Nakon tragične smrti Dražena Petrovića uoči Eurobasketa 1993. svatko tko imalo razumije košarku mogao je zaključiti da smo izgubili vođu. Poslije toga krenulo se u lutanje i to u svim segmentima. Uslijedile su česte promjene izbornika (Novosel, P. Giergia, A. Petrović, Skansi, Medvedec, Božić, opet A. Petrović, Spahija, Repeša…), a i činjenica je da se tzv. kult reprezentacije brzo izgubio, pa je tako Toni Kukoč na vrhuncu svoje igračke karijere igrao tek na Eurobasketu 1999. (navodno kako bi riješio pitanje vojne obveze) i prije toga na OI 1996. u Atlanti. Nešto bolja situacija bila je s Dinom Rađom, ali uvijek je nedostajalo 'ono nešto' i uvijek se činilo da je u reprezentaciji previše osobnih interesa i previranja.

Daleko najbolniji poraz, koji je ostavio dalekosežne posljedice, jest onaj na Eurobasketu 2001. u Turskoj od domaćina u četvrtfinalu – i to nakon produžetka! U toj utakmici poklopilo se puno toga negativnog i kasnije izazvalo prave tektonske poremećaje. Nikša Prkačin dobio je tehničku pogrešku u trenutku kada su Turci bili potučeni i gledatelji utišani. Hrvatska je u trećoj četvrtini vodila s velikih 19 koševa razlike, a na koncu je taj poraz nakon produžetka označio smjenu Ace Petrovića, kojem je, kako se govorilo, zamalo prethodio fizički obračun s nekim igračima u svlačionici. Hrvatska je ostala bez nastupa na Svjetskom prvenstvu i bez povijesne prilike da osvoji medalju jer bismo u polufinalu išli na Njemačku…

Uslijedila je era vladavine sudačke organizacije na čelu s Dankom Radićem i još nekoliko teških poraza…

Na sličan način kao 2001, Hrvatska je poražena na Eurobasketu 2005. u četvrtfinalu od Španjolske (nije igrao Pau Gasol!), a tada nam je sreća okrenula leđa (ozlijedili su se na početku Zoran Planinić i Mario Kasun) i još se tadašnji izbornik Neven Spahija malo 'pogubio' u završnici. Naime, prilikom ključnog skoka u zadnjim sekundama pod košem nije imao centre (na klupi su bili Prkačin, Bagarić…), nego su za ključnu loptu skakali krilni igrači Matej Mamić i Marko Tomas. Španjolska je nakon produžetka sretno prošla dalje, a mi smo ostali bez polufinala, opet bez nastupa na Svjetskom prvenstvu…

Dalje od te 2005. nema smisla nabrajati bolne poraze, a jedina svijetla točka bio je Jasmin Repeša napravivši velik podvig odvođenjem košarkaša 2008. na OI u Peking, među 12 najboljih reprezentacija. Pet godina kasnije, u svom drugom mandatu, Repeša je napravio još jedno čudo i uspio je odvesti Hrvatsku do polufinala. Istina, poraženi smo od Litve, ali nekako smo se nadali da će ta generacija biti na vrhuncu u Zagrebu i Lilleu. Početak pada započeo je upravo s Repešom na klupi prije 12 mjeseci i jako loših igara na Svjetskom prvenstvu. Tada se oglasilo zvono za uzbunu i jedva smo dočekali osvježenje na klupi. Svi smo bili uvjereni da je Velimir Perasović najbolje rješenje.

Što je onda pošlo po zlu na Eurobasketu 2015 nakon savršenih devet pobjeda (bez poraza) u pripremama, to vjerojatno ne zna ni izbornik Velimir Perasović. Pokušao je to objasniti kada je kazao 'da je završen njegov mandat u reprezentaciji'. Ali ni nakon prospavane noći vjerojatno ne shvaća zašto su njegovi igrači - prestali igrati.

Kada se sve oduzme i zbroji, treba reći da je perfekcionist Perasović ipak napravio nekoliko kompromisa ili, bolje rečeno, pogrešaka koje mu nisu svojstvene. Ovo su najveće:

1. pogreška
Navodno je na nagovor Ukića i Bogdanovića uvrstio u posljednji tren Marka Tomasa u sastav, iako to nije želio, a na koncu je ispalo da Tomas zbog ozljede - koju je obnovio na treningu - nije igrao ni sekunde na Eurobasketu. Na ovakvom turniru igrač više u rotaciji bio bi mu od velike pomoći. Dodajmo tome kako je umjesto ozlijeđenog Olivera Lafayettea naknadno pozvan Dontaye Draper, iako su odmah znalo da je fizički nespreman, što se i pokazalo. Kako je Draper igrao, bolje da je Peras vodio na put nekoga od juniora iz srebrne generacije…

