Carlo Ancelotti možda je još veća 'žrtva' takvog tretmana. U anketama o najboljim trenerima, bilo svih vremena, bilo današnjice, vjerojatno bi više glasova otišlo drugima, recimo Pepu Guardioli. No kad se u priču uključi matematika i pobroje se trofeji, više neka sumnje: Ancelotti se nalazi u uskom krugu najuspješnijih trenera svih vremena. Još 2019. France Football uvrstio ga je među pedeset najboljih u povijesti. I još nema namjeru stati. Bilo bi dovoljno da je jedini koji je sa svojim klubovima postao prvak u svim ligama 'petice' te da je jedini koji u vitrini ima četiri osvojene Lige prvaka. A to ni izbliza nije sve što je osvojio.

Dapače, upravo je napravio važan korak u tom smjeru: 64-godišnji Ancelotti stavio je potpis na produženje ugovora s Realom (zasad) do ljeta 2026. Time je okončana jedna od najzanimljivijih trenerskih priča u današnjem nogometu jer je madridskim klubom imao ugovor do kraja sezone i kalkuliralo se njegovim preuzimanjem klupe brazilske reprezentacije. No dva su faktora očito presudila: s čelne pozicije Brazilskog nogometnog saveza smijenjen je Ednaldo Rodrigues, glavni zagovornik Ancelottijeva angažmana. Drugo, Realov šef Florentino Perez očito se odlučio za kontinuitet umjesto započinjanja nove ere s novim trenerom, recimo često spominjanim Xabijem Alonsom, koji proživljava zvjezdane trenutke u Bayeru iz Leverkusena. Možda je pomoglo i to što je Ancelottijev sin i pomoćnik Davide bio jako zagrijan za ostanak u Madridu.

Don Carlo je potpisao, znači li to da i Luka Modrić ostaje?

O(p)stanak Ancelottija na klupi Reala mogao bi puno značiti i Modriću, jer njih dvojica uvijek su se dobro slagala i sada se samo čeka hoće li se ostvariti predviđanje španjolskog Asa: pri kraju godine objavili su bombu da je kapetan hrvatske reprezentacije zainteresiran za još jednu sezonu, a navodno je spreman i na manju minutažu.

Ancelotti će tako nastaviti uživati u Realu, u kojem je sasvim utvrdio svoju reputaciju i očito mu to odgovara jer će ostati u Madridu duže od svojih uobičajenih angažmana - jedino je u Milanu proveo više vremena. Jedan od argumenata za tvrdnju da radi dobar posao zove se Jude Bellingham. Mnogi će reći da nije problem voditi momčad u basnoslovno bogatom klubu poput Reala. No i drugi su klubovi bogati, pa se njihovi treneri često okliznu. Real je polagao velike nade u mladog Engleza, ovogodišnjeg dobitnika nagrade Golden Boy, i on je ispunio sva očekivanja, ali je zasluge za to pripisao jednom čovjeku, svom treneru:

'Sve zasluge idu Ancelottiju jer mi je našao pravu poziciju i dao mi više slobode na terenu. Zbog njega sada letim', rekao je Bellingham nakon preuzimanja nagrade.

Talijan je složio odličnu kombinaciju starih i novih igrača, s kojima je itekako u utrci za trofeje, a prvi bi mogao osvojiti već u siječnju, kad se igra španjolski superkup Real - Atletico. To je sasvim dovoljno da Perez krene u 'operaciju Ancelotti'. Uostalom, otkako je stigao 2021., donio je u Madrid prvenstvo, kup i superkup Španjolske, Ligu prvaka i titulu klupskog svjetskog prvaka. Uz lansiranje novih igrača i mir koji vlada u svlačionici, što je posljedica Ancelottijeva rada, tko ne bi poželio ostanak na klupi najuspješnijeg među uspješnima?

Od pouzdanog igrača do vrhunskog trenera

Riječ je o doista čudesnoj karijeri, makar je u igračkim danima bio više pouzdani 'zanatlija' nego superzvijezda, bez obzira na to što je igrao u nekim od najvećih talijanskih klubova - osam godina proveo je u Romi, pa pet godina u Milanu. Talent mu se nikako ne može osporiti, kao ni sposobnost da se nametne kao vođa na terenu, no nije bio ime koje bi punilo stadione. Možda kao vojnik klubova u kojima je igrao, a ne superzvijezda, nije ni mogao ostaviti većeg traga u reprezentaciji, za koju je – dijelom zbog ozljeda – nastupio samo 26 puta, a od trofeja s nacionalnim timom ima samo broncu sa Svjetskog prvenstva 1990.

Obilato je to naplatio kao trener, nanizavši doista impresivan niz klubova. Počelo je skromno, u Reggiani, ali onda je uzletio: Parma, Juventus, Milan, Chelsea, Paris Saint-Germain, Real Madrid, Bayern, Napoli, Everton i onda opet Real. Pritom je malo vrhunskih trenera koji su se toliko selili - nigdje osim u Milanu 2001.-2009. nije se zadržao više od dvije sezone, a upravo započetom trećom u Realu malo je poremetio tu svoju nomadsku naviku.

