Ta momčad je naravno Maribor, koji se može pohvaliti da je nakon remija sa Chelseajem uspio ne izgubiti protiv redom momčadi kakve su Chelsea, Schalke i Sporting. Pri tom, treba imati na pameti kako je Chelsea najjača momčad možda i najjače nogometne lige, Schalke ekipa koja je prošle godine igrala osminu finala ovoga natjecanja, a Sporting je prošle godine bio portugalski viceprvak, ispred Porta.

Nakon što sam imao prilike uživo pratiti utakmicu Maribora i Chelsea, treba priznati kako slovenski prvak doista igra iznimno kvalitetno. S obzirom na kvalitetu kadra, koja je definitivno ispod razine europskog prosjeka, nevjerojatno je koliko izvlače na terenu. Zapravo, čisti maksimum, relativno govoreći najviše od svih momčadi Lige prvaka. Svaki igrač u isto vrijeme igra na svom maksimumu ili vrlo blizu njega, a posloženi su tako da momčadski jedni drugima prikrivaju slabosti, a ističu vrline. A u tome je i cijeli smisao momčadske igre…

Tri su stvari koje najviše plijene pažnju kod ovog Maribora, a niti jedna ne spada pod onu floskulu da su momčad koja bi kroz fanatizam i neku pretjeranu borbenost kompenzirala nedostatak kvalitete. Umjesto toga, oni to čine organizacijom, koja se očituje prvenstveno kroz tri aspekta igre.

Podijeljenost uloga

Vidi se kako u ovoj momčadi nema baš puno improvizacije, točnije, ona je kontrolirana. Svaki igrač na terenu ne igra kao individua, već svoju ulogu za koju mu trener namijeni set zadataka koji tijekom utakmice mora ispuniti na terenu. To donosi pomalo rigidnu formaciju, ali zauzvrat daje jasnu hijerarhiju. Igrači rijetko ili nikako ne mijenjaju pozicije, nema pretjeranog vica, ali imaju prepoznatljivost igre. Također, na taj način Maribor profitira jer igrači uvijek znaju što očekivati od svojih suigrača, tko kome pokriva leđa te što se događa ako jedan igrač ispadne ili zaostane. A upravo im takva razina organizacije daje potrebne mogućnosti kako bi bili efikasni…

Riskantna igra u obrani

Možda i najzanimljiviji aspekt igre Maribora činjenica je da nisu ekipa koja prekršajima zaustavlja protivnika. U svakom duelu traže mogućnost oduzimanja lopte, pokušavaju uvijek biti na protivniku prilikom primanja lopte (jer u tom je trenu najlakše loptu oduzeti), pa su protiv moćnog protivnika kakav je Chelsea imali samo 11 prekršaja. To nije bilo zbog toga jer im je nedostajalo borbenosti, već zato što njihov stil diktira drugačiju igru. Tome svjedoči i podatak da su njihovi igrače predriblani čak 25 puta, ali su zato protivnicima 23 puta oduzeli loptu i dali si šansu kroz tranziciju doći do prilike. Ovaj stil igre ima uvjet dobre organizacije i podijele uloga (objašnjeno gore), ali i smislene tranzicije igre, koja nije samo kontranapad, već svaki tip napada koji se može razviti jednom kada se protivniku oduzme lopte.Kada osvajaju lopti, igrači ne paničare pa se svega nekoliko puta moglo vidjeti da je lopta nekontrolirano izbačena. Umjesto toga, uvijek traže neko jednostavno i učinkovito rješenje, koje imaju zbog slijedećeg…

Pravilna tranzicija

Ključ svake kvalitetne tranzicijske ekipe igra je bez lopte, nešto što igrači Maribora imaju organizirano do zadnjeg detalja. Nakon oduzete lopte, često napadaju protivnika s pet ili više igrača, te pokušavaju napraviti višak upravo preko pozicije na kojoj su oduzeli loptu. Pri tome, samo dva igrača (Ibraimi i Sallalich) pokušavaju nešto napraviti na individualnu kvalitetu u dvobojima jedan na jedan, dok redom svi ostali pokušavaju igrati s što je manje moguće dodira s loptom, a posjeda i igrača 'koji vuče loptu' traže lopte u prostor za suigrače koji su u stalnom kretanju. Pri tom, opterećuju upravo onu stranu za koju vide da je slabija u pojedinačnom napadu, a znaju to čini jednako dobro s lijeva i desna. Ne boje se niti riskantnih lopti, jer su vrlo brzi u transformaciji – poprilično se lako i jednostavno formiraju u fazi obrane nakon gubitka posjeda.

Jedina iznimka u toj igri je Tavares, koji nije dovoljno mobilan kako bi pratio tempo suigrača, ali on je njihov najplaćeniji igrač jer ima dobro kontrolu lopte, zna igrati leđima te je jedini pravi igrač golgeter.

Od pojedinaca, samo se Ibraimi i Sallalich (vjerojanto igrač utakmice protiv Chelsea) ističu nekim individualnim rješenjima, svi drugi su momčadski igrači i ništa više od toga. Netko može reći da tri gore spomenute stvari i nisu neko veliko blago, ali one su dio onoga što bismo mogli reći 'osnove nogometne momčadske igre' koje ako izvršavate sustavno, pravilno i koncentrirano, onda vas često i rezultat pomazi. A upravo je to slučaj u Mariboru, koji sada ima sve…

Već nakon četiri kola postigli su više nego li je bilo tko mogao očekivati, iza njih vidno stoji cijeli grad i publika (atmosferga u Ljudskom vrtu, gdje se natiskalo 12.00 ljudi,  je bila naprosto sjajna), a s obzirom na financijske nagrade predstoji im samo potencijalno pojačanje kadra. I to sve – potpuno zasluženo!