Iz godine u godinu talijanska Serie A sve više zaostaje za engleskom i španjolskom ligom. Čak je i zbog nižeg koeficijenta od njemačke lige izgubila četvrto klupsko mjesto u Ligi prvaka za sljedeću sezonu. Rezultat je to smanjenih financijskih moći i egzodusa najboljih igrača, naročito iz manjih klubova. Transfer Alexisa Sancheza u Barcelonu samo je jedan u nizu koji to potvrđuju. No nije oduvijek bilo tako
Sredinom i krajem osamdesetih te početkom devedesetih godina prošlog stoljeća talijanska je Serie A proživljavala svoje zlatno razdoblje, potvrđeno činjenicom da su 1989. talijanski klubovi osvojili sva tri europska trofeja. Kako je broj stranaca u ekipi bio ograničen na tri, a nije ni bilo toliko novca u opticaju, lakše se moglo dogoditi da neki vrhunski igrač završi u manjem klubu. Ovo su deset najboljih igrača koji su u tom razdoblju igrali upravo za njih – male talijanske klubove.
10. David Platt, prešao 1991. iz Aston Ville u Bari
Nakon Svjetskog prvenstva 1990, tijekom kojeg je Engleska igrala u malom pitoresknom gradu na jugu Italije, David Platt se jednostavno zaljubio u ambijentalne ljepote toga kraja. Zbog toga je dogovorio s malim provincijskim klubom, Barijem, transfer vrijedan otprilike 15 milijuna maraka, nevjerojatan iznos za igrača u to doba.
9. Dr. Socrates, prešao 1984. iz Corinthiansa u Fiorentinu
Jedna od legendi brazilskog nogometa, ujedno doktor medicine, pred kraj se karijere odlučila okušati u europskom nogometu. Iako je ta epizoda kratko trajala te se nakon samo jedne sezone vratio u Brazil, u današnjim bi okolnostima bilo nezamislivo da jedan od najboljih svjetskih veznih igrača dođe na izlet u klub neznatne veličine.
8. Vincenzo Scifo, prešao 1991. iz Auxerrea u Torino
Scifo je posljednji produkt zlatnog doba belgijskog nogometa, plemenit nogometaš i jedan od najboljih europskih veznih igrača toga doba. Najbolje se snalazio u roli centralnog veznjaka, s koje je mogao potpuno kontrolirati teren. U to se dobro uvjerila i momčad zagrebačkog Dinama, koju je Scifo, igrajući za Auxerre, izbacio iz Kupa UEFA-e 1989. godine.
7. Claudio Caniggia, prešao iz Rivera u Veronu 1988, zatim u Atalantu 1989.
Da nije imao problema s ponašanjem, temperamentom i drogom, Caniggia je mogao postati jedan od najboljih napadača u povijesti nogometa. Nevjerojatna brzina, ulazak u prostor i snalažljivost bile su osobine zbog kojih je mogao igrati za manje-više bilo koji vrhunski europski klub, a ipak, najbolje je godine proveo u Atalanti.
6. Preben Elkjær-Larsen, prešao 1984. iz Lokerena u Veronu
Navijači Verone i danas pjevaju ime svog heroja koji im je donio jedini naslov u povijesti kluba. Iako sjajan napadač, Elkjaer je bio poznat po vrlo nezgodnom temperamentu i sklonosti porocima lagodnog života. Djelomično je stoga završio u manjem talijanskom klubu iako je prethodno igrao za tada velik njemački klub FC Köln.
5. Gabriel Batistuta, prešao 1991. iz Boca Juniorsa u Fiorentinu
Početkom 90-ih Batistuta je bio smatran jednim od najboljih mladih napadača svijeta. U Firenci je ostao i 1994, kada je ispala u drugu ligu, a kasnije je, zajedno s Ruijem Costom, bio predvodnik generacije koja je podigla klub iz donjeg dijela ljestvice i transformirala ga u redovitog kandidata za naslov prvaka.
4. Enzo Francescoli, prešao 1990. iz Marseillea u Cagliari
Zlatni dečko urugvajskog nogometa, predvodnik generacije koja je čak tri puta osvajala trofej na Copa Americi, iz tada je velikog Marseillea prešao u omaleni Cagliari. Marseille je u to vrijeme bio redoviti francuski prvak i kandidat za naslov prvaka Europe, ali taj se nogometni artist ipak odlučio okušati u tada najboljoj ligi svijeta.
3. Zico, prešao 1983. iz Flamenga u Udinese
Slično kao i sunarodnjak Socrates, nakon što je proglašen najboljim svjetskim nogometašem Zico se odlučio okušati u europskom nogometu poslije ulaska u tridesete. Iako je imao svojih trenutaka, Udinese je bio premala ekipa, pa čak ni legendarni Zico nije s njom mogao više od sedmog mjesta. Avantura je trajala svega dvije sezone.
2. Gheorghe Hagi, prešao 1992. iz madridskog Reala u Bresciju
Kao najveća zvijezda Steaue, s kojom je igrao finale Kupa prvaka 1990, najavljen je kao veliko pojačanje u Madridu. Tamo je igrao sasvim solidno, ali nedovoljno dobro za igrača koji je svojevremeno zaslužio nadimak 'Maradona s Karpata'. Prije prelaska u Barcelonu igrao je za Bresciju, kojoj je 1993. pomogao osvojiti Serie B i tako se vratiti u elitu talijanskog nogometa.
1. Diego Maradona, prešao 1984. iz Barcelone u Napoli
Prije i nakon 'Maradonine ere' Napoli se može smatrati osrednjom, zapravo provincijskom momčadi talijanske lige. Ipak, kada je klub u ljeto 1984, za tada rekordni iznos od sedam milijuna maraka, osigurao usluge Diega Armanda Maradone, na jugu je Italije započela nogometna groznica koja je trajala pola desetljeća i tijekom koje je dvaput došao do naslova nacionalnog prvaka.
