Prije otprilike godinu dana Goran Vučević napustio je tadašnju funkciju sportskog direktora u saudijskom Al Nassru. Vratio se legendarni Hajdukov igrač, koji je sa splitskim klubom osvojio posljednji kup bivše Jugoslavije, dva hrvatska kupa, ali i tri naslova hrvatskog prvaka, potom i španjolski naslov s Barcelonom, u Split kako bi neko vrijeme uživao s obitelji, kćerima…

Danas često putuje na relaciji Split – Brač, gdje ima djedovinu, ali i posjećuje Poljud da bi uživo gledao igru Gattusove momčadi. Naravno, bio je i na utakmici Hrvatske i Portugala, ali s Ronaldom, kojem je bio sportski direktor, nije se vidio jer slavni Portugalac nije ni stigao u Split.

Dakle dolazak na Poljud budi posebne emocije?

Da, naravno. Od rijetkih sam koji se mogu pohvaliti time da su prošli cijelu Hajdukovu školu - od svoje desete godine, kada sam počeo kao klinac na nekakvoj selekciji, pa sve do prve momčadi. Sve kategorije. S time da mislim da je tada bilo kudikamo teže jer nije bilo toliko kategorija u omladinskom pogonu, već smo tri. Ovaj bazen Dalmacije bio je prepun talenata i teško je uopće bilo doći do Poljuda. Tako da, evo, velika mi je satisfakcija to što sam sve te kategorije prošao od početka do kraja i naravno - san mi je uvijek bio doći do prve momčadi. To je bio neki cilj. Sa 17, nepunih 18 godina, 1989., debitirao sam u tadašnjoj jugoslavenskoj ligi na Poljudu protiv Rada. Trener je bio Pero Nadoveza. To je nezaboravna utakmica.

Poslije ste uspjeli s Hajdukom doći do finala kupa protiv Zvezde u Beogradu.

Da, ali ne jednom, već dva puta. Prvi smo put izgubili, 1990. godine. A onda smo 1991. u famoznoj utakmici, meni sigurno najvećoj i najdražoj, osvojili taj zadnji jugoslavenski kup.

Bila je to godina u kojoj je miris rata već bio u zraku, a vi ste morali u Beograd. Sjećam se kako je Igor Štimac govorio o napetostima, tenzijama. Je li postojao kakav strah?

Pa da, ona je bila specifična. Već je poprilično bilo velikih tenzija i rat je praktički započeo. U Hrvatskoj su već bile barikade. Odlazimo u Beograd, nategnuta situacija. Zvezda će za tri tjedna postati prvak Europe. Jednostavno smo tu utakmicu doživljavali s kudikamo više emocija i naboja nego igrači Zvezde.

Hajduku je to bila prilika da nakon više od deset godina uzme nekakav trofej.

Bili smo nabrijani u toj utakmici, išli smo, kako se kaže, sto na sat, jer igraš protiv jedne od možda najboljih ekipa u Europi. Rat se osjećao, u srcima nam je Hrvatska, a igramo u Beogradu. Sjećam se da je bilo i nekoliko naših navijača na tribinama, što je isto bilo prilično ludo i hrabro. Toj smo utakmici pristupili tako da ne možemo previše toga izgubiti. U tom trenutku ne dati sve od sebe bilo je jako teško. Trener Skoblar nas je uvjerio da smo jednako dobri, da mi to možemo i stvarno smo kao prava momčad izašli od prve do zadnje minute i odigrali fenomenalnu utakmicu.

Pretpostavljam da se nije slavilo u Beogradu.

Nekog velikog slavlja nije bilo, iskreno. Međutim imali smo doček na Poljudu. Ali opet, nije bilo onako kako bi bilo u nekim normalnijim vremenima.

S Hajdukom ste osvojili prvo, tzv. ratno prvenstvo Hrvatske. A onda ste 1992. godine otišli u Barcelonu. Veliku Cruyffovu Barcelonu.

Drugačije je to tada bilo, posebno kada vratiš film, emocije… Pogotovo gledajući današnji nogomet i kakvu priliku danas imaju talentirani igrači. U to doba, kad se igrala ex-yu liga, potom i tzv. liga Slobodna Hrvatska, pa je onda stiglo i prvo hrvatsko prvenstvo - u tom periodu od četiri, pet godina, kad sam zapravo bio još jako, jako mlad, igrao sam za olimpijsku reprezentaciju Jugoslavije. U tom turbulentnom vremenu imali smo fenomenalnu momčad, ali koja nije mogla službeno biti hrvatska reprezentacija zbog ratnih okolnosti.

