Iako već godinama živi daleko od svog doma u Jablanici, malenom mjestu u Hercegovini nedaleko od Mostara, 68-godišnji Vahid Halilhodžić Vaha nikada nije zaboravio odakle su mu korijeni. Kaže kako uvijek rado, kad nađe slobodnog vremena, navrati u svoje rodno mjesto da bi posjetio rodbinu i prijatelje. U Mostaru, gradu u kojem je u dresu Veleža napravio prve nogometne korake, i danas je jedan od popularnijih ljudi.

'Jablanica je malo mjesto koje je dalo jako puno velikih sportaša. Osim mene i pokojnog brata Salema – koji je prvi proslavio Jablanicu - iz tog su gradića krenuli bivši igrač Bayerna Hasan Salihamidžić, zatim košarkaš Mirza Teletović, koji je uspješno igrao u NBA ligi, a iz mog mjesta je i igrač Lazija Senad Lulić. Kažu da je u tom gradu nešto posebno u zraku, a naširoko je poznata i jablanička janjetina', kazao nam je uz osmijeh Halilhodžić.

Zbog Duška Bajevića završio na posudbi u Metkoviću: Bio je neprikosnoven

Vahid Halilhodžić rođen je 15. listopada 1952. u Jablanici, a nogometom se ozbiljnije počeo baviti kao 16-godišnjak, kada se izborio za mjesto u napadu mlađih uzrasta mostarskog Veleža. Visok 182 centimetra, svojom pojavom vrlo rano je odskakao od vršnjaka. Bio je od prvih dana jak u igri loptom i imao je nevjerojatan osjećaj za gol pa se tako brzo izborio za mjesto napadača u udarnoj momčadi Veleža. U gradu podno planine Velež, u klubu koji navijači zovu Rođeni, igrao je od 1972. do 1981. godine i u ukupno 207 utakmica zabio 103 gola.

'Kada sam kao 18-godišnjak, završivši juniorski staž, potpisao prvi profesionalni ugovor, brzo sam shvatio da pored vrhunskog napadača kao što je Duško Bajević neću previše igrati. Bajević je bio neprikosnoven kao centarfor i kako se moj razvoj ne bi usporio, klub me posudio u Neretvu iz Metkovića te sam u pola sezone stekao puno prijatelja u tom divnom kraju, a i igrački mi je to donijelo puno dobrog', prisjetio se Halilhodžić.

No kao i svi sportaši iz bivše Jugoslavije, morao je čekati proslavu 28. rođendana kako bi otišao u inozemstvo i zaradio nešto novca. Tada još nije bio siguran želi li se nakon igračke karijere baviti trenerskim poslom, ali dolaskom u francuski Nantes 1981., u kojem je igrao do 1986. godine, potpuno je promijenio razmišljanje o nogometu. Vrlo brzo pokazao je da je klasa od igrača i postao je miljenik navijača (u 163 utakmice zabio je 92 gola), a nakon toga igrao je još kratko za Paris Saint-Germain (u 18 utakmica zabio je osam golova), da bi se 1987. kao 35-godišnjak odlučio umiroviti. I danas se o njemu govori kao o jednom od najcjenjenijih igrača s ovih prostora, uz neprikosnovenog Josipa Joška Skoblara.

Kao igrač osvojio je 1981. godine s Veležom kup Jugoslavije, što je bio prvi povijesni trofej za mostarski klub te ga i danas ističe kao najdraži u karijeri iako je nakon toga 1983. u Nantesovu dresu bio prvak Francuske u sezoni u kojoj je s 27 golova bio najbolji strijelac francuske Ligue 1. Skupio je i nešto nastupa za reprezentaciju bivše Jugoslavije, s kojom je putovao na Svjetsko prvenstvo 1982., ali zbog jake konkurencije na poziciji napadača nije se previše naigrao (ukupno 15 nastupa i osam golova).

Kada je 'objesio kopačke o klin', tri godine uživao je s obitelji u aktivnom odmoru, a odlučio se posvetiti i fakultetu – kako bi stekao trenersku diplomu – te ulaganju u sebe pa je tako privatno proputovao pola Europe učeći od najboljih svjetskih trenera i posjećujući najbolje nogometne škole.

Kao mladić divio se igraču kao što je Johan Cruyff: On je bio avangarda!

Prvi klub koji je vodio kao samostalni trener bio je njegov Velež, a osim nekoliko manjih, poznato je kako je dolaskom u francuski Lille preporodio taj klub; vodio je i Paris Saint-Germain, u kojem je tada igrao Ronaldihno, zatim turski Trabzonspor, a posebno poglavlje u njegovu životu je zagrebački Dinamo, u kojem je postao miljenik navijača u samo jednoj sezoni, ali je isto tako zbog verbalnog sukoba i 'teških riječi' Zdravka Mamića preko noći napustio Maksimir.

No Halilhodžić je postao poseban i po tome što je tri reprezentacije kroz kvalifikacije odveo do Svjetskog prvenstva. Uspio je to s reprezentacijama Obale Slonovače, Alžira, koji je bio hit na SP-u u Brazilu 2014., te Japana 2018., ali je naglo smijenjen prije odlaska u Rusiju.

