Svaka nogometna epoha ima neku priču koja je obilježava, junake i antijunake o kojima onda govore generacije. Iako su antijunaci često tako portretirani kroz medije i oni su dio obaveznog folklora koji nogomet čini toliko zanimljivim (primjer Mourinho). A čini se kako bi utakmica Bayerna i Barcelone mogla postići upravo to... Biti zapamćena kao jedna od onih koje su obilježile epohu i promijenile način na koji se gleda na neke od glavnih aktera svijeta nogometa, piše za Tribinu.hr njezin korisnik MMaarrkkoo

Posljednja su dva desetljeća obilježile stvarno mitske utakmice, nakon kojih su se raspadale nogometne dinastije, a može se nazrijeti kako bi Barcelona-Bayern također mogla ponuditi odgovor na neka 'vječna pitanja'. Ovo su primjeri iz prošlosti...

a) Milan-Barcelona 1994.

U 90-tim godinama prošlog stoljeća je nogometna scena bila dosta više disperzirana nego li danas. Ako danas imamo tri prava "super-kluba" (i sva tri u polufinalu LP), tada ih je u 90-tima bilo barem 10-tak, svaki u svoje dvije-tri sezone.

Početkom 90-tih je za apsolutnog giganta svjetskog nogometa glasio AC Milan, koji je tada bio vođen jednim od najvećih trenera svih vremena, svojevrsnim tadašnjim pandanom Guardiole, Arrigom Sacchiem. U posljednje dvije sezone 80-tih su osvojili dvije titule Europskih prvaka zaredom, te su do danas ostali posljednja momčad koja je obranila tu titulu (uz napomenu da se tada još nije igrala Liga Prvaka, već Kup Prvaka u čistom knock-out sustavu). Iako par godina zaredom nakon toga Milan nije osvojio titulu, što je čak rezultiralo i time da je Sacchia na klupi zamijenio tada mladi i poletni Fabio Capello, nitko nije niti pokušavao osporiti snagu talijanskog diva pogonjenog talijanskom obranom i čudesnim nizozemskim trolistom Rijkaard-Gullit-Van Basten. Do 1994. godine kičma momčadi se promijenila, ekipa je postala poznata po svojoj neprobojnoj obrani u kojoj su vladali Baresi i Maldini, u vezi je svoje igračke i liderske kvalitete sve više pokazivao Zvone Boban, a napad je činio tandem Savičević-Massaro.

Paraleno, te godine je obilježio rast Cruyffove Barcelone, odnosno Barcelone kakvu svi danas poznajemo i volimo (odnosno mrzimo). Nakon što je ta Barcelona 1992. godine prvi puta u povijesti pokorila Europu (kao posljednja pobjednica "starog" Kupa Prvaka), još se dodatno pojačala, te je 1994. godine ponovno gazila sve pred sobom u pohodu na novu titulu, ovoga puta u Ligi Prvaka. Ekipa u kojoj su igrali Zubizaretta, Koeman, Nadal (stric tenisača), Guardiola, Michael Laudrup, te osobito najubojitiji napad Svijeta, Romario-Stoichkov je izgledala zastrašujuće i prozvana je jednom od najvećih momčadi u povijesti nogometa.

Zvijezde su se posložile i te dvije momčadi se nisu srele sve do velikog finala u Ateni. Iako su obje momčadi potukle konkurenciju u domaćim ligama, s obzirom na sve što su pokazali u toj sezoni, Barcelona je ipak glasila za favorita "najvećeg finala u povijesti Europe". Kladionice su najviše davale ponude na broj golova koje će zabiti katalonci, a tek su rijetki predviđali da će Milan, iako nesumnjivo kolosus, uspjeti svojom vrlo opreznom igrom do kraja zaustaviti Barcu i otići do kraja. Ostalo je povijest. U fenomenalnoj utakmici Milan je potopio Cruyffov stroj sa dva gola Massara, te po jednim Savičevića i Desaillya za ukupnih 4-0. Bol koju je Milan nanio Kataloncima je trajala dugo, te je nakon toga Barceloni trebalo čak dvanaest godina da ponovno dođe do finala tog natjecanja, a i u domačem prvenstvu ih je Real počeo potiskivati na mjesto br. 2. No, isto tako je primat u Italiji polako počeo preuzimati Juventus, pa su dotadašnji velikani predali štafetu novouskrslim gigantima poput Ajaxa, Reala, Manchester Uniteda i Bayerna.

b) Manchester United-Real Madrid 2003.

Prijelaz stoljeća je snažno obilježio Real Madrid sa čak tri naslova pobjednika Lige Prvaka u 5 sezona. Bio je to Real Vicentea del Bosquea, prepun zvijezda poput Hierra, Roberto Carlosa, Figa, Zidanea, Raula i "pravog" Ronalda, ali i Real s Makeleleom, prije nego što je Perez rastavio tu momčad na Zidanes & Pavones.

Jedina momčad koju je Svijet u to vrijeme smatrao realnim konkurentom za naziv najvećeg bio je Fergusonov Manchester United. "Crveni vragovi" su upravo u sezoni 2002.-2003. došli do svojevrsnog vrhunca snage, sa ekipom u kojoj su igrali Barthez, Ferdinand, Blanc, Scholes, Giggs, Keane, Beckham i Van Nistelrooy.

