Ljepota je, kažu, u oku promatrača – a kut promatranja ovisi o kontekstu. Komentator jedne strane televizije sinoć je potkraj prijenosa rekao: 'Da morate napisati 1.000 riječi o ovom susretu, sad bi vas već hvatala panika'. Nizozemski novinari požalili su se da im je utakmica bila dosadna i da se obistinilo ono čega su se bojali prije nje – da ju je PSV velikim dijelom odradio preko volje.

Momci trenera Phillipa Cocua maksimalno su fokusirani na prvenstvo, gdje već pet godina nisu uzeli titulu – krenuli su odlično, ali onda su im se dogodile ozljede i pad forme i sada im je najvažnije vratiti se na vrh ljestvice. Europsku ligu, kao i mnogi drugi veći klubovi, doživljavaju kao sporedno natjecanje sve dok se igra po skupinama; možda su malo i podcijenili Dinamo s obzirom na recentne katastrofalne nastupe modrih.

No za mnoge od nas utakmica je bila izuzetno zanimljiva. Vidjeli smo dinamičan nogomet s brzim prijenosom lopte, velikom borbenošću i trkom, dosta udaraca na gol. Dinamo je napokon izgledao kao momčad, uspio se nametnuti i odigrao je svoje najbolje poluvrijeme (prvo) ove sezone: želimo vjerovati da Nizozemci nisu imali puno prilike da se razmašu prije svega zbog Dinamove dobre igre, a ne zato što možda nisu dovoljno ozbiljno shvatili ovaj susret. Uostalom, ako je ovo drugo u pitanju, neka onda u uzvratu na svom terenu pokažu što mogu.

Već i samo to da opet poslije jedne Dinamove utakmice doista možemo raspravljati o taktici, a ne o smiješnim i tragičnim potezima te posvemašnjem rasulu na terenu, ogroman je napredak u odnosu na ono što smo vidjeli s Černomorecom i Ludogorecom. Uoči PSV-a od presudne je važnosti bilo psihički podići i motivirati momčad koja je prethodno podsjećala na neformalnu skupinu haklera poslije obilnog ručka, a Zoran Mamić & prijatelji to su svakako uspjeli – i svaka im čast na tome.

Ali... Ova utakmica na Maksimiru, još praznijem nego inače, nije samo pokazala kako bi to moglo i trebalo izgledati kad bi barem one osnovne stvari štimale i kad bi igrači uvijek ulagali dovoljno truda, rada i odgovornosti. Osim što je pokazala što takav Dinamo može, još je možda jasnije na vidjelo iznijela ono što – ne može.

Kako god posložili igrače koje trener ima na raspolaganju i u koju god formaciju ih pokušali uklopiti, uvijek će se negdje pojaviti rupa, odnosno ozbiljni nedostatak. Ova momčad naprosto nije ravnomjerno selekcionirana i izuzetno je tanka na nekim pozicijama. Osim golmana, te su pozicije središnji braniči i vrh napada. Stoperi još drže vodu ako su Šimunić i Addy dovoljno smireni i koncentirani – Addy je, primjerice, sinoć bio izvrstan, sa 6 presječenih suparničkih lopti i najvišim postotkom točnih dodavanja od svih koji su igrali cijelu utakmicu, a nije baš sve dodavao prvom do sebe... No centarfor je gorući problem – Dinamo nema kvalitetnog realizatora za europsku razinu. Zoran Mamić kaže da igrač vrijedan 4-5 milijuna eura ne želi doći, ali Dinamo takve nema što ni gledati: njemu je potreban mladi i perspektivni igrač koji tek započinje svoj uspon i koji bi u Maksimiru mogao dosegnuti svoj potencijal. A nije valjda istina da se za milijun-dva ne može naći bolji centarfor od Čopa, samo što je za to potrebno ozbiljno skautiranje i 'oko' za talent.

No ako pravog centarfora nema, treba ga izmisliti ili igrati bez njega. Privremeni trener Mamić je definitivno odabrao ovo drugo: ono što je Sammir igrao u Beču ili sinoć u Zagrebu nema puno veze s ulogom 'lažne devetke', Filho to, uostalom, niti zna niti može igrati. Sustav kojim je Dinamo igrao protiv PSV-a zapravo je 4-6-0 ili, točnije, 4-3-3-0 – sustav bez špice, bilo prikrivene bilo stvarne. Ivanković i Jurčić su (bezuspješno) pokušavali stvoriti što uravnoteženije, 'školske' sustave, a to je samo rezultiralo time da ni na jednom dijelu terena nisu uspijevali ostvariti prednost. Mamić, Krznar i Cvitanović pokušavaju s 'neuravnoteženim' rasporedom – koji donosi očite prednosti, ali možda još očitije nedostatke.

