Hrvatski je reprezentativac još uvijek popularan među Arsenalovim navijačima koji ga se rado sjećaju, a neki priželjkuju i njegov povratak na Emirates. Dokaz za to je veliki intervju objavljen u dva broja službenog klupskog magazina: u prvom je Eduardo pričao o vremenu provedenom u Londonu, strašnoj ozljedi koja ga je udaljila s terena u doba kad je bio u naponu forme, oporavku koji je uslijedio te o tome kako se danas snalazi u Donjecku. U drugom dijelu, objavljenom u najnovijem izdanju Arsenalovog magazina, osvrnuo se na nastupe za reprezentaciju te osjećaj dvojne pripadnosti Brazilu i Hrvatskoj, a rekao je ponešto i o planovima za budućnost...

Sigurno bi posebno volljeli da se Hrvatska plasira na Svjetsko prvenstvo u Brazilu. Na osobnoj razini, koliko tu želju pojačava činjenica da se turnir održava u vašoj  rodnoj zemlji?
'Puno razmišljam o tome. U kvalifikacijama nam ide dobro i u dobroj smo poziciji da izborimo put u Brazil. Za mene je to ionako nešto posebno, budući da mi je to vjerojatno jedina prilika da zaigram na Svjetskom prvenstvu. Ali biti u Brazilu, blizu obitelji i prijatelja, bilo bi sjajno!'

Imate li osjećaj kakvo je raspoloženje u Brazilu, sad kad je preostalo samo godinu dana do prvenstva?
'Otprilike. Uvijek pokušavam pratiti vijesti koje se tiču priprema. Stadioni su skoro gotovi. Imam prijatelje koji me redovito zovu i govore da moram igrati dobro kako bi Hrvatska izborila nastup u Brazilu, jer žele me vidjeti kako igram ondje. Zato imam dodatnu odgovornost pobrinuti se da se to zaista i dogodi.'

Hoće li biti pomalo čudan osjećaj igrati za drugu zemlju na Svjetskom prvenstvu u Brazilu?
'Ne znam. Igrao sam već protiv Brazila u prijateljskoj utakmici. Igralo se u Hrvatskoj i osjećaj je bio zaista čudan. Tada sam bio nervozan. Ali mislim da ću se sada osjećati sasvim normalno ako dobijem priliku igrati za Hrvatsku na SP-u u Brazilu.'

Hrvatska je pobijedila Srbiju u kvalifikacijama, tu ste utakmicu proveli na klupi. Kao netko tko nije etnički Hrvat, možete li u potpunosti osjetiti težinu te utakmice, velike emocije i tenzije koje postoje oko nje?
'Ljudi izvan regije ne mogu shvatiti koliko znači susret između Hrvatske i Srbije i koliko pozornosti će uvijek privlačiti. Dva mjeseca prije utakmice, svi u obje zemlje počnu pričati o tome. Za mene, kao nekoga tko je devet godina živio u Hrvatskoj i dobro pozna tu zemlju, lako je shvatiti što sve to znači. To je utakmica koja se igra iz srca. Ne radi se o običnoj nogometnoj utakmici, u igri je puno više. Ako pobijedite, pokazujete rivalu da ste bolji od njega ne samo u nogometu, nego u svemu: politici, društvu, gospodarstvu... svemu. Srećom, pobijedili smo.'

U posljednje vrijeme puno Brazilaca napušta Europu i potpisuje za klubove u svojoj zemlji. Razmišljate li i vi o tome? Obzirom da ste otišli prije nego što ste se etablirali, osjećate li da imate još nešto za dokazati?
'Mislim da sam ja iznimka u ovom slučaju, jer nikad nisam profesionalno igrao u Brazilu. Možda je to i razlog zašto ne osjećam želju niti potrebu da se vratim onamo kao igrač. Sad mi je 30 godina i uvjeravam vas da mi takva ideja uopće nije u glavi. Već četrnaest godina živim u Europi, igrao sam samo ovdje i adaptirao sam se na ovdašnji nogomet, kao i način života. Zato mi povratak u Brazil nije nikakva nužnost. No ako bi mi se pružila prilika, otišao bih, iako bi prvo neki klub trebao pokazati zanimanje za mene. Ako se to dogodi, možda za koju godinu, bilo bi lijepo otići i osjetiti atmosferu brazilskog nogometa.'

Gdje vam je dom: u Hrvatskoj ili u Brazilu?
'U Brazilu, naravno. To je dom. Kad god imam odmor pokušavam otići onamo i provesti neko vrijeme s obitelji i prijateljima. Ali Hrvatska je moj drugi dom, jer moja žena je Hrvatica. Imam ogromno poštovanje i jak osjećaj pripadnosti Hrvatskoj. Pokušavam podijeliti svoju ljubav na dvije zemlje, ali Brazil je definitivno moj dom.'

Imate li sliku o tome što biste voljeli raditi kad završite igračku karijeru?
'Ne razmišljam još o tome. Ali ostat ću u nogometu, iako nisam odlučio što ću raditi. Školujem se za trenera, što će mi otvoriti put da se jednog dana bavim tim poslom. Imat ću puno vremena razmisliti i izabrati sljedeći korak. Mislim da je posao trenera najteža opcija, ali i najizazovnija.'