Tijekom ljetnih godišnjih odmora u najpoznatijem hrvatskom gradu Dubrovniku proširila se priča o tome kako jedan vaterpolist, poznat po snažnoj građi i tetovažama, puno vremena provodi u teretani te je svojim mogućnostima iznenadio i neke poznate MMA borce. Tragom te priče došli smo do gruškog kafića Giro, smještenog preko puta bazena, u kojem se redovito okupljaju vaterpolisti, od Nikše Dobuda do Mara Jokovića, Paula Obradovića i drugih.

Preko Srbije i Rumunjske do Italije i Grčke

U tom kultnom kafiću upoznali smo i 27-godišnjeg snažnog tetoviranog momka iz Gruža, Nina Blaževića Ćira (dubrovačka deklinacija) i dogovor je bio da nam se javi čim se skrasi u Solunu. Uostalom, upravo će za bivšeg reprezentativca i vlasnika olimpijskog zlata Paula Obradovića Meda, koji je igrao dvije sezone za grčki Olympiakos, reći 'kako mu je dragi prijatelj i najveći igrački uzor'. Igraju i na istoj poziciji i građom su vrlo slični.

'Grčka je odlična zemlja i jako mi se sviđa, igra se jako dobar vaterpolo, a ljudi su po mentalitetu jako slični nama Dubrovčanima. Naravno, hrana je vrhunska, a meni su, kada sam dolazio u Grčku igrati za maleni klub s otoka Choisa, jako puno savjetima pomogli naši igrači iz Olympiakosa, Paulo Obradović, Andro Bušlje, Josip Pavić, ali i pomoćni trener Hrvoje Koljanin', kazao je za tportal Ćiro, dodajući da ga je Solun oborio s nogu.

'Kao prvo, PAOK je veliko sportsko društvo i sve je vrhunski organizirano. Drugo, grad je po veličini nešto veći od Zagreba i fantastičan je jer pruža baš sve što možete poželjeti. Treće, najvažnije, ekipa me sjajno prihvatila i kemija je kao rijetko gdje. Ukratko, jako sam zadovoljan i jedva čekam da početkom listopada počne prvenstvo, a prema najavama, borit ćemo se za sam vrh. Trenutačno vrlo snažno treniramo, što meni nije problem jer uživam u svakom treningu.'

Čuli smo priču kako jako puno vremena provodite u tzv. suhom treningu i da volite borilački sport.

'Svi koji me poznaju znaju da jako volim trenirati. U radu je sve! Tijekom ljeta jako puno vremena provodim u teretani kod Srđana Milića, a nije tajna to da su me oduvijek privlačili borilački sportovi. Najviše uživam u boksu i taj sport mi je druga ljubav. Baš nedavno mi je, nakon jednog dobro odrađenog treninga, naš poznati borac Ante Delija rekao: 'Ćiro, ako ti propadne vaterpolska karijera, dođi boksati za nas!' Odradio sam ovog ljeta nekoliko pravih borilačkih treninga u društvu naših boraca Delije i Antuna Račića i samo vam mogu reći da su im treninzi – brutalni. Svakako ćemo nastaviti suradnju.'

Ovisnik o tetovažama otkrio nam je nove planove

Osim što volite trenirati u teretani i što ste ljubitelj borilačkih sportova, poznati ste i po velikom broju tetovaža.

'Jako volim tetovaže, ovisan sam o njima (smijeh) i jednostavno ne mogu bez njih. Naravno, svaka od njih nešto mi posebno predstavlja, ali iskreno ne volim govoriti javno o tome. Prvu tetovažu stavio sam kada sam imao 19 godina, a malo-pomalo i već sam cijelu lijevu ruku zatvorio. Više na njoj nema mjesta, ali već imam planove za drugu ruku, a nakon što sezona završi prebacujem se i na nogu. Inače, dao sam obećanje roditeljima i prijateljima kako neću biti kao košarkaš Dennis Rodman ili nogometaš Arturo Vidal, da stavljam tetovaže po vratu ili licu. Za sve ostalo imam njihovu dozvolu, ha, ha.'

Malo ljudi, oni koji vas bolje poznaju, zna da ste u vaterpolu zapravo završili potpuno slučajno.

'Da, želio sam biti plivač, sanjao sam o plivačkoj karijeri, ali me pokojni Tomo Udovičić nagovorio da se prebacim na vaterpolo. Nakon toga, kada sam zabio prvi gol, više se nisam vraćao plivanju, a u Jugu sam se i afirmirao kao igrač. No, tijekom ljeta ipak najviše vremena provodim u teretani s utezima i nakon doga odrađujem plivačke dionice. Na sličan način na koje sam ih odrađivao kao klinac kada sam želio biti profesionalni plivač.''

Već kao 22-godišnjak napustili ste dubrovački Jug te ste igrali u dva srpska kluba, Kikindi i Radničkom. Nakon toga igrali ste u Rumunjskoj - kako je došlo do tih angažmana?

'Iskreno, najteže mi je bilo napustiti rodni Dubrovnik i tada sam odlučio ići na sve ili ništa. To mi je definitivno bilo najteže razdoblje u karijeri. Eto, otišao sam Srbiju, zemlju koju mnogi drugi iz Hrvatske zaobilaze iz poznatih razloga, ali sam od oca, koji je bio branitelj, tražio dozvolu. On mi je rekao: 'Sine, to je tvoj život i radi ono što voliš.' No, ta podrška roditelja i supruge uvijek mi je davala dodatnu snagu i samopouzdanje. Bez njihove podrške sigurno ne bih uspio.'

U Srbiji ste se, koliko čujemo, jako dobro snašli. Primljeni ste odlično?

'Istina, iako mi je u početku bilo jako teško, ali izvuklo me društvo u klubu. Bili smo prava klapa, a eto, i danas imam prijatelje iz tog kluba. Ovdje u PAOK-u sa mnom igra Srbin Đorđe Lekić, s kojim sam igrao u Radničkom. Što se Rumunjske tiče, ostat će mi u sjećanju Bukurešt kao odličan grad i moja sjajna sezona koja mi je omogućila odlazak u Trst, u snažnu talijansku ligu.'

Iako zbog snažne konkurencije na njegovoj poziciji još nije pozvan u hrvatsku reprezentaciju, kao veliki radnik i vječiti optimist kratko će reći 'nikad ne reci nikad'. No, odabrao je svoj put, a još kao klinac shvatio je da je u napornom radu baš sve. Upravo toga se tvrdoglavo drži te uživa u svakom novom treningu i svakoj novoj utakmici. Nada li se, u nekom ludom scenariju, pozivu u reprezentaciju?

'Naravno, kao i svakom klincu, i meni je uvijek bio san braniti boje svoje zemlje. Ali isto tako sam realan i ne pada mi na pamet preko medija nametati se izborniku Tucku, kojeg sam imao prilike upoznati i uvjeriti se kakav sjajan odnos ima s igračima. Upravo to međusobno povjerenje tajna je uspjeha i zato su tu gdje jesu, u svjetskom vrhu', završio je Ćiro te će nam u šali reći, kada smo mu rekli 'hvala puno na vremenu Nino', kako ga Nino 'zove jedino supruga Antonela kada je jako ljuta'.