Hrvatska pobjeda 37:23 u Krakowu je čudesna, ali jednako je zadivljujuće i ponašanje poljskih navijača prilikom katastrofalnog poraza. Smatra to Losovius, korisnik portala Tribina.hr, koji je napisao sljedeće:

'Prije ulaska u dvoranu, potpuno je izvjesno kako niti jedan/na od 15 tisuća njihovih navijačica i navijača nije sumnjao da oni prolaze do polufinala. Vjerojatano je također tek malotko mislio kako je njihova ekipa sposobna i izgubiti utakmicu, a kamoli 15tak minuta prije kraja biti u poziciji da zaostaju 17 pogodaka razlike. Nevjerica se mogla vidjeti, osjetiti, čak i čuti s obzirom na razliku u zvučnosti tribina. Međutim, nešto drugo se nije niti dogodilo niti čulo niti osjetilo.

Svih tih 15 tisuća ljudi u dvorani niti u jednom trenutku nisu svoju reprezentaciju izvrgnuli ruglu, niti u jednom trenutku nisu igrače doveli do stanja da bi ovi mogli pomisliti da su neka vrsta izdajnika. Štoviše, kada su imali period igre s pet uzastopnih golova (iako više nije bilo nade da mogu doći od samo 'minus četiri') i spustili prednost Hrvatske na minus 12, doživjeli su pravo skandiranje, bodrenje i podršku s tribina. Iako je ta podrška pomalo jenjavala do kraja, Poljaci su se zapravo pokazali kao publika koja iznimno drži do sportske kulture i sposobna je progutati i najbolnije knedle, a da pritom svojim sportašima ne oduzima dostojanstvo. A to je pobjeda možda i veća od one koju se može ostvariti na terenu.

Bismo li i mi, kao sportska nacija i publika, tako reagirali? Neovisno igralo li se u Zagrebu ili Splitu (ili bilo gdje drugdje), bismo li uspjeli jednako tako dati podršku reprezentaciji u situaciji kada će očito izgubiti utakmicu (pa i obraz), kada im se na terenu ruše snovi o zlatu na domaćem parketu i kada su vidno nemoćni protiv druge, očito bolje reprezentacije? Po svemu što smo dosad vidjeli od naše publike odgovor mora biti – ne bismo! Ne samo da ne bismo pružili podršku reprezentaciji koja je na 'minus 17', nego ne bismo niti vjerojatno niti došli do te faze. Štoviše, dobar dio publike vjerojatno bi otišao, a oni koji bi ostali osudili bi momke na terenu na zviždanje, psovke i prijezir.

Ako je suditi po onom kako se zagrebačka publika ponašala tijekom nedavno odigranog Europskog prvenstva u košarci, od nedolaska na kasnije utakmice u skupini pa do ponašanja tijekom ispadanja naših košarkaša, teško da bi rukometaši dobili bilo kakav drugačiji tretman. I stoga, poljska nam je publika pokazala jedan element sportske kulture od kojeg bismo doista mogli nešto naučiti.

Jer, kako je rekao i sam izbornik – to je sport. U sportu se može dogoditi da napravite čudo, da prođete skupinu na potpuno nevjerojatan način, ali jednako tako da budete na strani koja to prima, na onoj koja ostaje razočarana. I to nije zato jer niste dali sve od sebe, nije čak niti zato jer niste dali famoznih '120 posto', nije čak niti zato jer su tako htjeli Isus ili njegov prijatelj Zlatko. To je tako jer sport može napisati priče koje je teško predvidjeti, što je uostalom i veliki dio njegove privlačnosti.

I zato, slavlje u trijumfu vrijedno je samo ako ga prati dostojanstvo i podrška u porazu. Jer nema te momčadi ili reprezentacije koja neće okusiti obje strane medalje. I stoga mogli bismo nešto i naučiti. Naučiti ne kako je cilj 'nastupiti', nego kako sportaši na terenu daju sve od sebe onda i kad gube. Sport je privlačan baš zato jer je tako nešto moguće. I stoga, imajmo to na umu sljedeći put kada budemo spominjali motivaciju, psihologiju i faktor zalaganja. Jer ponekad vas ne ide, čak i ako dajete što možete. A publika bi to trebala honorirati, čak i kada joj ishod nije po volji. U ovoj euforiji koju sada zasluženo živimo nakon pobjede protiv Poljske, ovo je pouka koju je vjerojatno dobro sačuvati kada budemo s druge strane medalje. Koju možda vidimo već u sljedećoj utakmici, kada će ova pouka biti doista bitna.'

Uključite se i vi u raspravu – registrirajte se na Tribina.hr, informirajte se o vlastitoj reputaciji i sudjelujte u stvaranju sadržaja nogometnog communityja!