I u tom periodu, nakon tog prvog prvenstva Hrvatske, došla je ponuda Barcelone. Mnogi mi neće vjerovati da je moj jedini i pravi san bio igrati za Hajduk. I igrao sam te četiri godine za Hajduk, a gledam danas - mladi igrači odigraju pet do deset utakmica, iskoče, briljiraju i odmah se govori da su super i za najveće klubove. Tada sam se kao talent u te četiri godine stasanja u Hajduku itekako morao namučiti i tek tada sam otišao u veliku Barcelonu. Tako je bilo, otišao sam, ali ne kao dokazan igrač.

Ali dobili ste lijepo priznanje - izabrani ste za najboljeg nogometaša Hrvatske.

Da, dobio sam nagradu za najboljeg igrača Hrvatske u izboru svih trenera, svih igrača i svih novinara. Što mi je naravno bilo jako bitno i bilo mi je drago zbog toga. Ali trebam napomenuti da je to moje zadnje prvenstvo Hrvatske bilo pod paskom Stanka Poklepovića i da smo imali fenomenalnu momčad. Igrali smo Kup UEFA, sjećam se, s Tottenhamom u Linzu, jer bilo je ratno vrijeme pa nismo mogli biti na našem stadionu. U Linzu smo dobili 1:0, u Londonu izgubili 2:0. I dalje se igrao odličan nogomet. Sjećam se te prve hrvatske lige, iznimno jake, jer svi ti igrači koji su igrali u njoj zapravo su nastavili svoj put iz lige ex-Yu, koja je bila teška.

Jeste li bili impresionirani Cruyffom i uglednim društvom koje vas je dočekalo u Barceloni, jer na kraju se to pokazalo čak i kao ne baš tako dobar izbor?

Nekako uvijek pokušavam biti realan i nikad ne volim gledati na nešto kao da je netko drugi kriv ako nisi uspio. Otišao sam u Barcelonu kao mladi igrač, ona je bila prvak Europe, 1992. je u finalu pobijedila Sampdoriju 1:0, Koeman je dao gol. I ja odlazim u takav klub. U to vrijeme samo su tri stranca imala pravo igrati.

I sad, budimo realni, odnosno s tim argumentima, ne znam koliko bi naših reprezentativaca igralo u velikim inozemnim klubovima da je ostalo to pravo nastupa sa samo tri stranca. Dakle to je bila jako teška okolnost za mene. Nakon kratkog perioda sjećam se da je Cruyff tražio da uzmem dvojno državljanstvo, da uzmem i španjolsko državljanstvo, što sam odbio. S obzirom na to da je bio rat u Hrvatskoj, nije mi bilo lako tek tako uzeti neko drugo državljanstvo.

Na konto čega ste mogli dobiti španjolsko državljanstvo?

S obzirom na to da sam nogometaš, pa rat u Hrvatskoj, prebivalište… Možda ga ne bih dobio odmah prve, ali možda već druge godine pronašao bi se neki način da se dobije to dvojno državljanstvo. Jer prije si trebao pet godina živjeti u Španjolskoj. Potom se to produžilo na deset, ali u tom trenutku opcija koju mi je Barcelona nudila bilo je dvojno državljanstvo.

I sad, kronološki gledajući sve to, bilo je jako teško igrati. Odmah nakon te prve godine tražio sam odlazak iz Barcelone, kad sam vidio da će biti jako teško igrati. Pokojni Tomislav Ivić tražio je od mene da odem iz Barcelone i da idem za Marseille, on je tad tamo bio trener. Famozni Tapie bio je predsjednik. I moj otac već je dogovorio sve uvjete s Marseilleom i praktički sam se već spakirao. Međutim Cruyff je rekao - ne. Posebno ne već nakon prve godine. Dakle to su sve situacije na koje nekad ne možete utjecati.

Dakle igrač ste Barcelone, ali već nakon prve godine želite otići?

Meni je bilo najvažnije igrati jer sam bio svjestan da sam potpisao za možda najbolji klub u Europi. Znam da je netko navijač Reala, netko Manchestera, netko Juventusa, ali to je bio velik klub. Jednostavno, kada me Barcelona zvala, nisam mogao odbiti. Ali ja sam stvarno želio igrati. No taj moj ugovor bio je potpisan na osam godina. Naravno, s odmakom bi čovjek možda napravio drugačije.