Sjetio se popularni Vaha i svojih nogometnih početaka i prvih nogometnih uzora. Nogometa nije bilo puno na televiziji, ali jedan igrač mu je zapeo za oko i želio je igrati kao on. Johan Cruyff!

'Divio sam se Johanu Cruyffu zbog toga kako je igrao. On je bio avangarda! Bio je tip napadača koji se kreće po svim pozicijama i još uz to igra obranu. Kao napadač praktički nisam imao obrambene zadatke i to mi je bilo nešto skroz novo. Cruyff je uz to zabijao golove kao na traci, a puno ih je i namjestio suigračima. Ukratko, Cruyff je bio moderan napadač i način na koji je on igrao prije 50-ak godina i danas je aktualan. Bio je avangarda, nešto novo za sve nas. U Veležu smo se svi divili njegovoj sposobnosti i nadahnuo nas je pa smo u to vrijeme igrali daleko najljepši nogomet u bivšoj jugoslavenskoj ligi. Igrali smo ofenzivni nogomet s četvericom napadača, što dotad nije viđeno na ovim prostorima', prisjetio se Vaha, a te igračke dane u Veležu nikada neće zaboraviti. Kaže kako je mostarska publika uvijek bila posebna po tome što je voljela napadački nogomet i pred njima mu je bio užitak igrati. Igrati za Velež, za Rođeni, za njega je bilo ispunjenje dječačkog sna.

Nekoliko godina kasnije, kada je stigao kao pojačanje u francuski Nantes, potpuno je promijenio stil igre. Počeo je igrati upravo kao njegov idol Johan Cruyff.

'U Nantes sam stigao u ljeto 1981., a oni su kao prvaci Francuske iz 1980. i jedna od najboljih momčadi igrali na način na kakav nisam navikao. Trener je tražio od mene da potpuno drukčije igram i da obavljam defanzivne zadatke, da sudjelujem u presingu i pritisku na njihove obrambene i vezne igrače kada iznose loptu. Iskreno, trebalo mi je vremena da se naviknem.'

No ono što je posebno zanimljivo jest činjenica kako se način igre 'a la Nantes', kako je poznat širom svijeta, Halilhodžiću toliko dopao da sve njegove momčadi igraju na takav način. Naravno, uz tzv. nadogradnju jer nogomet evoluira iz godine u godinu.

'Danas sve velike ekipe na svijetu tako igraju, svi igrači idu defanzivni blok. Ekipe koje su u stanju nakon izgubljene lopte brzo se oporaviti, napraviti tzv. recovery, danas su one koje imaju najviše uspjeha. Uostalom, danas skoro svi igraju tako. Od vrhunskih momčadi danas jedino tako ne igra PSG, a eto, u zadnje vrijeme ni Barcelona.'

Na pitanje je li danas puno drugačiji trener nego prije 30 godina, kada je prvi put sjeo na klupu, Halilhodžić je kazao:

'Da se ne ponavljam, nogomet stalno evoluira i kao trener sve to pratiš. Ali tu ne mislim samo na taktiku, nego i na sociološki i pedagoški pristup igračima, što je izuzetno važno. Evo vam primjer - kada sam došao u Francusku, u stručnom stožeru imao sam samo jednog pomoćnika, a sada klubovi i reprezentacije imaju i po 10 trenera koji se brinu baš o svemu, sve prate. Danas redovito dobivam izvještaj o tome koliko je svaki igrač pretrčao metara i koliko je toga bilo u sprintu. Na taj način možeš brzo reagirati i ispraviti nedostatke. I to daje rezultate, taj kontinuirani rad.'

Kada danas sjedne i razmisli o tome koje su mu sezone najdraže u karijeri, igračke i trenerske, kao iz topa kaže:

'Imao sam finih trenutaka kao igrač, ali zauvijek će mi u sjećanju ostati titula pobjednika Kupa maršala Tita iz 1981., kada smo u finalu bili bolji od sarajevskog Željezničara. Taj prvi povijesni trofej za Velež proslavljen je u Mostaru i cijeloj Hercegovini na način koji nikad neću zaboraviti. To je bio veliki praznik nogometa', prisjetio se Vaha, kojem su od igračkih trofeja jako drage i tri titule prvaka Francuske, a proglašen je i najboljim stranim igračem prvenstva te je dva puta bio tzv. brončana kopačka Europe (najbolji strijelci nacionalnih liga, op.a.).

Malo poznata priča kada je sa Zajecom u dresu Jugoslavije pokorio Europu

Ispričao nam je i rijetko poznatu priču o tome kako je kao 25-godišnjak s mladom reprezentacijom Jugoslavije uzrasta do 23 godine postao prvak Europe 1978. godine. Toj mladoj momčadi priključeni su od iskusnijih, što su tadašnja pravila dozvoljavala, on i Velimir Zajec iz Dinama, a posebno mu je drago zbog toga što je završnica igrana u Mostaru.

