'Svi su ratovi na neki način slični', kaže Thomas Bauer dok sjedimo za stolom u marketinškoj agenciji čiji je suvlasnik i ćaskamo – a o čemu bismo drugom – o Dinamu. 'U svakom dugotrajnom sukobu, svejedno koliko veliki ili mali bio, postoji određena točka u vremenu kad se ravnoteža okrene na drugu stranu i kad postane izvjesno kako će sve završiti – samo još u tom trenutku ne znaš hoće li trajati još dva mjeseca ili dvije godine. Figurativno rečeno, nama je sad 1944., možda i nešto kasnije.'

Bauer je dugi niz godina poznat kao jedan od lidera Bad Blue Boysa i jedan od najartikuliranijih glasova s navijačke scene, u javnim i privatnim nastupima izrazito kritičan prema oligarhiji u Maksimiru, ali i u Hrvatskoj općenito. Sukob o kojem govori odvija se – uz prekide, ustanke i prevrate – još od 1991. i promjene imena kluba. No zadnjih je godina prerastao u neku vrstu građanskog (ako hoćete: purgerskog) rata između dvaju strana – između GNK-a i Svetinje.

U borbi do zadnjeg čovjeka ili zadnjeg eura najveći ulog nije kontrola nad klubom, nego nešto puno važnije, ali i apstraktnije: ovo je rat za identitet.

Razasute po kolektivnom pamćenju i utkane u karakter, žive uspomene na 'narodni' Dinamo: pomalo boemski i romantično-luzerski klub koji je bio alternativa, uvijek oporba a nikad vlast. Klub iz kojeg je isijavala ljubav i pozitiva, a ne mržnja i negativna energija; Dinamo kojem 'nisu dali' da bude prvak, ali je njegov imaginarij sadržavao onaj esencijalni element u ljudskoj evoluciji koji toliko često nedostaje modernom načinu života. Osjećaj pripadnosti zajednici – nečemu većem i snažnijem od bilo kojeg pojedinca.

'Dinamo iz mog djetinjstva više ne postoji, to je sad nešto posve drugo', kaže navijač modrih koji već dvadesetak godina nije kročio na stadion – zbog te činjenice koje se stidi želio je ostati anoniman. 'Kao malo dijete, s ocem sam na Istoku doživio '82., zastave plave i Ćirin bijeli šal, Zeku, Mlinku i Cicu. Kasnije sam na 'starom Jugu' derao glasnice i plakao zbog neuspjeha. Ali još negdje u devedesetima sve je to počelo gubiti smisao, a u posljednje vrijeme ga više uopće nema', priča on.

'I sve bi to bilo OK kad meni zaista ne bi više bilo stalo, ali samo se pretvaram da je tako. Sad ja imam malo dijete, sina koji me nedavno pitao: 'Tata, a kaj je to – Dinamo?'. Zar je puštanje starih snimaka s YouTubea stvarno jedini način da mu to objasnim onako kako bih volio da razumije? Uhvatio sam sebe kako maštam o tome da ga za ruku odvedem na pun stadion i kažem: 'Mi smo Dinamo, sine...''

Iscrpljujemo se negativnim pričama o tome što Dinamo danas jest. Prečesto u tome gubimo fokus i zaboravljamo na ono zaista bitno – što bismo željeli da bude?

Za Thomasa Bauera, kao i za sad već ogromnu većinu dinamovaca (možda nije bilo jednog krupnog događaja kojeg će budući povjesničari usporediti s iskrcavanjem u Normandiju, nego više manjih), prvi preduvjet za bolju budućnost je odlazak jednog čovjeka u 'ropotarnicu povijesti'. No činilo nam se produktivnim zabraniti mu (OK, zamoliti ga – Bad Blue Boysima nije pametno braniti stvari...) da priča o 'Glavi', nego radije o Dinamovoj budućnosti kako je vidi poslije nje.

'Ljudi nisu prestali voljeti Dinamo ni navijati za njega, samo im je pao na listi prioriteta u životu', kaže. Pri tome je rezultat sasvim sporedan. 'Kad Dinamo ne bi bio prvak, tek onda bi nastala euforija', tvrdi Bauer. 'Ove titule nam ništa ne znače i više ih ozbiljno ni ne brojimo. Kad ih osvojiš na takav način i u tako uništenoj ligi, onda ti i ne mogu donijeti neko veliko zadovoljstvo.'

Našeg drugog sugovornika upitali smo što bi ga natjeralo da se vrati na stadion, barem zbog sina. 'Teško je to izraziti riječima', odgovara. 'Radi se o osjećaju. Osjećaju da podržavaš nešto čega si dio, da navijaš za svoj klub a ne za obiteljski biznis. Da ulaznica koju plaćaš nešto vrijedi tom klubu, da je to prilog njegovoj budućnosti. Pa onda neka košta 100 kuna, a ne deset ili 20, što je samo jeftini mamac za statiste. Da se napokon veselim jednom osvojenom trofeju, jer više se ni ne sjećam kad je zadnji put bilo tako.'

Za to vrijeme u stvarnom (?) svijetu, Dinamo poziva navijače na nedjeljnu utakmicu s Lokomotivom. Crnohumurni naslov na službenoj klupskoj stranici kaže: 'Povoljno na gradski derbi, vidimo se na Maksimiru!', a u tekstu stoji: 'Ulaz na tribinu Sjever je besplatan, ulaznica za tribinu Istok košta 10 kuna, a za tribinu Zapad 15 kuna'.

O viziji za budućnost Bauer kaže: 'Dinamu je od početka devedesetih do danas napravljena nemjerljiva šteta. Kako to popraviti? Bit će teško i ne postoji čarobni štapić, ali ljudi moraju osjetiti da je taj klub ponovo njihov – da nisu samo kulise od kojih se očekuje da mašu i plješću kad im se tako kaže, nego da su doista željeni i da njihov glas nešto znači. Da tu pripadaju...'

On priznaje da je zagrebačka publika uvijek bila pomalo pomodna i povodljiva, ali 'bolje sutra' vidi u kompromisu između onoga što danas nudi KHL Medveščak i tradicionalne snage maksimirskog 'Sjevera'.

'Notorna je činjenica da BBB daju Dinamu nenadoknadivu energiju i lud bio klub koji bi se toga odrekao. No jako je bitno da se počne raditi s navijačima, ne samo s Bad Blue Boysima. Da se pametni ljudi postave na pametna mjesta, da se razradi strategija kojom će se privući ljude na Istok i Zapad, a Sjever će se već popuniti sam po sebi. Da se legende kluba angažiraju i prestanu izbjegavati Maksimir... Da dođu na stadion – ali ne samo u ložu, nego i na tribine i popričaju s ljudima; da nam se dogodi sinergija i da svi opet postanemo jedno... I zajedno radimo za Dinamo'

Zajedno – jednog dana kad ovaj rat se završi.