Nakon što smo prvoga dana našeg boravka utvrdili koordinate i ostali impresionirani načinom na koji ovdje funkcioniraju sve, pa i krizne situacije, red je bio da se suočimo i s prvim problemima. Dojam je, naime, da je u Olympic Park, ponukano jučerašnjim megauspjehom domaćih sportaša, već poslijepodne stiglo nekoliko desetaka tisuća ljudi nego dan prije. Bio je to ozbiljan test za javni prijevoz, čije službe su već poslijepodne preusmjeravale putnike s brzog vlaka Javelin na linije metroa.

Ipak, ni metro nije baš bio neka sreća, u što smo se uvjerili vozeći se od jugozapadne točke olimpijske podzemne mape – Wimbledona – do sjeveroistočne – stanice West Ham. Krkljanac u podzemnoj tubi dovodio je do nekoliko višeminutnih zastoja u kojima su vlakovi čekali da drugi vlakovi prođu i tako je vožnja od dvadesetak stanica, koja inače traje 45 min do sat vremena, trajala dva sata. Zbog ovoga smo zakasnili na izvrstan nastup naših 'trapista' Giovannija Cernogorza i Antona Glasnovića te uhvatili sam kraj poigravanja naših rukometašica s domaćima, o čemu ćete (točnije, o tome kako Britanci vide rukomet) čitati u posebnoj priči.

Vratimo se na trenutak na početak dana. U Wimbledon smo se uputili praćeni dosadnom kišom kako bismo svjedočili završnici teniskog olimpijskog turnira u najvećem svjetskom teniskom hramu, a to je – složit ćete se – događaj koji se ne propušta. Finale je donijelo sudar neuobičajeno pospanog i mlitavog Rogera Federera i neuobičajeno drčnog i nabrijanog Andyja Murrayja, koje je završilo jedino kako je i moglo završiti u tim okolnostima – rasturanjem 6:2, 6:1 u korist Škota i još jednim općenarodnim britanskim slavljem.

Posjet Wimbledonu srušio nam je i još jednu otočku predrasudu - ovo mjesto tradicionalno vezujemo za aristokratsko-yuppiejevski milje, pa smo očekivali da će i u olimpijskom finalu tribinama vladati elita. Ironično, ali podanici kraljice koji su tako zdušno borili Murrayja uglavnom su bili 'obični' pripadnici srednje klase umotani u britanske zastave ili nepretenciozno obučena mladež, među njima i dosta volontera koji su završili svoju tjednu smjenu, pa su zaradili i karte. Ovakva distribucija publike stvorila je i za Wimbledon krajnje neuobičajenu atmosferu, svojstveniju južnoameričkim nogometnim utakmicama nego uštogljenom travnatom teniskom kompleksu. Je li možda zbog tog 'narodskog' navijanja princeza Kate, umjesto Wimbledona, odabrala svjedočiti rukometnom ponižavanju Velike Britanije od Hrvatske? Nikad nećemo saznati…

Nešto drukčija situacija dočekala nas je ispred košarkaške dvorane (u kojoj će se igrati i utakmice za medalje u rukometu), kamo nas je dovela oproštajna utakmica hrvatskih košarkašica na Igrama protiv Turske. Prije svega, riječ je o jednom od rijetkih mjesta unutar Olimpijskog parka na kojemu se po 'olimpijskim' cijenama (špageti oko 55 kuna, chicken tikka masala s rižom 70, fair trade kava 20, 0,5 l vode 15 i da ne nabrajam dalje, jasno vam je), bez beskonačnog čekanja u kilometarskim redovima, može pojesti vjerojatno jedini obrok u danu, i k tome još fino popričati s košarkaškim fanovima koji su nedvojbeno 'najsportskija' ekipa u cijelom parku.

Upoznali smo tako vesele Litvance, koji su se nakon nekoliko piva ponosno prisjetili kako su prije neki dan namučili Amerikance i najavili nam da će zgaziti stare mušterije Ruse u četvrtfinalu. Zadržali smo se i u ugodnom razgovoru s peteročlanom obitelji iz Connecticuta koja je došla pogledati ženski 'dream team' kako uništava Kinu. Otac obitelji, živahni gospodin u ranim četrdesetima, kao iz puške je nabrojao cijelu prvu petorku hrvatskog 'dream teama' iz Barcelone, a otkrio nam je i da je igrao rukomet zahvaljujući stanovitom Jozi, treneru koji je naš trofejni sport podučavao u desetak srednjih škola ove američke države.

Atmosfera u samoj dvorani, u kojoj se Hrvatska i petim porazom oprostila od Igara, britanska je verzija klasične NBA atmosfere, sa spikerom, glasnom dubstep glazbom i voditeljicom-animatoricom koji publiku konstantno potiču na pljesak, olu, odbrojavanje do kraja napada i slične ludorije. Kao i u slučaju rukometa, publici se u pola sata do početka utakmice na ekranima temeljito tumače pravila sporta, iako košarkaška reprezentacija domaćina nije toliko inferiorna protivnicima koliko rukometna.

Košarci ćemo se svakako vratiti u završnici turnira, no ovoga puta smo požurili na utrku svih utrka – famoznu 'stotku'. Jamajčanska munja Usain Bolt još je jednom sijevnula i otpuhala konkurenciju, a uz prepun stadion, utrku je na ogromnim videobeamovima nedaleko od stadiona, ali i u Hyde Parku i na drugim lokacijama u središtu grada gledalo još pedesetak tisuća ljudi. Posebno je veselo bilo u klubovima Jamajčana, kojih u Londonu živi barem 250 tisuća – u BBC-jevoj reportaži iz jednog od njih sugovornica veselo urla da su im 'napokon pokazali da nisu samo zemlja banana'. Medijski skandal dana, pak, izazvala je američka televizija NBC, koja je iz neobjašnjivih razloga, umjesto utrke koju je, prema prvim procjenama, ukupno vidjelo dvije milijarde ljudi, pustila arhivsku snimku konjičkog sporta.

Nakon Boltovog blitzkriega, stotine novinara i fotografa sjurile su se u mixzonu ne bi li čule prve riječi najbržeg čovjeka na svijetu, padajući preko stepenica i razbijajući skupocjene teleobjektive. Nisu ga dočekale jer je on sve što je imao reći, rekao na stazi. Nadahnuti njegovim munjevitim trkom, i mi smo, već ozbiljno načetih nožnih mišića, pohrlili u iscrpljujuću polusatnu šetnju do stanice West Ham, a potom podzemnom u bazu. Kako sad stvari stoje, trebalo bi klonirati Bolta (ili barem njegov par nogu) da izdržimo do kraja Igara…