Gomilanje veznih igrača olakšava i ubrzava tranziciju iz obrane u napad, pri čemu je Sammir sa svojom praktično 'slobodnom' rolom igrač viška u sredini. Ne zato što nešto posebno radi (ne radi: Sammir se silno trudio i trčao, ali nije napravio gotovo ništa konkretno), nego više stoga što veže suparničkog igrača na sebe i otvara prostor drugima. On je, ako se to tako može reći, 'lažna lažna devetka' – suparnik od njega očekuje da pokušava iskoristiti prostor između linija driblingom, dodavanjem i ubacivanjem u špicu iz drugog plana, ali on uglavnom ostaje pokrivati isti prostor kao i kada igra konvencionalnu 'desetku'. Njegov sinoćnji napadački učinak je jedva primjetan: 1 udarac, 1 dribling i 2 'ključna dodavanja'.

No zato s takvim Sammirom profitiraju ostali veznjaci. Brozović i Ademi bili su sinoć najbolji Dinamovi pojedinci, a ni Antolić nije bio loš. Brozović je u prvom poluvremenu imao najviše dodavanja i visoki postotak točnosti (88%), njegova je uloga bila ključna za tranziciju.

Premda Dinamo s šestoricom veznjaka igra više kroz sredinu i više kreira, nema praktično nikoga tko bi te 'kreacije' realizirao. U nedostatku špice, mora se osloniti na pokušaje iz drugog plana i 'ušpicavanje' krila, čime mu napad (p)ostaje dosta neučinkovit – o tome govori i podatak da je od čak 26 udaraca na gol samo 7 išlo u okvir (a malo koji je bio uistinu opasan), dok je PSV uputio samo 9 šuteva, od čega 4 u okvir gola. Soudani (6 udaraca na gol) i Fernandes (5) pucali su i kad je trebalo i kad nije. Osim toga, Dinamo ovakvom igrom gubi i prodornost preko bokova, što mu je bio 'forte' ranije ove sezone, jer Soudani i Fernandes moraju više ulaziti u sredinu, čime Pinta i Pivarića ostavljaju izloženijima i tjeraju ih na konzervativniji pristup.

No pravog rješenja nema – čak i sa šest veznjaka Dinamo je jedva uspijevao održavati podjednaki postotak posjeda lopte; kad je umjesto Sammira ušao Čop, definitivno je tu bitku izgubio (na kraju 44%), obrana se morala se povući znatno dublje i linije su postale raširenije, nastupio je i zamor... Sve je izgledalo kao da će Dinamo unatoč dobrom dojmu u nastavku pokleknuti i zbog neučinkovitosti napada prosuti sve dobro što je vezni red napravio – na sreću, to se nije dogodilo iako je sinoć izuzetno blijedi PSV ipak dosta priprijetio u drugom poluvremenu (u prvom nije imao nijedan udarac na gol!). Formacija se tad pretvorila u 4-2-3-1, a Ademi je odigrao odlično zatvarajući rupe i pokrećući napade.

Na kraju, Dinamo je odigrao taktički najodgovornije i najkoncentriranije ove sezone – čini se, na gornjoj granici svojih mogućnosti. Nije mu se dogodila baš nijedna glupa kardinalna pogreška koja je mogla biti kobna, što svakako ohrabruje. No nije to bila neka genijalno postavljena taktika – možda je ovaj put iznenadila suparnika i riješila neke od problema, ali nemojmo brzati sa zaključcima. Dinamo bi sada trebao pokazati da ovo nije bio samo izdvojen slučaj, nego da može nekoliko utakmica odigrati na podjednakoj razini, a dojam je da će ovakvu taktiku, ako se na njoj ustraje, biti prilično lako pročitati i onemogućiti.

Uostalom, najveći problem ostaje: unatoč svim pozitivnim pomacima, Dinamo ni sinoć nije zabio gol.