Ali u tom trenutku, s ponudom takvog kluba, s ugovorom koji toliko traje, jednostavno si nemoćan. I tada čekaš neko rješenje za odlazak ili čekaš bolju situaciju, odnosno eventualnu ozljedu nekog od stranaca, pa da dobiješ veću minutažu. No nakon te prve godine dogodio mi se još veći peh - stradali su mi križni ligamenti. Pauza je trajala devet mjeseci jer su onda ti procesi rehabilitacije trajali puno duže nego danas.

Uslijedio je povratak u Hajduk.

Da, besplatno sam se vratio. Odrekao sam se cijele godišnje gaže da se vratim u Hajduk. S time da sam se vratio ne znajući da ćemo uopće igrati Ligu prvaka. Jer bile su i kvalifikacije, u kojima smo mogli ostati bez plasmana. Ta sezona je za mene bila toliko emotivna i bila mi je toliko uspješna da sam opet bio svoj. Dolaziš doma, dolaziš u klub koji voliš. Odigrali smo savršenu Ligu prvaka, to je bilo u sezoni 1994./95.

Tada sam bio još poluozlijeđen, rekonvalescent. Vraćao sam se. Ali sam dosta dao. I mislim da smo se sjajno predstavili u toj Ligi prvaka. Ali život ide dalje. Vratio sam se u Barcelonu, a tamo su bili Romario, Figo... Mislim, bilo je sve teže i teže izboriti se za mjesto. Sad možemo ići dalje. Ali vratit ću se još na to - ja sam taj koji je odabrao Barcelonu.

Nije to bio nitko drugi. I da sam možda išao u neki manji klub, možda bih se bolje razvijao i sve bi bilo bolje. Ma pitanje je što bi bilo kad bi bilo... Barcelona je klub koji nisam mogao odbiti. Nisam mogao promijeniti zakon. Bosmanovo pravilo pojavilo se tek 1995. Nažalost, šteta da nije prije postojalo. Jer sam uvjeren da bih igrao za Barcelonu i da bih imao puno bolju i veću karijeru.

Kako je bilo u tom društvu, sa Stoičkovom, Koemanom…

Hajduk je bio moj jedan jedini i prvi san. A onda se dogodila ta Barcelona. Prvak Europe, igrači koji su za mene bili wow, koje sam mogao gledati samo na TV-u. To su bili idoli. Međutim, kad dođeš tamo, onda shvatiš da su oni ljudi kao i svi ostali. Jako sam se brzo uklopio jer sam bio želja Cruyffa, a on je izričito inzistirao na tome da dođem.

Jer kad Barcelona bira igrače, ona bira prema onome što joj treba. Bio sam igrač koji je bio, kako vole reći, plemenit, s vizijom što je mogla odgovarati profilu koji su oni tražili. Ti igrači su, shvatio sam, kao i svi ostali. Odlično su me primili i jako brzo sam se uklopio u cijelu tu priču.

Vidio sam da ste igrali za drugu momčad Barcelone, pa i za Meridu. U nekim ste utakmicama igrali protiv Davora Šukera, Alena Peternaca… Jeste li možda u tom trenutku osjećali nekakvu zavist jer niste bili u reprezentaciji 1998. koja je osvojila svjetsku broncu, a što vam je možda promaknulo tim odlaskom u Barcelonu?

Nema razloga ni za kakvu ljutnju ili zavist. Jer zbilja mi se dogodio niz pehova otkako sam otišao u Barcelonu... s tim brojem stranaca, potom i pehovi s ozljedama. Osim što su mi stradali ligamenti, kasnije sam imao tešku prometnu nesreću. Sjećam se, što je bilo dobro, da sam mogao trenirati s prvom momčadi i igrati za drugu, ali i prvu momčad.

Igrao sam utakmice u kupu, a i u Ligi prvaka za Barcelonu. Tako sam skupljao neku minutažu. No nakon te prve sezone, kada me Cruyff nije pustio u Marseille, pred kraj druge sezone imao sam tešku nesreću u Splitu. Najgore u svemu jest to što je Barcelona dogovorila posudbu s Portom i dan prije nego što sam trebao otputovati za Portugal imao sam tu strašnu nesreću. Dakle ni to mi se nije ostvarilo. Jednostavno, sve je išlo dolje.