Obje ekipe su gurale prema naslovima prvaka u svojim zemljama, a ždrijeb ih je spojio u četvrtfinalu Lige Prvaka. Nakon kolektivnog uzdaha uzrokovanog izvlačenjem kuglica, krenula je neviđena medijska pompa i najava "finala prije finala". Scholes ili Zidane? Figo ili Beckham? Ronaldo ili van Nistelrooy? U prvoj utakmici Real je bio bolji, te je golovima Figa i Raula (2x) stvorio prednost od 3-1 pred uzvrat na Old Traffordu. Bez obzira na to, nitko nije otpisivao Fergusonovu ekipu koja je više puta pokazala da je sposobna zabiti puno golova bilo kome.

Najveća vijest u uzvratu je bila "Beckham na klupi!" Uz to što Scholesa i Nevillea nije bilo zbog kartona, činilo se da je ego Sir Alexa veći čak i od želje za prolazom (op.a. Beckham je tada igrao u životnoj formi). No, svi planovi, sve ideje, taktike - sve je palo u vodu kada se u "kazalištu snova" ukazao "Il Fenomeno" s brojem 9 na leđima i odigrao "za Oscara", zabivši hat-trick i dobivši "standing ovation" prepunog Old Trafforda. Ono što je ponajviše boljelo crvenu stranu Manchestera je bila činjenica da je Beckham ušao u igru u drugom poluvremenu i zabio dva gola za konačnu pobjedu ManUtd-a 4-3, ostavivši sve sa pitanjem u zraku "Što bi bilo...". U svakom slučaju, bila je to jedna od utakmica koju je zapamtila čitava generacija ljubitelja nogometa. No, zaludu je Realu bila ta pobjeda, koju na kraju nije oplodio, ispavši u polufinalu od Nedvedovog i Lippijevog Juventusa.

c) Barcelona-Bayern 2015.

I sada se vraćamo u sadašnjost. Kako je vidljivo, mogu se povući mnoge paralele iz gornja dva susreta sa najavljenim polufinalom. S time da ovaj susret definitivno ima i dimenziju više. S jedne strane će stajati ekipa koju je Guardiola praktički stvorio i dao joj moć. Ekipa koja ima definitivno najjači napadački trolist današnjice, po nekima i svih vremena. Ali i ekipa čiji bitni dijelovi kostura iz 2009. su još tu - Pique, Xavi, Iniesta, Messi... S druge pak strane će stajati upravo on - jedan jedini Pep. Čovjek koji je od navedenih igrača stvorio strah i trepet za sve protivnike. Trener čija vizija je dobila ime koje će se pamtiti zauvijek (i koje ime on mrzi). I trener koji sada, bez obzira što drugi govorili, u Bayernu stvara nešto novo i drugačije od onoga što je napravio u Barceloni. I svakako čovjek koji će željeti žarko dokazati da njegov uspjeh u Barceloni nije samo posljedica ekipe koju je dobio u ruke, već i da je on sam bio jednako važan, ako ne i najvažniji kotačić u katalonskoj tvornici umjetnosti nogometa.

No, za razliku od Barcelone, Bavarci su preslika onoga što je krasilo i njemačku reprezentaciju na SP 2014. Momčad bez velike hiperzvijezde (osim možda Neuera), ali prije svega - momčad. I to puna klasnih igrača koji znaju igrati nogomet na mnogo načina. Predvođena čovjekom koji poznaje Barcelonu bolje nego bilo koji drugi trener na Svijetu (osim možda, u ovom trenutku, trenera Barcelone). Momčad koja može pobijediti svakoga, pa i Barcelonu.

Ono što je teško i pretpostaviti jest - kako se sada osjeća Luis Enrique. Svaki trener koji je naslijedio Guardiolu u Barceloni je osjećao tu "stijenu" na leđima. Kako biti barem jednako dobar kao ON, a kamo li bolji od NJEGA. Enrique, kao još jedna od legendi Barcelone, taj teret osjeća dvostruko. Od početka ove sezone sve je bilo protiv njega. Svaki kiks njegove ekipe je dočekan kao dar s neba u medijima. Njegova svađa sa Messijem je bila važnija od činjenice da je Barca s njim na klupi, gledano postotak pobjeda, uspješnija od Barcelone u bilo kojoj Guardiolinoj sezoni. Od činjenice da Barcelona u nikad jačoj konkurenciji La Lige drži prvo mjesto, te činjenice da su prošetali kroz Manchester i Paris, je bitnije to što "više to nije Pepov stil igre". "Prave" navijače boli što nema 700, nego tek 500 dodavanja po utakmici. Jednostavno, on nije, ne može i neće biti kao ON.

Zato će, možda i više nego za Guardiolu, ove dvije utakmice biti sudbonosne za Luisa Enriquea. On je sigurno taj koji osobno želi dokazati da nije ovdje slučajno i da zna što radi. Da je njegova filozofija nogometa barem jednako vrijedna kao i ona "Svetog Josepa", pa makar i ne bila toliko jedinstvena i revolucionarna. Za Messija to možda i neće toliko biti slučaj, s obzirom da je on svima i zauvijek dokazao svoje. On svakako voli i uvažava Pepa, ali teško je za vjerovati da neće s guštom pospremiti loptu u mrežu njegove momčadi, ili barem prodati koji tunel Danteu ili Boatengu prije asistencije kolegama iz napada.

Što će u stvari značiti ovaj dvoboj? Moglo bi se sažeti kroz nekoliko pitanja: Da li je Pep ustvari bio Barcelona, ili je Barcelona veća i od velikog Guardiole? Da li je važnija nogometna filozofija, pobijediti na pravi način ili pobijediti s najboljim igračima? Na sva ta, i još mnoga druga pitanja, dobit ćemo odgovor uskoro...