'Nemam Romariovu tehniku, Overmarsovu brzinu ili Kluivertovu snagu', rekao je još davno Carles Puyol francuskom nogometnom magazinu So Foot. 'Ali zato radim više od svih ostalih.'

La Pobla de Segur selo je u najdaljoj unutrašnjosti Katalonije, smješteno duboko u Pirinejima. Ima oko tri tisuće stanovnika i relativno je siromašno, ali ipak nešto bogatije od susjednih, većinom opustjelih naselja, jer dobar je dio stanovnika u državnoj službi, zaposlen na održavanju umjetnog jezera – rezervoara u koji se skuplja voda što izvire u planinama.

Lokalni pekar Josep Puyol i njegova žena Rosa imali su i nešto zemlje te stado krava, a za njihovog sina mještani su govorili da je najveći talent koji se ikad rodio u La Pobli de Segur. 'Taj bi mogao jednog dana igrati u Barci', govorili su seoski 'eksperti' pijuckajući domaće vino na terasi taverne s koje je pucao pogled na nogometni teren.

Ne, nije to bio Carles. Pričali su o njegovom bratu Josepu Xavieru, poznatijem po nadimku Putxi.

'Putxi, dodaj loptu! Ne idi sam, Putxi!', vikali su i djedovi i suigrači, ali uzalud. Stariji brat Puyol bio je toliko bolji od svih drugih da mu je veći izazov bio predriblati nekoliko igrača i zabiti nego igrati momčadski s klincima skromnih nogometnih vještina. Zato je njegov mali brat Puyi Carles) bio puno drugačiji i imao ključnu karakteristiku kojom je uvelike nadoknađivao nedostatak talenta u odnosu na Putxija.

Taj je bio lud k'o šiba.

Kako u katalonskim brdima nema baš puno travnatih površina, teren na kojem su Putxi i Puyi igrali bio je napravljen od jedinog materijala kojeg je uokolo rezervoara bilo u izobilju: mješavine pijeska i šljunka ('šodera', što bi naš narod rekao...). Carles, kao daleko najmanji i najmlađi u društvu bratovih prijatelja, u pravilu bi bio postavljen za golmana i bacao bi se kao luđak – kako za loptom, tako i u noge većih i razvijenijih dječaka. Često bi zbog toga dolazio u sukobe i bio na rubu da popije batine, ali brat mu je čuvao leđa – iako Puyiju nikad zapravo nije bila potrebna zaštita jer se nikoga i ničega nije bojao.

Od kontakta s podlogom i suparničkim igračima dolazio bi kući sav krvav, polomljen i u modricama. Majci je nakon jedne takve epizode prekipjelo i odvela je Carlesa liječniku, koji mu je rekao: 'Dobro, dečko, jesu li tebi sve na broju? Ako ovako nastaviš, završit ćeš u kolicima, a ne u La Ligi...'

Ne zna se je li Rosa Puyol zamolila liječnika da to kaže njenom sinu, jer nikakve zabrane koje su mu nametali ona i tata Josep nisu mogle Carlesa odvojiti od nogometa, ali barem je nakon toga prestao braniti. No tada je počeo i ozbiljno trenirati – tek s 14 godina prvi put je zaigrao na pravom, travnatom terenu, ali beskomprimisni i neustrašivi karakter je ostao.

Jordi Mauri, lokalni trener s kojim je Puyi počeo raditi, ima priču koja ilustrira se do kojih je granica njegova požrtvovnost išla. 'Jednom smo igrali 'nogo-tenis' i on se bacio cijelim tijelom kako bi glavom spasio jedan poen. Kad se digao, lice mu je bilo potpuno izderano, tekla je krv, a on je bio ljut kao ris što nije uspio vratiti tu loptu i samo je htio nastaviti igru da preokrene rezultat', sjeća se Mauri.

'Kao klinac bih potpuno poludio zbog svakog poraza, pa i primljenog gola', rekao je kasnije Puyol. 'I danas se razbjesnim kad izgubimo, čak i na treningu. Mislim da se nikad neću promijeniti – morate biti jako kompetitivni da biste došli među elitu.'

Mauri je na Carlesovu želju počeo individualno raditi s dečkom – treninzi su bili u cik zore, a mladac bi radio čučnjeve s 10-kilogramskim vrećama pijeska na ramenima (zapravo, bile su to stare čarape punjene pijeskom i zavezane zajedno, objasnio je trener). Nakon tri godine treniranja, tijekom kojih je izmijenio razne pozicije – bio je napadač, krilo i defenzivni vezni – stigao je poziv od Barcelone na testiranje.