Nije onda ni čudo da je u ta dva kluba postigao i svoje najzvjezdanije trenutke. U Milanu je dvaput kao igrač osvojio Kup prvaka, pa onda dvaput Ligu prvaka kao trener, a preostale dvije titule u najvažnijem klupskom natjecanju zavrijedio je trenirajući Los Blancos. S ista dva kluba dva puta osvojio je i europski Superkup, pa onda još tri puta i klupsko svjetsko prvenstvo (dva s Realom, jednom s Milanom). Naravno, uz cijelu hrpu nacionalnih prvenstava i kupova u pet najjačih europskih liga.

Prvi profesionalni angažman kao igrač Ancelotti je imao u Parmi, tada trećeligašu s kojim je potpisao ugovor kao 15-godišnjak, da bi dvije godine kasnije debitirao u prvoj momčadi. Trener Cesare Maldini prepoznao ga je kao lažnog napadača, što mu je očito leglo, jer je s 13 golova u 55 nastupa bio jedan od najzaslužnijih za napredovanje u Serie B.

Nije ni čudo što su ga odmah uočili u velikim klubovima, pa je uslijedilo osam godina igranja za Romu, u jednoj od najboljih faza rimskog kluba, u eri prije Francesca Tottija, kad su tamo igrala imena poput Falcãoa, Toninha Cereza, Brune Contija, Pietra Vierchowoda... Ta je momčad u Ancelottijevim godinama osvojila scudetto i čak četiri talijanska kupa, došli su i do finala Europskog kupa, ali su izgubili od Liverpoola, možda i zbog ozljede koja je spriječila Ancelottija da igra u finalu.

No ako ga po ičemu pamtimo kao igrača, to je zbog igara u dresu Milana, u strašnoj generaciji u kojoj su briljirali Paolo Maldini, Franco Baresi, Alessandro Costacurta, Frank Rijkaard, Ruud Gullit, Roberto Donadoni, Marco van Basten... I Ancelotti, naravno. Sjajna je to bila ekipa, s blistavim rezultatima, od titule prvaka Italije 1988. i talijanskog superkupa, preko dva uzastopna naslova prvaka Europe, dva europska Superkupa, do dva (tako se to tada zvalo) Interkontinentalna kupa... U tom nizu, pod komandom Fabija Capella, Milan je postigao i doista jedinstven uspjeh, osvojivši Serie A 1992. bez poraza. Bila je to i posljednja Ancelottijeva igračka sezona, jer ozljede su ga natjerale na umirovljenje u 33. godini.

Kruti i tvrdoglavi trener ipak se promijenio

Začudo, prvo trenersko iskustvo Ancelotti nije zabilježio u nekom klubu, nego u reprezentaciji, kao pomoćnik nekadašnjem treneru iz Milana Arrigu Sacchiju, a s njim je došao do finala Svjetskog prvenstva 1994. No kao početak toga dijela karijere ipak se uzima posao u drugoligašu Reggiani, prvom od kraćih angažmana, a u Serie A ušao je kao trener Parme, u kojoj su tada igrale buduće zvijezde Gianluigi Buffon i Fabio Cannavaro. Najveći uspjeh bio mu je drugo mjesto u prvenstvu 1996./97., koje je jamčilo klubu mjesto u Ligi prvaka.

No tada je stigla i odluka zbog koje se kasnije kajao: onemogućio je plan uprave da dovede Roberta Baggia, smatrajući da se neće uklopiti u njegov sustav, jednako kao što je godinu prije otpustio Gianfranca Zolu i Hristu Stoičkova. Ako ništa, pokazao je odlučnost i vjeru u svoju taktiku, što mu nije pomoglo, pa je dobio otkaz nakon druge sezone u kojoj su bili šesti u prvenstvu.

Možda i zbog prethodnih propusta, Ancelotti je u Juventusu odustao od svog sustava kako bi omogućio punu slobodu Zinedineu Zidaneu. Tko to ne bi napravio s takvim igračem? Bio je to i početak promjene Ancelottijeve reputacije kao krutog trenera koji se tvrdoglavo drži svojih postavki. U budućnosti je stekao posve drugu: sposobnost prilagodbe igračima kojima raspolaže i nalaženja najboljeg mjesta za svakoga. Bellingham je dobar primjer toga. No trofeji nisu došli, ako izuzmemo osvojen 'utješni' Intertoto kup. Obje sezone u Serie A bili su drugi i to je bilo manje-više sve.

Ali onda je eksplodirao, opet u Milanu. Nije počelo dobro, a gazda Silvio Berlusconi kritizirao ga je zbog defanzivne igre, no kad je krenulo, krenulo je punom snagom: po jedno prvenstvo, kup i superkup Italije, dva puta osvojena Liga prvaka, uz još jedan nastup u finalu, pa europski Superkup i svjetsko klupsko prvenstvo. Milan je tih godina briljirao i imao nevjerojatnu momčad kroz koju su prošli Dida na golu, obrambeni zid Cafu, Costacurta, Alessandro Nesta i Maldini, udarnici Gennaro Gattuso i Massimo Ambrosini, pa genijalni dirigent Andrea Pirlo te strašna veza i ofenziva Rui Costa, Rivaldo, Filippo Inzaghi, Andrij Ševčenko, Kaká, Clarence Seedorf... Teško je i zamisliti bolji roster.

