Godina njemačkog nogometa

Dvije njemačke momčadi sastale su se u finalu Lige prvaka na Wembleyu, potvrdivši priču koja je trajala cijelu godinu, a i otprije: stigla je 'njemačka era' europskog nogometa. Cijeli svijet brujao je o velikom usponu Bundeslige, 'smjeni straže' i preuzimanju 'žezla' od Španjolaca, svatko se osjetio pozvanim pričati ili pisati o njemačkom modelu upravljanja nogometnim klubovima.

I doista, ove su nas godine najviše oduševljavali žuto-crni iz Dortmunda i crveni iz Münchena. Prvi romansiranom fabulom o klubu s nevjerojatno vjernim i fanatičnim navijačima, genijalnom treneru, kontrapresingu, talentiranim i prebrijanim mladim igračima te inovativnoj selekciji momčadi. Borussia je definitivno bila jako 'in' i pridobila puno neutralaca na svoju stranu.

A što tek reći za Bayern, koji je poosvajao sve što se dalo osvojiti i impresionirao brutalnom učinkovitošću pod kojom su padali svi, pa je tako potpuno deklasirana i Barcelona, dominantna europska momčad zadnjih nekoliko godina? Svijet se divio majstorstvima Riberyja, Robbena i Lahma, za Müllera je spjevan posebni naziv 'Der Raumdeuter' (tumač prostora), a Mandžukića se spominjalo u istoj rečenici s Messijem, kao u neku ruku njegovu suprotnost i inverziju koncepta 'lažne devetke'. Dodajte tome i dovođenje najjačeg trenerskog imena u svijetu, Pepa Guardiole, kao i otimanje Götzea Borussiji te novi korak u evoluciji nogometne igre koji su neki nazvali 'tiki-taka na steroidima'...

Godina u kojoj se povukao Sir Alex

Jednom se i to moralo dogoditi, jer legendarni menadžer Manchester Uniteda već je godinama bio u 'Fergie timeu' svoje karijere. Dugo je dvojio i predomišljao se, možda se i nadao da će moći još jednom United odvesti do vrha Europe prije nego što se povuče. Shvatio je da za njega neće biti odmora ni u mirovini, jer njegov život je nogomet – on sam jest nogomet.

Odlazak u mirovinu objavio je 8. svibnja, poslije 26 i pol godina na Old Traffordu i 38 trofeja, među kojima su i dva naslova europskog prvaka. Tijekom tog razdoblja evoluirao je kao trener, odolijevao izazivačima koji su se mijenjali iz sezone u sezonu i ustoličio Manchester United kao najvećeg giganta engleskog nogometa. Nitko i ništa poslije neće se moći mjeriti s njegovim učinkom i utjecajem.

Godina u kojoj je Monaco stupio na scenu

Nevjerojatnih 166 milijuna eura (najviše od svih u Europi) ovog je ljeta klub iz Kneževine potrošio na pojačanja kako bi već prve sezone nakon povratka u Ligue 1 bacio rukavicu u lice prebogatom PSG-u. Prednost Monaca je isključenost iz francuskog poreznog sustava, a novi gazda, ruski milijarder Dmitrij Ribolovljev, 79. je najbogatiji čovjek na svijetu i 'težak' preko 9 milijardi američkih dolara. Najveća 'riba' koju je ljetos ulovio fenomenalni je Kolumbijac Falcao, kojeg je platio 60 milijuna eura.

Uski elitni krug europskih nogometnih bogataša tako je dobio novog člana, koji se u bliskoj budućnosti namjerava boriti za najveće stvari. Već sada je Monaco konkurentan Parižanima u borbi za nacionalni naslov, ali pravi učinak Ribolovljevog ulaska u klub vidjet će se poslije ljeta, kad Rus istovari novi šleper eura na tržište transfera.

Godina 'igrača od 100 milijuna eura'

Samo su Tottenham i Real Madrid mogli prirediti onakvu 'povuci-potegni' transfer-sapunicu koja je ljetos iz dana u dan punila naslovnice diljem kontinenta. Završilo je dogovorom, odnosno prelaskom Garetha Balea na Bernabeu za cifru od navodno 100 milijuna eura, što bi bio najskuplji transfer u povijesti nogometa.

Kasnije se ipak ispostavilo da je za Velšanina plaćeno 'samo' 91 milijun, pa je Cristiano Ronaldo nastavio držati primat u toj kategoriji – on je koštao tri milijuna više... No kad se uračunaju apsolutno svi troškovi, kao što su porez državi, bonusi za nastupe, pogotke i asistencije te premije menadžerima i bivšim klubovima, Real Madrid će do kraja Baleovog ugovora na njega potrošiti gotovo 200 milijuna! Još kad bi nešto i osvojio...

Godina u kojoj su Zmajevi izborili SP

'Je*o Brazil koji Bosne nema!' – to je bio jedan od poklika koji su se mogli čuti kad je više od 50.000 ljudi u Sarajevu dočekalo svoju reprezentaciju po povratku iz Litve, gdje je osigurala plasman na Svjetsko prvenstvo.

U studenom 1995. Bosna je jedva skupila dovoljno igrača da, samo devet dana poslije daytonskog sporazuma, odigra prvu od FIFA-e priznatu utakmicu – prijateljski susret s Albanijom u Tirani. A odigrala ga je u setu dresova koje je nekoliko dana ranije kupila u jednom zagrebačkom dućanu sportske robe. 18 godina kasnije, Džeko, Ibišević, Pjanić i drugovi plasirali su se u Brazil kao jedini debitant predstojećeg SP-a.

Sretno, Zmajevi!