Od 30 klinaca koji su tom prilikom iz ruralnih krajeva Katalonije stigli na Camp Nou, jedino su njega uzeli u La Masiju. U La Pobli de Segur je taj njegov uspjeh bio vijest godine i svi su bili silno ponosni na svog Puyija. Za usporedbu, bilo je to otprilike kao da 'mulac' iz Vrlike potpiše za Hajduk, pa onda još barem na drugu ili treću potenciju...'Nisam imao pojma hoće li me uzeti ili ne, ali uživao sam u svakoj minuti boravka u Barceloni. Dali su nam da igramo u pravim dresovima, istima kakve je tad nosila prva momčad! Već i to je za mene bilo ispunjenje sna.'

Carles Puyol je tako 1995. postao polaznik La Masije. Bio je tad tek par mjeseci mlađi nego što je danas Alen Halilović

Trebale su mu dvije godine da dospije do Barcelone B, a više od četiri do prve ekipe. No tijekom vremena Puyol je postao oslonac igre jedne od najposebnijih i najuspješnijih momčadi u nogometnoj povijesti: Barcin kapetan i duša Blaugrane. Osvojio je šest naslova španjolskog prvaka, dva kupa, šest superkupova, tri Lige prvaka, dva europska superkupa i dva klupska svjetska prvenstva. Sa španjolskom reprezentacijom, za koju je nastupio točno 100 puta, uzeo je Europsko i Svjetsko prvenstvo.

Nebrojeno je puta dokazao svoju igračku i ljudsku veličinu, možda najdojmljivije onda kad je u finalu Lige prvaka 2011. prepustio Ericu Abidalu, suigraču koji je samo dva mjeseca ranije operirao tumor jetre, da ponese kapetansku vrpcu i prvi podigne pehar.

Unatoč golemoj slavi ostao je potpuno skroman i drugačiji od svih. U eri superheroja s apolonski istesanim tjelesima poput onog koje Cristiano Ronaldo pokazuje u reklamama za gaće i još koješta, njegova neobična gorštačko-klingonska konstitucija nešto je posve drugo – ali nitko se ne želi s njime naći oči u oči na terenu i nitko nije veći profesionalac od Puyija.

Umjesto glamuroznog života zvijezde, on izvan terena preferira ostati kod kuće i čitati, proučavati tibetansku kulturu i filozofiju življenja, vježbati jogu i pilates, pripremati sushi i druge specijalitete japanske kuhinje te slušati svoju omiljenu glazbu – grindcore i death metal bendove kao što su Napalm Death i Cannibal Corpse...

Puyolov odlazak iz Barcelone znači kraj jedne ere – možda čak i više nego kad je otišao megatrofejni trener i njegov prijatelj Pep Guardiola. Gerard Pique, Puyijev dugogodišnji partner u središtu obrane, jučer je na svojoj Facebook stranici objavio otvoreno pismo svom 'anđelu čuvaru', kako ga je nazvao.

'Došao je i taj dan. Odlaziš... Možda je to samo život, ali nemoguće je zamisliti Barcu bez tebe', napisao je Pique. 'Moja generacija i oni koji dolaze poslije nas ni ne znaju za Barcu bez Puyola u obrani, s kapetanskom vrpcom i brojem 5 na leđima. Valjda ništa više neće biti isto. Ti si poseban, jedinstven. Moram se smijati kad pričaju o dovođenju novog Puyola – mogu tražiti koliko god hoće, nikad ga neće naći.'

U knjizi 'La Fuerza de un Sueño' Alberta Puiga (iz koje, kao i iz 'Barce' Grahama Huntera potječe većina anegdota spomenutih u ovom tekstu), Carles je objasnio samu esenciju svog uspjeha – a doista bismo voljeli da to što je rekao pročita Alen Halilović, jer danas se čini kao da je baš njemu upućeno.

'Možete biti najtalentiraniji igrač na svijetu, ali u Barci talent nije dovoljan. Dijelio sam svlačionicu s mnogim igračima koji su bili darovitiji od mene, ali nisu tako daleko dogurali jer nisu imali pravi stav. S talentom do razine Juvenila (16-19 godina) možete letjeti kroz karijeru, ali bez prave discipline, gladi i sklonosti marljivom radu nećete uspjeti – posebno ne u Barci.'