I moja tjelesna konstrukcija, odnosno takav kakav jesam - visok, teška ozljeda koljena, prometna… jako te vrati nazad. Ali sam i dalje bio iznimno uporan. Ugovor je bio jako dug, na osam godina. Međutim vrijeme ide, a tijelo sve pamti. I nije bilo lako vraćati se u onu priču koja je započela. Jednostavno, sve je otišlo u drugom smjeru. Što se reprezentacije tiče, realno, nisam ni mogao izboriti mjesto jer sam igrao za drugu momčad, igrao sam drugu ligu.

Je li vam bilo žao?

A kako ne... Naravno da mi je bilo jako žao. Sjećam se da sam, uz Bobana, Bokšića i Šukera, potpisivao dokument koji su gospoda Srebrić i Marković slali u UEFA-u kako bi nas klubovi pustili igrati za momčad, ali koja nije bila priznata kao reprezentacija Hrvatske. Išli smo na turneju po Australiji. No tada kada sam, ajmo tako reći, bio najjači - reprezentacija na papiru nije postojala. Da je bila službeno priznata, vjerujem da bih bio dio nje, da bih igrao u barem nekim kvalifikacijama. No, eto, rat, tri stranca, moja ozljeda… Tako da nemam kome što prigovoriti.

Nakon igračke karijere ušli ste u trenerske vode. I opet – Hajduk.

Dakle s 29 godina ostavio sam se nogometa jer sam deset puta bio na operacijskom stolu što se tiče oba koljena, plus prometna nesreća koju sam imao. Tako da sam s 29 godina morao prekinuti karijeru. Nisam mogao više ni trenirati od bolova i sve to nije više imalo nikakvog smisla. Onda sam odlučio upisati trenersku akademiju za licencu UEFA Pro pri HNS-u. I tako sam završio za trenera.

Počeo sam raditi s malom djecom u Gusaru s Goranom Milankom, također bivšim igračem Hajduka. Međutim ubrzo nakon toga što se doznalo da treniram dječicu dobio sam poziv iz Hajduka da budem trener juniora. Naravno, odmah sam ga prihvatio i to mi se svidjelo. Znao sam da to mogu i da je to dobar put, ležalo mi je. To je bilo nešto što sam volio, što sam želio.

Bilo mi je to motivirajuće zvanje nakon neuspjele nogometne karijere, a koja je morala biti puno bolja. I sjećam se da sam jako dobro krenuo s juniorima, osvojili smo prvenstvo Hrvatske i to je nešto što mi se strašno svidjelo. Međutim - Hajduk kao Hajduk. Umjesto da se klub učini stabilnim kako bi mogao ići stepenicu po stepenicu, u Hajduka nikad mira. Poslije osvojenog prvenstva Hrvatske morao sam prepustiti svoju trenersku poziciju, sjećam se, nakon što su smijenili Baku Sliškovića, a s njime i Mišu Krstičevića. Tada su Krstičevića stavili na mjesto trenera juniora. Ostao sam bez tih juniora, a kasnije sam se kao pomoćnik priključivao trenerima prve momčadi Luki Bonačiću, Ivanu Gudelju…

Bila su to lijepa iskustva, ali ne znam postoji li funkcija u Hajduku koju nisam imao. I sve nove uprave inzistirale su na mom povratku, čak i dandanas. Mislim, to je moj klub, moja kuća, i dao sam cijelog sebe. Možda sam čak i previše žrtvovao dio sebe jer vjerujem da bi to izgledalo puno bolje da je sve bilo urednije, stabilnije. Jer Hajduk je sve samo ne stabilan klub. Nažalost, kada upadneš u tu mašinu, teško je napraviti red koji će te kroz godine ojačati da bi mogao postići ono željeno i doći do nekih viših ciljeva.

Što konkretno mislite pod time da nije stabilan klub?

Recimo, bio sam trener juniora pa dođe ta situacija da nekoga negdje smijene, pa njega stave za trenera juniora, a tebe pošalju negdje drugdje. Pa si jedan dan voditelj škole, drugi dan pomoćni trener. Stalno nekakve promjene, nema kontinuiteta. Pa onda poslije te prve momčadi opet preuzimaš školu, napraviš sjajne stvari. Sa mnom je bio i Joško Vlašić, Nikolin otac, i dvije godine imali smo savršenu priču s omladinskom školom.

