Obrana Šveđana nije se baš mogla nazvati neprobojnom jer je u sedam dvoboja primila devet golova, iako je u zadnje dvije utakmice Ravellija svladao samo Romario u polufinalu. Ipak, osnovna snaga Švedske ležala je u ofenzivnom trokutu Brolin – Kenneth Anderson – Dahlin.

Njih su trojica našli protuotrov za sve obrane u skupini i Švedska je uz Brazil prošla u fazu ispadanja. Zabili su šest golova, a polovicu je potpisao crnoputi napadač Martin Dahlin. Švedska je bila zaljubljena u svoj trolist, a ispred dvojice 'blond' Skandinavaca prednjačila je upravo švedska desetka Dahlin.

Dahlin je zabio i prvi gol u lakoj pobjedi protiv Saudijske Arabije za četvrtfinale, i tu ga je stalo. Do kraja turnira ostao je bez učinka, ali efekt je već bio postignut. Nacija je bila zaljubljena u sina crnog oca i bijele majke koji su ga nazvali po Martinu Lutheru Kingu.

Švedska je završila turnir na trećem mjestu, a osim Dahlina, svoj su san dosanjali i mnogi imigranti diljem te države. Medije su idućih dana preplavile optimistične priče sa svih strana zemlje, a roditelji su govorili da su njihova crna djeca potpuno prihvaćeni članovi društva.

Niti je prije toga cijela Švedska, dapače, bila rasistički nastrojena niti je nakon Martina Dahlina taj problem nestao. Ali barem nakratko on je gotovo iščezao, a možda se, tko zna, i danas osjete dugoročne posljedice ove priče koja sjajno oslikava društvenu snagu nogometa.