Kada smo nakon utakmice Dinama i Hajduka na portalu Tribina.hr pitali kako su naši korisnici doživjeli utakmicu, oglasio se korisnik Realovac, koji je izuzetno iskreno i s puno emocija objasnio zašto se ovoj pobjedi ne veseli onoliko koliko bi sam i htio:

'Vjerojatno ste u mnogo navrata u životu, što uoči derbija, što nakon derbija, što pukom slučajnošću kad vam misli odlutaju, zamišljali potpunu dominaciju nad ljutim rivalom, veličanstveno odigranu utakmicu koju će vaša momčad okruniti s nekoliko pogodaka i kako će tribine zazivati imena svojih miljenika. Evo, meni se nakon nekoliko godina (otprilike od sezone 2006/2007) otkad aktivno pratim nogomet (ja ne brojim djetinjstvo kao aktivno praćenje nogometa, kao kad vam netko kaže da navija za Barcelonu još od Maradone, a tad je imao punih godinu, dvije ili tri i nije doživio M od Maradone) ostvarila želja da napokon moja ekipa potpuno pregazi rivala! Ekipe koje favoriziram su Dinamo i Real Madrid, a otkad aktivno pratim nogomet te dvije ekipe su doživjele puno više bolnih poraza nego nekih velikih pobjeda.

Ono što sam godinama očekivao, dogodilo se, ali... jednostavno... nije tako kako sam želio da bude! Želio sam euforiju u gradu i na tribinama nakon takve pobjede, očekivao sam da ću danima moći na kavi prepričavati tu veličanstvenu pobjedu, želio sam da protivnički navijači (Torcida) ogorčeno buče pred kraj utakmice, želio sam igrača koji će biti heroj svih onih koji vole klub, želio sam da se diskutira što ovoj momčadi još fali za neki veliki europski uspjeh ili iskorak, ali teško da se nešto od toga ostvarilo ili da će se ostvariti.

Tribine popunjene sa svega nekoliko tisuća ljudi, i domaći i gostujući navijači na nekom drugom mjestu u znak protesta, europski rezultati dolaze kao posljedica neke negativne karme koja se uvukla od toliko 'plastike' odnosno umjetnoga u klubu, ekipa za Europu tko zna kako će izgledati za godinu dana, većini prijatelja se već ugasio žar prema Dinamu i ugušili su se u 'plastici' kluba. Na terenu su bila dva, tri heroja, ali niti jedan istinski. Balavac koji će prvom prilikom biti transferiran u nekog europskog velikana za masnu cifru, udarna špica koja krije tetovažu '1950' ili tamnoputi napadač koji čim boljom statistikom želi nastaviti karijeru u uzlaznoj putanji nisu istinski heroji navijača Dinama. Sama 'plastika'.

Čop je imao još jedno 'obraćanje Hajduku', Čop još jednom kažnjava Hajduk što ga je odbacio u dva navrata. U stilu Zdravka Mamića rekao bih da iz njegovih očiju šiklja krv, šiklja krv kad zabije gol protiv Hajduka, jasno se vidi da emocije izlaze iz njega. Žao mi je što utakmicu nije okončao hat trickom, vratnica ga je udaljila da ponovi uspjeh Eduarda (ako se ne varam). To su bila sretnija vremena za tribine, neću nikad zaboraviti euforiju na sjeveru u tim trenucima, ali bit će valjda opet jednog dana... Valjda...'