Međutim dođe smjena trenera prve momčadi i onda opet zovu nas i kažu: 'Moraš ti. Ali ako ne možeš ti… Ti si nam jedini spas, moraš ovo, moraš ono...' Dakle non-stop gore pa dolje. To je nešto što je bilo loše odrađeno. Ali kao nekakav, ajmo reći, vojnik kluba preuzimate to, nema izlaza. Želite pomoći, želite učiniti, tu ste. Sjećam se, dakle, pritiska i navijača i ljudi koji su blizu kluba, uprave - jednostavno ti narede i onda to moraš na neki način napraviti.

Imali ste u karijeri mnoge trenere od kojih ste mogli naučiti svašta, ali nekako posebno strši to Cruyffovo ime, tvorca moderne Barcelone, koja i dandanas, uz usavršavanje, igra prema njegovim metodama.

Trenersko iskustvo nije samo biti trener, stječeš to i kao igrač od onih koji su te vodili. A ja sam imao sreću da sam imao nad sobom niz velikih imena. Oni su mi puno toga dali. Međutim jedan jedini je onaj koji mi je dao nešto što i danas možda gledamo. Johan Cruyff, otac modernog nogometa. Tako ga bar nazivaju u Španjolskoj.

Dandanas se u Španjolskoj igra taj njegov nogomet. Naravno, postoji nadogradnja. Nogomet je otišao dosta i daleko. Danas su prisutni ljudi koji se bave analizom, statističari koji pomažu u svemu, silni kompjutori koji vam daju mogućnosti da odradite treninge, taktičke dijelove igre itd. Ali taj Cruyffov duh je itekako još prisutan i on je taj koji je na mene ostavio najupečatljiviji dojam.

Ali ako idete kopirati nekoga, to je za mene iznimno pogrešno. Nikad nisam htio biti isti kao Cruyff, Poklepović, Ivić, Mourinho, Bobby Robson, Bernd Schuster... Od svega uzmeš pomalo, ali uvijek sam želio biti svoj. Moja ideja je bila uzeti ono nešto što znaš, što si vidio, pokupiti najbolje, ali moraš biti svoj.

Koji je bio najbolji suigrač s kojim ste igrali?

Kad sam došao u Barcelonu, Guardiola je bio moje godište. Bili su tu još Sergi, koji je malo mlađi, i Ferrer. To su momci koji su bili, ajmo reći, mojeg godišta. Ostali su bili stariji, tako da sam se uglavnom dosta družio s Pepom. Stoičkov je bio jako dobar sa mnom kao stranac koji je dosta razumio moj jezik. Kad sam došao, nisam znao španjolski, ali me Hristo razumio, tako da sam se mogao njemu obratiti za ono što mi je trebalo. Ali s Guardiolom sam nekako bio najbliži.

S vama je u momčadi bio i Miguel Nadal, stric danas poznatog tenisača Rafaela Nadala.

Ma super momak. Ali svi ti domaći igrači, npr. Txiki Begiristain, koji je sada sportski direktor u Cityju, Eusebio, Amor, Bakero, bili su odlični. Tamo mi je zbilja bilo ugodno, a već nakon nekoliko treninga imao sam osjećaj kao da sam barem nekoliko sezona u klubu. Imali smo i vrhunski tim ljudi oko sebe, savršen. Oduševljen sam i sada, ostali su mi Španjolska i taj klub u toliko dobrom sjećanju da ih i sada obožavam. Ne mogu reći da mi je Barcelona draža od Hajduka, jer to sigurno nije, ali to je moj drugi dom.

Radili ste kao skaut za Barcelonu. Je li bilo igrača koje ste preporučili i završili su na Nou Campu?

Oni imaju već dug niz godina sektor pod paskom sportskog direktora i njegovog pomoćnika, kao i generalnog direktora. Naravno, tu je i trener. I oni rade specifičnu priču oko dovođenja i praćenja svih igrača gotovo u cijelom svijetu. Bio sam jedan od četiri skauta koji su bili za prvu momčad, koji su radili isključivo na stadionu. Inače, Barcelona je u to vrijeme imala 40 skauta svugdje u svijetu.

A ja sam bio na stadionu i radio kao, ajmo reći, prvi od te četvorice asistenata sportskog direktora. Tako da je meni ta funkcija bila jako dobra i draga jer sam imao slobodu razgovora i s agentom i s klubom. S igračem ne smijete razgovarati. Naravno, sve po uputama kluba. To je, dakle, bilo nešto više od običnog skautinga, što mi je kasnije iznimno puno pomoglo u radu. Barcelona me puno toga naučila kao igrača, a možda još više kao sportskog direktora.