A na kraju, ili na početku, bio je Ancelotti ukrotivši i uskladivši takvu 'galaktiku', a vodio je momčad u čak 423 utakmice.

Savršeni trener za velikane

Onda je došlo vrijeme za pečalbu u Chelsea, još jednu supermomčad, a bio je to još jedan od njegovih kraćih angažmana, no i te dvije sezone bile su dovoljne da postane prvi talijanski trener koji je osvojio Premiership, i to uz FA Cup i Community Shield, odnosno engleski superkup. Prvenstvo je osvojio samo s bodom prednosti ispred Manchester Uniteda, ali je njegov Chelsea bio strašno efikasan i prvi je klub koji je osvojio Premier ligu s više od 100 postignutih golova - jedini kojem je to uspjelo u ranijim inkarnacijama engleske prve lige bio je Tottenham davne 1963. No kad su druge sezone završili kao drugi, Roman Abramovič ekspresno je otpustio Ancelottija, uz otpremninu od šest milijuna funti.

Sljedeće dvije godine, mandat koji je u njegovu slučaju tada postao već pravilo, proveo je u Parizu te je s PSG-om osvojio i treću titulu prvaka u ligama 'petice'. Ligue 1 pala je u njegovoj drugoj i jedinoj punoj sezoni u pariškom klubu, a titulu je osigurao dva kola prije kraja. Bio je to jedan od onih angažmana koji, gledano unazad, izgleda kao punjenje statistike o titulama. A za don Carla bila je to samo prijelazna faza do sljedećega velikog izazova, njegova prvog mandata u Real Madridu.

U te (opet) dvije godine Ancelotti nije uspio osvojiti španjolsko prvenstvo, što će mu poći za rukom u drugoj madridskoj epizodi, onoj koja još traje i mogla bi potrajati. No i u te dvije prve godine na Bernabeuu, gdje je naslijedio Joséa Mourinha, nanizao je lijepu seriju s momčadi u kojoj su glavne zvijezde bili Gareth Bale i Angel di Maria. Prvo je u finalu Kupa kralja dobio najvećeg rivala Barcelonu, pa onda u Ligi prvaka, prvo pregazivši Bayern u polufinalu, potom i gradskog rivala Atletico u finalu. Igrali su odlično, na početku sljedeće sezone osvojili i europski Superkup, a krajem 2014. postavili su španjolski rekord s 22 uzastopne pobjede u svim natjecanjima, što im je donijelo i prvu titulu klupskog prvaka svijeta. Bilo je to i vrijeme osobnih priznanja za Ancelottija, s nominacijom za najboljeg trenera godine, ulaskom u Dvoranu slavnih talijanskog nogometa i proglašenjem najboljim trenerom svijeta po izboru Međunarodne federacije nogometne povijesti i statistike. I sve to nije bilo dovoljno da zadrži talijansku 'pticu selicu' u Madridu. Uz sve nanizane trofeje, skoro nevjerojatno zvuči tadašnja Perezova izjava da 'klub treba novi impuls kako bi nastavio osvajati trofeje'.

A don Carlo je uzeo godinu odmora i onda odradio sezonu u Bayernu (naslijedio je Pepa Guardiolu), što je kratko čak i za njegove standarde. To mu je ipak bilo dovoljno da osvoji titulu nacionalnog prvaka u četvrtoj od Liga petice, uz dva njemačka superkupa. Kolika je Ancelottijeva zasluga za te titule? Vjerojatno je mnogo toga naslijedio od Guardiole, ali da nema 'ono nešto', ni trofeji ne bi stizali kao na tekućoj vrpci.

Mnogi će reći i da osvaja medalje sa superbogatim klubovima, pa su zato i bile zanimljive sljedeće dvije (opet) kratke epizode nakon otkaza u Bayernu i prije povratka u Real; jedna sezona u Napoliju i dvije u Evertonu. U prijestolnici talijanskog juga možda bi nešto i napravio da nije naglo otpušten bez obzira na to što je osigurao prolaz Napoliju u eliminacijsku fazu Lige prvaka. Kad se sve zbroji, trofejnog traga nije ostavio ni u liverpulskim 'plavcima'. Doduše, svoju jedinu punu sezonu 2020./21. počeo je sjajno, sa sedam uzastopnih pobjeda i nagradom za trenera mjeseca. Do kraja prvenstva nisu izdržali - na kraju su bili tek deseti u Premiershipu.

A onda je iz Reala otišao Zidane i Ancelottiju su se otvorila vrata povratka u Madrid. Ta priča još traje i sasvim je moguće da će kolekciji trofeja dodati još poneki. Čak i da se dogodi čudo pa ostane na 'suhom' s trofejima, ušao je u povijest kad je s Realom postao prvak i u petoj ligi 'petice' te osvojio četvrtu trenersku Ligu prvaka. Ni jedno ni drugo nitko drugi dosad nije napravio.