Modri neće vidjeti Ligu prvaka i puste UEFA-ine milijune, ali su svojim navijačima priuštili dobar nogomet i nadu da će će nešto u njihovoj igri (napokon!) promijeniti na bolje. Je li ovo najbolje što mu se moglo dogoditi?
Nogomet je zaista čudnovata igra, u kojoj nije uvijek lako objasniti uzročno-posljedične veze. Ponekad dva minusa mogu postati plus, ponekad se uzroci znaju povezati na neobičan način i rezultirati posve neočekivanim posljedicama. Morala se dogoditi užasna maksimirska utakmica, naprasni otkaz treneru, suludi potez sa Sammirom i Austrijino rano vodstvo da bismo od Dinama konačno vidjeli ono što mu već jako dugo nedostaje – dobar nogomet.
U najavi ove utakmice pokušali smo doći do odgovora što bi to Dinamo mogao napraviti da preokrene ishod ovog kvalifikacijskog para i kako bi mogao riješiti probleme koje mu je Austrija u prvoj utakmici stvorila. A onda je procurila vijest da će Sammir zaigrati u vršku napada...
Ante Čačić prošle je sezone u Ligi prvaka pokušao sa Sammirom kao 'lažnom devetkom' i to je bio veliki promašaj: Dinamov fantasista naprosto nije znao što treba raditi i kako se kretati, a ispred sebe nije imao kome dodati, na što sigurno nije bio navikao. No i to je bio Sammir u punoj tjelesnoj spremi, a ne ovaj još uvijek 'polovni' rekonvalescent koji – posve je očito – tek u kratkim razdobljima može držati potrebni tempo igre. A za 'devetku', bila ona stvarna ili lažna, izuzetno je važno da bude trkački spremna.
Na sreću, Sammir u Beču nije zaigrao u napadu – čak je dolazio po loptu dublje nego što smo od njega navikli i većinu vremena provodio u srcu veznog reda. Gotovo u svakom trenutku su ispred njega bila najmanje dvojica suigrača, često i više njih. Dinamo u ovoj utakmici nije imao ni klasičnog ni prikrivenog centarfora – naprosto nije imao nikakvog. Umjesto najavljene formacije 4-1-4-1, ovo je bilo 4-6-0 u kojoj je Sammir igrao tzv. 'free role' – odnosno, sam je odlučivao na kojem je dijelu terena najpotrebniji. A kako su se Junior i Soudani s krila spuštali u šesnaesterac, oblik se transformirao u usku varijaciju 4-4-2 u kojoj bočni braniči pokrivaju gotovo sav prostor uz aut-liniju.
No i kretanja drugih dinamovaca bila su znatno manje predvidiva nego ranije, posebno Ademija i Brozovića, a posebno bitan moment je ono što su radili Pinto i Pivarić: nisu, kao u Zagrebu, čekali oko centra da im Addy i Šimunić doture loptu i tako ih ostavljali izloženima nego su dolazili po nju i prenosili je. A i Sandomierski je puno češće ispucavao loptu nego što je to radio Zelenika i time preskakao fazu izgradnje napada od obrane, koja je modrima u prvoj utakmici išla jako teško.
Svim time je napravljeno ono što se poslije prvog susreta činilo gotovo nemogućim: ubrzan je protok lopte i prema bokovima i prema vezi, u sredini je Dinamo stalno imao čovjeka više i napokon je s više igrača dolazio u završnicu – premda nije imao špicu, odnosno baš zbog toga. Dokazana je ona stara mudrost Luke Kaliterne da golove 'ne postiže igrač, nego igra'.
Vjerojatno nikad nećemo saznati je li sve to otpočetka bila pomno isplanirana strategija dvojca Zoran Mamić-Damir Krznar ili je posrijedi bilo nešto drugo. Je li moguće da su neiskusni i privremeni treneri u samo šest dana uspjeli temeljito promijeniti prethodno već skoreni pristup, stil igre, sheme kretanja igrača, pa čak i sustav? Je li maksimirski trust mozgova 'patku' o špic-Sammiru namjerno pustio u javnost da bi zavarao Bjelicu? Ako je tako, onda imamo posla s istinskim genijalcima.
Ili se možda doista htjelo Sammira kao (lažnog) centarfora, ali nespremni Filho naprosto nije mogao dovoljno trčati pa je odigrao više na vlastitu ruku? Jesu li se i drugi igrači, oslobođeni krutih šablona Jurčićeve filozofije, slobodnije rastrčali i raširili terenom, bez obzira na to što su im Mamić i Krznar rekli? Svakako je dosta toga više sličilo pomalo stihijskoj igri na 'divljaka' nego nekom opakom drugačijem sustavu.