2. pogreška
Dopustio je da Bogdanović, usprkos potresu mozga koji je zadobio protiv Slovenije (pad na zatiljak!), sjedi na klupi protiv Grčke u drugom poluvremenu. Umjesto da naš najvažniji igrač strogo miruje u hotelskoj sobi i odmori se za ključne utakmice, pogotovo osminu finala, Bogdanovića su prijatelji nakon što ih je nazvao dovezli u dvoranu jer je želio bodriti suigrače. Peras (ili netko od njegovih pomoćnika!) trebao je odmah poslati Bogdanovića natrag u hotel! Dan kasnije liječnici su dali zeleno svjetlo da Bogdanović može igrati (Makedonija) iako je odmah bilo vidljivo da nije pravi. Pokazalo se da u nevažnim utakmicama protiv Makedonije, Nizozemske i Gruzije nije imalo smisla vraćati Bogdanovića, velikog borca koji je vjerojatno uvjeravao sve, od liječnika do Perasovića, da može igrati. Na kraju je na te tri utakmice ukupno igrao čak 83 minute uz katastrofalan šut za tricu 3-17! Za šutera kao što je Bojan - nemoguć... Bolje da se dalo 20-godišnjem Mariju Hezonji da pokaže što zna 35 minuta... Međutim, iskusni igrač/trener kao što je Peras trebao je u toj situaciji bolje odvagati stvari. Protiv Češke se vidjelo da to nije pravi Bogdanović, a kako bi odigrao tu eliminacijsku utakmicu da je mirovao u hotelu barem dva puna dana – nikada nećemo doznati.

3. pogreška
Treća i najveća Perasova pogreška jest činjenica da uz sebe na klupi, bilo kao savjetnika, bilo pomoćnika, nije imao veliko košarkaško ime. Toni Kukoč, Dino Rađa ili Stojko Vranković – najmanje je važno. Takvo jedno ime (svaka čast Aramisu Nagliću…) itekako bi mu pomoglo na treninzima, kada mlade igrače kao što su Šarić ili Hezonja treba savjetovati ili podići glas na njih, a tijekom utakmica (pritisak na suce, samopouzdanje igrača…) da ne govorimo.

4. pogreška
Kao šećer na kraju treba spomenuti činjenicu da je Perasović angažiran u reprezentaciji nakon odlaska Jasmina Repeše u trenutku kada je ostao bez posla u španjolskoj Valenciji. I umjesto da bude dugoročno rješenje - opet ista pogreška HKS-a. Novca za izbornika nema i svi paralelno žele raditi u klubovima, što je razumljivo u jednu ruku. Zaključak je sljedeći: treba nam izbornik na duže razdoblje, profesionalac koji će biti adekvatno plaćen (slično kao i nogometu).
Perasović je tako uoči Eurobasketa postao trener španjolske momčadi Laboral Kutxa, s kojom je potpisao ugovor 1+1. U prijevodu to znači: nakon što odradi prvu godinu ugovora, opet će se eventualno vratiti na klupu u slučaju da Hrvatska treba igrati dodatne kvalifikacije za Olimpijske igre u Riju 2016. O direktnom plasmanu u Rio (samo finalisti Eurobasketa!) niti najveći optimisti nisu razmišljali. Međutim, Hrvatska je ostala i bez tih dodatnih kvalifikacija za Rio, a u njih će samo reprezentacije plasirane od trećeg do sedmog mjesta. Gore od ovog zaista nije moglo…

Jedina šansa da ova nadarena generacija vidio Rio 2016. jest puno potrošenog novca (1.5 do 2 milijuna eura) i još više sreće. Naime, FIBA je uvela sustav po kojem domaćin turnira može biti i reprezentacija koja nije osigurala poziciju između trećeg i sedmog mjesta na Eurobasketu, što znači da nada još postoji…

Pitanje je samo tko bi, nakon što se povukao Perasović ('Kriv sam, preuzimam odgovornost!'), bio izbornik i pitanje je s kojim igračima ćemo to igrati jer nekoliko iskusnih koje smo gledali u Zagrebu u Lilleu vjerojatno neće imati volje i želje odjenuti crveni dres. Već je to viđen scenarij u slučajevima Nikole Vujčića, Marka Popovića, Zorana Planinića, Marija Kasuna i drugih. Dakle, svi se možemo zapitati: zašto je to tako? Zašto Pau Gasol s 35 godina na leđima želi i dalje igrati za Španjolsku? Zašto Dirk Nowitzki s 37 godina na leđima gine za svoju Njemačku? Kod nas kulta reprezentacije odavno nema, a nekako se uvijek nadamo da će mladi koji dolaze vratiti Hrvatsku tamo gdje joj je bilo mjesto od 1992. do 1995. I tako nam je prošlo već 20 godina od posljednje medalje…

Tko bi nakon Velimira Perasovića trebao biti novi izbornik hrvatske košarkaške reprezentacije? Ostavite svoj glas u našoj anketi (na dnu članka).