Dinamo. Opet Dinamo, naravno Dinamo. Dinamu je pripalo prvenstvo, Dinamu je danas pripao i Kup. Modri su do 17. naslova pobjednika Hrvatskog nogometnog kupa došli toliko nonšalantno da su ostavili dojam kako je to bilo neminovno. Je li zaista bilo tako? To je u nogometu nemoguće reći, ali nakon svih ovih godina isto je tako nemoguće otresti se dojma da je Dinamo nepobjediv u Hrvatskoj – kada je Hajduk djelovao kao ozbiljan konkurent, Modri su otišli na Poljud i ugasili mu sezonu u nekoliko dana, a kada je Rijeka djelovala isto tako, odigrali su s njom tri utakmice i u sve tri pobijedili, također dvaput na njihovom terenu.

Dinamo je ovisnik o trijumfima. Dinamo je, ako ćete dopustiti, hrvatski Real Madrid. Spominjat će se šanse Rijeke na Maksimiru u prvoj utakmici finala Kupa, kao i šanse na Rujevici kada je prelomljeno prvenstvo. Spominjat će se i dvije neizvjesne utakmice na Poljudu, kada su prevagnule sitnice. Ali danas nije bilo dileme – Dinamo je bio bolji u apsolutno svakom segmentu igre i potpuno deklasirao Rijeku na Rujevici. Osim prvih dvadesetak minuta, kada je Rijeka na elan i energiju pokazala inicijativu, Dinamo je u svakom trenu imao kontrolu nad utakmicom. U posjedu, izvan posjeda, u branjenju vlastitog i napadanju suparničkog kaznenog prostora, u iznošenju lopte i koordinaciji između linija. Bila je to jedna od najimpresivnije pripremljenih i izvedenih finalnih utakmica u posljednjih desetak godina.

Dinamo je sada bez poraza više od dva mjeseca, čak 13 utakmica, od one katastrofe protiv PAOK-a u Solunu. Od kraja ožujka do danas Modri su odigrali tri utakmice s Rijekom i dvije s Hajdukom - pobijedili su u njih četiri, u jednoj remizirali. Primili su samo dva gola.

To su trenuci u kojima se sjajne momčadi (a to je, ne treba postojati sumnja, bila Rijeka ove sezone, čak i Hajduk jedno vrijeme) pretvaraju u velike momčadi. I upravo zato kraj sezone u prvenstvu i Kupu, sezone koja je još jednom obećavala veliku borbu za oba trofeja, neće proći u znaku Rijekinog (ili Hajdukovog) poraza, već još jednog Dinamovog trijumfa. Pobjede vode drugim pobjedama, one mijenjaju materijalnu stvarnost oko nas – ne treba sumnjati, 'pobjednički mentalitet' nije floskula, niti je nešto neopipljivo, neizmjerljivo. To je upravo spoj sreće, vještine i motivacije; to je ono što Dinamo ima godinama, a ova Rijeka i ovaj Hajduk moraju tek graditi. Uostalom, ako se nešto ponavlja iz godine u godinu, postaje uzorak. A uzorci se mogu analizirati.

Dinamo od Rijeke nije izgubio dvije i pol godine; od poraza u Kupu (1:3) na Maksimiru u prosincu 2021. U HNL-u nije od današnjeg suparnika izgubio tri i pol godine, od još jednog poraza na Maksimiru (0:2) 19. siječnja 2021. Baš kao i Madrid, Dinamo živi ne samo za te utakmice, već za te periode u kojima se odlučuje o trofejima; Rijeka i Hajduk nisu miljama iza zagrebačke momčadi po kvaliteti kadra, po struci ili motivaciji, štoviše u određenim aspektima možda su i ispred njega. Ali Dinamo živi u nekoj drugoj dimenziji kada su u pitanju ovakvi momenti. Dok drugi žele pripadati tom šampionskom svijetu, Dinamo ga živi. Priča je to, uostalom, stara kao i sam nogomet.

Jer Armada je pjevala do posljednje minute, Željko Sopić je uzdignute glave primio srebrnu medalju – Rijeka je hrabra, Rijeka je ponosna. Ali Rijeka je gubitnik. Kolika utjeha uopće može biti činjenica da nitko na početku sezone nije očekivao da će se boriti do samog kraja protiv Dinama, kluba koji joj je 'oteo' trenera nakon samo nekoliko kola?

>> MAXSport – najbolje od hrvatskog nogometa! Više informacija OVDJE.

Dinamov prvi gol pao je kada je Bruno Petković napravio ono što napravi toliko puta – spusti se po loptu i za sobom odvuče igrača. U rupu u riječkoj obrani uskočio je Arber Hoxha s lijevog boka, proslijedio za Petra Sučića i priči je bio kraj. Bila je to jednostavna akcija u kojoj je svaki Dinamov igrač znao svoju ulogu u izgradnji igre. Drugi gol? Martin Baturina i njegov talent. Treći? Još jednom Petković, još jedna lopta iza leđa obrane. Tako jednostavno, a opet - ako je tako jednostavno, zašto to ne rade svi?

U redu, reći ćete: Petković je elita HNL-a, Baturina i Sučić spadaju među najtalentiranije mlade igrače lige. Naravno da dobri igrači dobro igraju. Ali i Lindon Selahi je dobar igrač. I Marko Livaja može napraviti ono što može Petković, a nije li Toni Fruk, strijelac riječkog počasnog gola, također talent kao i Baturina?

>> Sve videosažetke SuperSport Hrvatske nogometne lige pogledajte OVDJE.

Dinamo je pobijedio zato što je odavno napravio taj finalni korak; korak koji je nemoguće postići taktikom, procesima i sustavima. Velike momčadi pobjeđuju kada je najbitnije. One igraju istu igru, ali po nekim drugim pravilima, kao da samo snagom volje mogu saviti realnost sebi u korist. Real Madrid od 2016. do danas, Barcelona između 2009. i 2012., lanjski Manchester City. U Hrvatskoj samo jedna: momčad Dinama.

Rijeka se nije osramotila, hrabro se potukla s boljom momčadi i u prvenstvu i u Kupu, a Dinamo se nije ni mogao osramotiti. Rijeka je bila hrabra, Dinamo nije ni morao biti hrabar. Rijeka je vjerovala, Dinamo je znao.