Duvnjakova karijera prožeta je ozljedama, ali problem s koljenom ovih ga je tjedana stavio u veliku dilemu. Mogao je trpjeti bolove i s Kielom koji ga skupo plaća, odigrati najvažnije utakmice u Ligi prvaka i prvenstvu do kraja sezone pa tek tada krenuti na kirurški zahvat, ali onda ne bi bio spreman za Euro. Ili odmah otići pod nož i dobiti potrebno vrijeme za oporavak kako bi najvjerojatnije bio na raspolaganju za natjecanje u Hrvatskoj. Naša zvijezda nije dvojila, nakon osvajanja Njemačkog kupa obavila je operaciju – Hrvatska je dobila prednost ispred Kiela, a naša javnost ostala je oduševljenja tim potezom.

No kada se priča o sportskoj i ljudskoj veličini Domagoja Duvnjaka, ljubavi prema rukometu i Hrvatskoj, moramo se vratiti u prošlost i pogledati cijeli njegov dosadašnji put, od prvih koraka! 

Bilo mu je suđeno, obitelj sva u rukometu

Prvog dana lipnja 1988. u obitelji Duvnjak zavladalo je veselje, jer je svjetlo dana ugledao Domagoj. Sedam godina kasnije klinac koji je imao normalno djetinjstvo i okruženje završio je na treningu RK Đakovo. No nije to bilo slučajno! Otac mu je ondje bio trener, majka mu je isto nekada bila rukometašica, kao i sestra, pa u obitelji u kojem je taj sport bio doručak, ručak i večera, bilo je logično da mladi talent krene stopama roditelja.

Osnovnu školu završio je u Đakovu gdje je pohađao i prva tri razreda srednje škole, da bi četvrtu godinu završio u gimnaziji u Zagrebu. Pokazivao je izniman talent za sport, ne samo za rukomet, a on sam par puta je otkrio kako mu je najdraži predmet bio tjelesni.

'Da nisam rukometaš, bio bih možda nastavnik tjelesnog odgoja', otkrio je jednom.

Srećom, ostao je kod prvog izbora. Iako je želio upisati Kineziološki fakultet, život rukometnog profesionalca to nije dozvolio. Naime, prve seniorske sezone (2004. - 2006.) odigrao je u rodnom Đakovu, i to kao maloljetnik, a njegovi potezi, ne samo u klubu, nego i u reprezentaciji mlađih kategorija, nisu ostali nezamijećeni kod vodstva RK Zagreba.

Trofeji s klubovima te neponovljiva 2013.

Bio je logičan slijed da Duvnjak karijeru nastavi u najjačem klubu na ovim prostorima, a u tri godine u dresu Zagrebaša osvojio je tri dvostruke krune (2007, 2008., 2009.).

I Zagreb je postao premali za Duvnjaka, brojne europske momčadi zagrizle su za maloga koji je bio obilježen kao Balićev nasljednik, a najuporniji bio je HSV, pardon najizdašniji. Bundesligaš je poludio za Hrvatom i iskrcao u kolovozu 2009. za odštetu nevjerojatnih 1,1 milijun eura, prvi put da je u tome sportu netko platio takav iznos. Hrvatski reprezentativac potpisao je vjernost na tri godine, ali se u gradu na sjeveru Njemačke zadržao do ljeta 2014. godine.

U tome petogodišnjem razdoblju postao je vođa bundesligaša koji je vodio do četiri domaća trofeja – po jedno prvenstvo (2011.) i Kup (2010.) te dva Superkupa (2009., 2010.), ali i do najveće titule u povijesti kluba – naslova europskog prvaka 2013. Te godine doživio je i najveće osobno priznanje kojim je ušao u društvo najvećih – proglašen je najboljim igračem svijeta.

No HSV je bio u financijskom ponoru i uskoro je došlo do sloma, a veliki konkurent iz Bundeslige Kiel ugrabio je priliku i objavio kako je od sezone 2014/15. Duvnjak njihov član.