Bilo kako bilo, jedno je sigurno: ono sinoć bila je improvizacija, tko god za nju bio odgovoran. Ona je donijela rezultat (umalo i prolaz) jer je iznenadila i zbunila suparnika te zato što su modri bili iznimno motivirani (cinici će spominjati visoke premije, ali profesionalcima je igranjeu Ligi prvaka sasvim sigurno najveća zamisliva premija), no prave organizacije igre nije bilo i na tome se ne može graditi budućnost.
A Austria? Paradoksalno, vrlo rano postignuti gol bio je najgore što joj se moglo dogoditi. I najveći profesionalci malo bi se opustili nakon što vode 3-0 na svom terenu; poslije Dinamovog izjednačujućeg gola, momčad se samo još više povukla i orijentirala na čuvanje, a imala je puno problema uopće doći do lopte. Igrajući bez centarfora, Dinamo je preopteretio sredinu terena i potpuno kontrolirao utakmicu.
Sammir je jako puno griješio, ali svejedno je bio čovjek više kojemu se ne može ostaviti prostora jer svako njegovo dodavanje može biti jako opasno. Austria je lako zakočila statičnog Husejinovića, ali Sammirova slobodna uloga i dinamično kretanje Ademija i Brozovića predstavljali su joj enigmu... Stanković i Mader bili su prilično loši, a Holland se u drugom poluvremenu povlačio u obranu pred nadiranjem roja plavih veznjaka i krila.
No ipak je svaka kontra značila paniku. Dinamovi bočni braniči jako su se umarali, a obrana je naprosto preslaba za ovu razinu. Joe Šimunić zaslužuje orden za sve što je napravio, ali je u godinama u kojoj njegovi nedostaci sve brže i jasnije izlaze na vidjelo; Addy je – blago rečeno – nepredvidiv igrač, a na takvima se obrana ne može graditi. Na rosteru su još dvojica tinejdžerskih, nimalo iskusnih stopera.
I na kraju se dogodilo ono što je ipak cijelo vrijeme izgledalo neizbježno. Dinamo je već bio na izmaku snaga kad je Beqiraj zabio za 1-3, a onda su treneri pokušali zatvoriti utakmicu. Netko će ih zbog toga prozivati, ali nije da su baš imali nekog izbora. Bjelica je udahnuo život svojoj vezi uvođenjem Grünwalda, riskirao je vađenjem Hollanda i ubacivanjem Kienasta i to je bilo to. Austria je preuzela inicijativu, stjerala Dinamo u kut i zadala udarac za nokaut.
Naposljetku to nije bio nikakav atraktivni, hladnokrvni 'šus' nego tek nešto posve traljavo, ali svejedno učinkovito. Dinamo se borio dobro, junački – ali nije mogao izdržati. Najbolje je momentum te završnice opisao Josip Pivarić: 'Psihički i fizički smo se jako potrošili i jednostavno nismo na istom nivou odigrali zadnjih desetak minuta'.
Međutim, ako je utakmica nešto pokazala, onda je to da je Dinamo puno bolji kad igra napadački. Nakon godina pimplanja i zastarjelog nogometa, konačno je vrijeme da počne tome težiti: ima kadar koji je prikladniji za to nego za igru 'kontroliranog rizika', ima ligu u kojoj je sramota da se onako kilavi i provlači protiv suparnika koje bi trebao pobjeđivati s 3-4-5-6 prema nula (svakog suparnika, ne samo one najslabije...). Ima i simpatizere kojima je važno da se na utakmici zabave i takvim bi ih pristupom sigurno privukao više.
Zašto ovo ne bi bila katarza koja će Vladaru Dinama otvoriti oči i nakon koje će na mjesto trenera dovesti čovjeka koji forsira atraktivan, napadački nogomet? Pred modrima je Europska liga u kojoj je ulog manji, u kojoj će suparnici biti ipak znatno slabiji, protiv kojih se može igrati i možda napokon skinuti drevno prokletstvo o prezimljavanju u Europi. Sad kad su pusti UEFA-ini milijuni izvan dohvata, može li se konačno u prave izazove krenuti ne sa strahom, nego sa stilom?
Vrijeme je, pobogu.
