Dvoboj Brazila i Čilea izazvao je brojne reakcije nogometnih sladokusaca, a na našem community portalu Tribina.hr svoju je taktičku analizu dao korisnik JoHayes

Početak utakmice nam je uvelike označio ostatak, Webb je dopustio dosta žestoke startove i igru prepunu fizičkog kontakta između igrača.

Čile je odmah krenuo svojom standardnom igrom s intenzivnim presingom, gdje se cijela ekipa nalazila dosta visoko na terenu. Brazil s tim pristupom nije bio nimalo zatečen, to su očekivali i svoju igru bazirali na eksploataciji njihove zadnje linije. Neymar se neprestano ubacivao iza njih loveći lopte u prostor poslane u brzim kontrama, a kada ga Čileanci nisu stigli na vrijeme faulirati izazvao bi dosta nemira. Sampaoli je stoga bio prisiljen vratiti svoju zadnju liniju dublje i bliže svojim vratima, zbog čega je u drugom dijelu prvog poluvremena presing na igrača s loptom dobrano opao, nije više bio toliko efektivan jer su im linije bile razvučene i udaljene. Jednostavno nisu više smjeli riskirati sa puštanjem Neymara na širokom prostoru, a na kraju ih je koštalo ono što se i označilo najvećom manom – prekidi. Nedostatak dovoljno visokih igrača na skoku bio je presudan i rano su se našli u rezultatskom zaostatku.

Sada je Brazil mogao mirnije čekati na svojoj polovici jer nije bilo pretjerane potrebe juriti za Čileancima kao dotad. Ustvari to nije bio ni jedini razlog, već i činjenica da su Čileanci jako uspješno i mirno iznosili loptu zbog brojčane nadmoći u broju slobodnih rješenja sa pet igrača u obrani. Iako su oba beka Brazila pritiskala dosta visoko bekove Čilea i dobro ih zatvarali u napadima, u ovakvim slučajevima bili su predaleko da bi iz pratili. Oni su morali igrati veoma odgovorno jer su oba napadača Čilea brzi igrači koji ne vole igrati u sredini već se često izvlače na krila, pogotovo Alexis Sanchez preko kojeg je tekla većina napada. Na toj strani su osjetili svoju priliku, Hulk se ponekad zaboravlja u obrani, a Marcelo nije nikad ni bio posebno pouzdan obrambeni igrač zbog čega su im stavarali dosta poteškoća. Na kraju krajeva pogodak je postignut preko te strane nakon ubacivanja sa strane i pritiska Vargasa na Hulka.

U globalu smo mogli vidjeti dvije različite vrste napada Čilea: u prvom slučaju se radilo o dugim loptama koje bi slali svi stoperi prema dvojici napadača kada bi se oni izvlačili na stranu. U tome je važnu ulogu imao i Diaz čije su lopte ipak bile nešto opasnije i teže za obranu, a Brazilci ga nisu stizali na vrijeme zatvoriti. No najvažniji je bio Aranguiz koji je imao zadaću ispratiti akciju i priključiti se u samoj završnici nakon Alexisovih povratnih lopti. Osim tih dugih lopti kojima su preskakali igru imali su i plan za situacije kada kombinatorikom dođu do protivničkog gola. Vidal je krilima služio kao mantinela na vrhu šesnaesterca nakon čega bi rastvorili ulaz u kazneni prostor i opet bi slijedile povratne lopte, jer nije bilo prevelikog smisla ubacivati lopte po zraku zbog dominantnih Brazilaca u skoku. Zajednička točka tim napadima je bila uloga Alexisa, ujedno najpokretljivijeg i zapaženijeg Čileanca sinoć.

Nakon odmora, dosta svježiji mogli su se vratiti navikama presinga, no Neymara su sada uspješno uštopali neprestanim duplanjem igrača na njemu neovisno gdje se nalazi. Bio je potpuno zatvoren i nevidljiv, pa su mogli opet stati dosta visoko nakon čega su ponovno počeli voditi igru. Kako je utakmica odmicala trkačke sposobnosti su kopnile i postupno su se vraćali scenariju iz prvog poluvremena, ali (regularne) golove nisu dopuštali, baš kao ni Brazilci i djelovali su izuzetno kompaktno. U svakoj utakmici su donekle žrtva svog presinga što se može vidjeti pretkraj utakmice, ali drugačijim stilom teško da mogu igrati. Naposlijetku su ekipe bile prepuštene lutriji jedanaesteraca, a sva borba tijekom utakmice nije bila dovoljna, a najbolju sliku su dale suze koje su potekle Medelovim lice kada više nije mogao izdržati napore.