Koliko je istine u tome da je Luku Modrića željela i Barcelona? Jeste li imali prste u tome?

Sjećam da smo na sastanku u Londonu bili Luka (op.a. Modrić), Slaven (op.a. Bilić) i ja. Tada je Barcelona došla na razgovore, ali to je bilo dok je još bio u Tottenhamu. Problem Barce je bio što je ona imala Xavija i Iniestu, sličan profil igrača. A onda joj treći isti takav profil nije trebao. No Barcelona je iznimno željela Luku, ali to se nije moglo ostvariti. Pretpostavljam da je samo to razlog zbog kojeg nije došla s konkretnom ponudom.

Ono što nije uspio Modrić napravio je Rakitić, odnosno istisnuo je Xavija.

Da, ali uvijek se plan kluba zna godinu dana unaprijed. Zna se da on odlazi te je nešto već dogovoreno, što javnost ni ne zna. I onda se na temelju toga slaže momčad i prije nego što se nešto dogodi. Tako da je to bilo ciljano.

Je li bilo nekog od hrvatskih igrača na Barceloninom radaru zadnjih godina?

Gvardiol je bio jako praćen. Međutim on je bio još dijete. Pregovarao sam u toj nekoj priči, ali ljudi oko Joška znali su točno u svakom trenutku što rade. Nisu željeli da se to dogodi prerano, već da bude sve u svoje vrijeme. I da, zbilja je bio iznimno popraćen u Barceloni, međutim nekad se dogodi, a nekad ne.

Ulogu sportskog direktora obnašali ste i u Al Nassru, iznimno bogatom klubu iz Saudijske Arabije.

Kad sam otišao tamo, nisam znao kakva me situacija čeka, a to je bio klub povijesnog imena. Međutim liga tada nije bila ni približno na razini današnje. Dosta je toga trebalo raditi od nule. Puno novih detalja, a u godinu dana ili im se dopadneš ili ne. Moraš graditi svoj autoritet jedino na temelju svog znanja. Moraš biti iznimno edukativan i razgovarati uz konkretne argumente tako da te ljude možeš uvjeriti da ono što govoriš ima vrijednost i težinu.

I ako te oni prihvate, i vide da je to tako, onda se možeš tamo duže zadržati. Ne vidim da je netko bio tamo duže od godinu dana. Eto, meni je uspjelo povezati skoro tri godine. I na kraju se taj moj silan trud, kada se počelo govoriti o dovođenju jakih imena, što igračkih, što trenerskih, isplatio.

Odradio sam strašno puno, iako je na početku bilo dosta teško, jer četiri mjeseca ne dobiješ plaću. Inače, klub je bio peti, šesti, a u mojoj prvoj sezoni došli smo do trećeg mjesta, što je bio uspjeh. Stvarno smo rasli. Uz to, imali smo priljev novca, ali i državnu potporu, odnosno razmišljanja države, koja je krenula u priču oko SP-a, da će igrači biti ambasadori tog projekta.

I ja sam tako postao dio te priče, odnosno imao sam sreću što su ljudi to prepoznali te sam odradio puno toga s klubom. To je bilo jako uspješno i dobro. Silno i veliko iskustvo. Jer biti, najiskrenije to mislim, sportski direktor Bayerna, Reala, Barcelone ili Al Nassra bilo je identično. Pregovarao sam s najboljim klubovima, s najboljim igračima…

Kada se počela vrtjeti priča oko Ronalda? Jer dugo se govorilo ide, pa ne ide...

Meni je to bila nemoguća misija do onog trenutka u kojem sam bio u društvu iznimno bogatih ljudi, onih koji vode cijelu priču oko organizacije SP-a i nogometa u Saudijskoj Arabiji. Onda shvatite da stvarno imaju veliku želju i da će napraviti sve kako bi to realizirali. I uđe u svijest da to nije neostvarivo. Jer neće dolaziti samo Ronaldo, već jako puno igrača, i da se ulaže velik novac. Onda počneš vjerovati. Sam dolazak Ronalda otvorio je vrata drugima.

A dolazi li Luka Modrić?