Naš kapetan u najmoćnijem klubu Njemačke, a jedno vrijeme i Europe, odmah je stigao do dva Superkupa (2014., 2015.) i prvenstva (2015.), a prije odlaska na operaciju ove godine je uzeo i Njemački kup.

Usporedno s klupskom karijerom rasla je i ona s reprezentacijom. Očekivano, talentirani Duvnjak bio je jedan od predvodnika mladih generacija, a iz tinejdžerskih dana istaknulo se europsko zlato (U-18) u Estoniji (2006.) te dvije svjetske medalje u konkurenciji U-19 (Katar 2005. – bronca, Bahrain 2007.- srebro).

Inače, Duvnjak je na EP-u kadeta, gdje se popeo na najviše postolje, dominirao pa je zasluženo bio proglašen najboljim igračem. Iz toga vremena pojavila se jedna zanimljiva i istinita priča o njegovu praznovjerju.

'Nosio sam iste čarape cijeli turnir u Estoniji. Dobro, dva puta sam ih oprao', priznao je Duvnjak.

Danas je nešto manje praznovjeran pa suigrači ne moraju strahovati kada u svlačionici izuva tenisice.

Sedam medalja s Hrvatskom, ali...

Što se tiče seniorske reprezentacije, Duvnjaku je otpočetka na leđa stavljen veliki teret. Svi su u njemu vidjeli čovjeka koji će zamijeniti jednog od najvećih rukometaša svih vremena Ivana Balića te ponoviti njegove zlatne uspjehe (olimpijsko i svjetsko zlato). Osim toga, i Duvnjak si je sam nametnuo pritisak svojom hrabrom i ambicioznom izjavom:

'Puno puta sam rekao da mi je san osvojiti sva zlata s Hrvatskom.'

Bio je blizu ostvarenju toga cilja, a opet je ostao daleko. Naime, od 2008. do danas Dule je s A-nacionalnom selekcijom na velikim natjecanjima čak sedam puta bio na postolju, ali nikada na onom najvišem. S europskih prvenstava može se pohvaliti s po dva srebra (2008., 2010.) i dvije bronce (2012., 2016.), sa svjetske smotre ima srebro (2009.) i broncu (2013.), a s Olimpijskih igara treće mjesto iz Londona (2012.). Previše je to poraza u finalima i polufinalima.

'Ne znam koji bih izdvojio, sve poraze u rukometu želio bih zaboraviti', govorio je Dule koji je na SP-ima 2013. i 2017. te na EP-u 2014. izabran i u najbolju sedmorku turnira.

Vremena još ima, tek mu je 28 godina, a možda bi Euro u Zagrebu u siječnju 2018. (12. - 28. 1.) mogao biti početak njegova zlatnog niza. Duvnjak čeka svoje prvo zlato sa seniorskom Hrvatskom, a naša reprezentacija jedino najsjajnije odličje koje nema u svojoj kolekciji - s Eura. Kako će proći njegov oporavak nitko ne zna, ali Duvnjakova želja je neupitna.

'Naravno, htio bih igrati Europsko prvenstvo u svojoj zemlji', rekao je Duvnjak koji bi prema prvim prognozama trebao biti izvan stroja od šest do čak devet mjeseci.

On sam nebrojeno je puta pokazao kako je spreman dati sve za hrvatski dres. Dolazio je iscrpljen od igranja u klubovima, ozlijeđen, poluzaliječen, bez pravog odmora, bio je ponekad i žrtva taktičkih zamisli izbornika kako u napadu tako i u obrani, ali uvijek je šutio i davao najviše što je mogao. Nikada nije tražio alibi.

Iako je sam rekao 'stvarno mislim da reprezentacija nije pojedinac, ne igra samo Duvnjak nego momčad', on je pravi vođa bez kojeg realno naša reprezentacija ne može do vrha na Euru. Možda je upravo u svojoj domovini pred svojim navijačima došlo vrijeme da naplati krv, znoj, suze... i bol. Ako je netko zaslužio zlato u svojim rukama, pred svojim navijačima, onda je to upravo on.