Posve objektivno, Hrvatska ovakvu Škotsku mora moći pobijediti – bez obzira na izostanak ovog ili onog igrača ili druge okolnosti. Razlika u kvaliteti je ogromna i moralo je nešto jako poći po zlu da se realni odnos snaga ne iskaže i u rezultatu na terenu. Ipak, Vatreni su sinoć izgubili – i to ne nesretno, nego tako da su jedva opasnije ugrozili gostujući gol.

Zašto? Mediji će navesti sijaset mogućih razloga za poraz – od hercegovačke 'turneje ljubavi', preko fatalnog lipnja, umora i indisponiranosti igrača do Sammira koji se, kao što znamo, mora napokon prodati a nema nikakvih ponuda. No sve su to gluposti.

Izgubili smo zato što je Igor Štimac grubo pogriješio. Ono što je najavljivao nije imalo veze s prikazanim na terenu. I nije to bilo prvi put, dovoljno je sjetiti se najsvježijeg primjera: katastrofalnog ulaska u utakmicu u Walesu, koja je preokrenuta 'na silu'. I onda se Štimac potpuno istim floskulama kao i sinoć osvrnuo na igru u prvom poluvremenu: 'nedostajalo nam je svježine', 'bili smo spori i neprecizni u predaji lopte' itd. – kao da je netko drugi, a ne on sam, pripremio tu momčad i taktiku, pa nije bio u mogućnosti znati kako će se rasplesti na terenu! Kao da je priprema momčadi – psihološka, fizička i taktička – posao nekoga drugoga, a ne njegov...

Poslije pobjede nad Walesom preuzeo je zasluge za preokret, iako je bilo očito da se on dogodio nasumičnim naletima i potpunom improvizacijom. Poslije sinoćnjeg debakla to, međutim, nije učinio – iako je i potpunom laiku bilo jasno da je posve krivo postavio igru i dopustio Gordonu Strachanu da ga i s posve ograničenim resursima nadmudri. Ne, namagarči!

Ideja je bila stisnuti Škote visokim presingom, onemogućiti im da prijeđu centar i zabiti što je prije moguće. Raspored koji je za tu strategiju izabran bio je tzv. 'romb', odnosno 'dijamant' u sredini. Olić i Mandžukić, koji imaju izvanredne fizičke predispozicije i iskustvo za takvu igru, napadali su škotske braniče, ali nisu u tome imali dovoljnu podršku ostalih igrača. Problem s ovim formacijskim rasporedom je što ostavlja jako puno prostora u sredini terena, koji bočni veznjaci moraju pokrivati ulascima u sredinu – a ne mogu istovremeno i pokrivati prostor i igrati presing na loptu, jer to su dva posve kontradiktorna zadatka.

Presing je i inače nešto što se radi timski, što sinkronizirano mora obavljati cijela momčad i što je izuzetno teško za uvježbati. A posebno ga je teško izvesti ako mu nije vičan ofenzivni veznjak (onaj na vrhu romba). Sammirova igračka kvaliteta i kriterij za njegovo stavljanje u prvi sastav neka je druga tema, ali valjda ćemo se svi složiti da u defenzivnom dijelu igre baš i nije neka klasa.

Škotima je tranzicija bila maksimalno olakšana – jednom kad bi zaobišli Olića i Mandžukića, otvarao bi im se ogromni prostor. Ako bi Rakitić i Perišić ušli u sredinu, mogli su dodati na stranu; ako bi ostali kraj aut-linije, Škoti bi dodavali kroz sredinu oko nemoćnog Sammira. Time su umarali naše igrače, jer su u svakom trenutku imali barem jednog igrača više u sredini. Ondje su često imali i po 50 metara prostora od Sammira, kao orijentira, do hrvatske obrane. Jedini koji im je tu stajao na putu bio je jadni, mali Mateo Kovačić – koji čak nije ni pravi defenzivni vezni. Dolazili su po trojica na njega.

Dodatni problem je i u tome što naš dvojac u središtu obrane, Schildenfeld-Šimunić, ne može igrati na brzinu (jer je nema) nego na dobro postavljanje, pa se stoga od njega ne može ni očekivati da drži visoku liniju 20-25 metara od šesnaesterca – bilo bi to previše riskantno, pogotovo u situaciji kad nema ni podršku defenzivnog veznog poput Vukojevića ili Ademija. I tako smo, umjesto najavljenog razbijanja presingom, u uvodnih dvadesetak minuta prepustili Škotskoj – Škotskoj! – kontrolu sredine terena. Mogli smo uzvratiti preko bokova, ali gosti su se disciplinirano povlačili iza centra i skraćivali nam manevarski prostor, pogotovo u drugom poluvremenu, kad su nam svjesno prepuštali jalovu nadmoć u posjedu lopte.

Ipak je Hrvatska u drugom dijelu zaigrala znatno bolje, nakon što je Rakitić trajnije premješten u sredinu, Srna pokrivao kompletni prostor uz aut liniju od našeg do škotskog gola, a ulazak Eduarda s njegovim nepravilnim, nepredvidivim kretanjem unio pomutnju u gostujuće redove.

No onda je Štimac uveo i četvrtog centarfora, Nikolu Kalinića. Možda je bio okuražen prethodnim slučajevima (opet: Wales) kad su potpuni kaos na terenu i 'Frankenstein-formacija' donijeli pobjedu. A možda je povukao taj potez u panici – u svakom slučaju, teško je naći bilo kakvo racionalno objašnjenje za takav potez, a treba ga nazvati i pravim imenom: pacerski.

Jednog dodatnog napadača možete ubaciti ako imate pripremljen plan B koji uključuje tu varijantu; ubaciti dvojicu taktička je besmislica, koja eventualno može uroditi plodom u zadnjih par minuta, ali je u pravilu kontraproduktivna. Kad ste posljednji put vidjeli da ozbiljni trener šalje četvrtog centarfora na teren? U mnogim momčadima danas jedva da igra jedan...

Naravno da to nije ni slučajno, niti je riječ o nekom negativnom trendu. Golovi su plodovi truda cijele momčadi, a ne samo napadača (zabili ih oni ili netko drugi) i logika je sasvim jasna. Ako imate višak centarfora u momčadi, onda će vam oni ili: a) igrati na poziciji koja im nije prirodna i na kojoj bi netko drugi bolje odigrao od njih; ili b) zauzimati praktično istu poziciju i smetati jedan drugome, usto još ostavljajući prazan prostor u drugim dijelovima terena.

Kad je Igor Štimac sinoć ubacio Kalinića umjesto Strinića, mogli smo vidjeti i jedno i drugo. A onda smo vidjeli tužne i bizarne stvari, poput Šimunićevog – Šimunićevog! – driblinga nadomak škotske korner-zastavice, Olićeve 'bicikle', Mandžukićev prolazak pored Štimca bez da ga je i pogledao, Kranjčarovo dodavanje reklamnom panou... I potpunu hrvatsku nemoć, a pobjedničku pjesmu škotskih navijača: 'We'll be coming, we'll be coming, we'll be coming down the road / 'When you hear the noise of the Tartan Army Boys, we'll be coming down the road...'

I došli su. Iako ni sami sebe nisu ondje očekivali vidjeti. Ali Hrvati su bili uzorni domaćini i omogućili im da se osjećaju kao kod kuće.