I s Lukom smo razgovarali. To je bilo prije odlaska na SP u Katar. Čak je bio jako zainteresiran. Bio je to ugodan razgovor između jako bitnih ljudi što se tiče države i mog kluba te njega, a Luka je iznimno korektno i fer odgovorio da je jako zainteresiran ako ne potpiše ugovor s Realom. I da ga zanima. Međutim potpisao je ugovor s Realom i taj njegov transfer nije se dogodio.

OK, nije potpisao tada. Bi li mogao sada, jer vjerojatno ga i dalje žele?

Godine idu i jasno je da Luka neće vječno igrati nogomet. Ali on je fenomen. Nitko nije mogao vjerovati da će on s toliko godina biti na ovakvoj razini. I treba biti fizički fit i spreman da može igrati ovako velike i bitne utakmice, što on radi. Ali treba maksimalno respektirati njegovu odluku. Na njemu je, jer osjeća se jako dobro, a i sam je rekao da će igrati dok bude uživao u tome, da odluči. I ako misli da može još, onda je sigurno jedna od opcija Saudijska Arabija.

Kakav je Cristiano Ronaldo? Imali ste ga prilike 'osjetiti'?

Kad govorim o Ronaldu, ne volim pričati o privatnom životu jer to ne bi bilo ni fer ni korektno. Bio sam mu sportski direktor. O njemu kao igraču ne trebamo trošiti riječi. Netko više voli Messija, netko Ronalda. Netko voli ponašanje jednoga ili drugoga. O Ronaldu mogu govoriti samo najpozitivnije jer sam ga upoznao kao osobu. Osoba je koja ima veliko srce, koja uvijek ima vremena sjesti i popričati s tobom. Iznimno je zanimljiv, elokventan, pametan. Imali smo savršen odnos.

Brozović je došao kad ste vi već otišli?

Ne, ne... Još sam bio tada u klubu. Mi smo to odradili. Brozović je bio na listi igrača koju sam sastavio i sugerirao da ga se dovede jer smo tražili igrača njegovog profila. Međutim, kada je došla ta situacija da se pregovara s Brozovićem, ja sam pregovarao s Interom. Dogovarao sam to s Interom, a moj CEO završavao je direktno s njim. Tražio sam, s obzirom na to da sam Hrvat, da ne pregovaram s Brozovićem, da ne bi poslije bilo nekakvih priča.

Svi smo ostali u čudu kada je takvu momčad, predvođenu Ronaldom, u ruke dobio Dinko Jeličić.

To je tako. Sjećam se, niz trenera prije mene, Alen Horvat tamo je bio trener juniora, ali je naslijedio smijenjenog trenera prve momčadi. I mislim da je, od devet utakmica, u njih osam pobijedio. I što je jednako bitno - osvojio je kup, što je za Al Nassr velika stvar. Međutim jednu utakmicu je izgubio i odmah su ga smijenili. Kod njih je to nepredvidivo. Nikad ne znate što se sutra može dogoditi. To je specifična zemlja. Moraš se prilagoditi, živjeti u kulturi koja je totalno drugačija nego ova naša. I moraš ući u srž njihovih ideja da bi što duže mogao opstati.

A kakav su odnos imali Ronaldo i Jeličić?

Pravi profesionalni. Bez pogovora. S njim nikad nećeš imati problema, a čak i kada je Jeličić odlazio, Ronaldo mu je osobno došao i zahvalio na svemu što je napravio za momčad.

Nego, zašto ste uopće otišli iz Al Nassra?

PIAF, saudijski fond koji je vlasnik četiri najveća kluba, između ostalih Al Nassra, postavio je za novog CEO-a Talijana Guida Fiengu, bivšeg predsjednika Rome. S velikim ovlastima. Njegov način rada i razmišljanja nije se podudarao s mojim. Ustvari, bili su dijametralno suprotni i odlučio sam da je bolje prekinuti suradnju.

Vlasnicima sam poručio da nije nikada dobro mijenjati stvari koje su uhodane, a posebno je tajming bio loš za to. Nažalost, Fienga je imao potpunu slobodu, a sada se vidi da ti njegovi potezi nisu donijeli ništa dobroga klubu. Ponudili su mi ostanak, željeli su me zadržati, ali nisam želio pristati na to jer bih zapravo dao za pravo Fiengi.

Biste li se voljeli vratiti u Saudijsku Arabiju?

Iskreno, umorio se jesam. Ali da, kada napunim baterije, volio bih se vratiti.