'Na finalu je bilo više od 30 tisuća ljudi, a ja sam igrao jako dobro. Bio sam i prvi strijelac turnira i uživao sam igrati sa Zajecom i ostalim momcima.'

Kako je stasao kao igrač i razvijao se, polako je upijao znanje od trenera s kojima je radio. Ali školu nije zanemario pa je tako upisao Fakultet fizičke kulture u BiH, ali sve je pokvario rat. Iako je položio sve ispite, diplomu nikada nije podigao. No kada se ubrzo s obitelji preselio u Francusku, odlučan da se bavi trenerskim poslom, upisao je fakultet kako bi stekao trenersku diplomu.

'Nisu mi željeli priznati diplomu iz bivše Jugoslavije pa sam krenuo od početka. Polagao sam ispite i u isto vrijeme putovao Europom. Posjetio sam razne nogometne škole u klubovima kao što su Bayern, Ajax, Borussia Dortmund, AC Milan, Juventus, Barcelona i drugi. U svakom bih klubu ostao po 10-ak dana i sve bih snimao i zapisivao, od treninga do organizacije u klubu, a zanimala me i administracija. Već tada imao sam, kao bivši igrač i promatrač, svoju viziju modernog kluba i modernog nogometa. Eto, s godinama i iskustvom ta se moja vizija pokazala punim pogotkom. Često znam reći 'igrač se rađa, a trener se postaje' i to je zaista tako. Znate, mnogi vrhunski igrači čim se ostave igranja misle kako sve znaju i često se zalete jer misle da je lako biti trener. No većina njih ubrzo shvati da to baš i nije tako.'

No kada govori o trenerskim uzorima, Vaha nije bio baš rječit. Spomenuo je samo dva trenera koja su na njega ostavila toliko snažan dojam da postane stručnjak kakav je danas.

'Kada sam počeo igrati u Veležu za prvu momčad, pravu revoluciju napravio je trener Sulejman Rebac usavršivši ofenzivnu taktiku kakva dotad nije viđena. Velež je bio najefikasnija momčad u ligi, a igrao se zaista vrhunski nogomet jer prije 28. godine nismo smjeli u inozemstvo. Tada su vrhunski nogomet igrali Dinamo, Zvezda, Partizan, Budućnost, Olimpija, Sarajevo, Željezničar i drugi. Konkurencija je bila brutalna!' kazao je Vaha, dodavši:

'Jedan trener u Francuskoj ostao mi je u posebnom sjećanju, a to je Jean-Claude Suaudeau koji me vodio u Nantesu. Puno sam stvari 'pokupio' od njega i ostavio je snažan dojam na mene. Ta igra Nantesa s jednim dodirom, tzv. igra na prvu, uz pravilo da je lopta stalno u pokretu, čuvena je igra 'a la Nantes'. Takav stil igre me inspirirao jer sam brzo shvatio kako, kada je lopta stalno u pokretu, protivnička obrana ima puno problema da bi to stabilizirala. Uostalom, danas jako puno momčadi igra kao taj naš Nantes.'

Spontano je, kada se govori o igri 'a la Nantes', na red došao i zagrebački Dinamo, u kojem je Vahid Halilhodžić bio nepunu sezonu. Po mišljenju mnogih, igrao je tada Dinamo možda i najljepši nogomet nakon zlatne Ćirine generacije. Poznato je kako je u toj sezoni afirmirao Brazilca Sammira, kojeg su tražili mnogi veliki klubovi, a kod njega je dobro igrao i Ante Rukavina. Utakmica protiv španjolskog Villarreala, koju je Dinamo dobio 2:0, još danas se prepričava kao jedna od najboljih u zadnjih 30-ak godina.

Otvoreno o sukobu sa Zdravkom Mamićem i pozivu da se vrati u Dinamo

Drage volje prisjetio se dana u Dinamu, ali i svog naglog odlaska iz Zagreba zbog verbalnog sukoba sa Zdravkom Mamićem:

'Puno sam radio na tome da Dinamo tako igra, ali nažalost u toj generaciji nisam imao rasnih strijelaca. Igrali smo odlično, stvarali smo puno prilika, ali nismo imali strijelce kao ih što Dinamo danas ima u Petkoviću, Oršiću, Gavranoviću i ostalima. Da sam imao takve napadače, imali bismo još bolje rezultate. Znate, puno smo radili na toj taktičkoj igri s jednim dodirom s posebnim pravilom povratne lopte… Ta se nogometna filozofija stvara automatizmom i usavršava se na treninzima.'

Na pitanje je li bio zadovoljan rezultatima, jer ipak su osvojili kup te više nego uvjerljivo prvenstvo, iskreno je rekao:

'Jedino nisam bio zadovoljan time što nismo izborili proljeće u Europi. Da smo našli napadača, sigurno bismo prošli dalje. Odlučujuću utakmicu igrali smo protiv PAOK-a na zaleđenom travnjaku, a na takvom terenu nismo mogli igrati svoju igru. Pogotovo mi je žao bilo navijača jer je Maksimir bio pun, a oni su se smrzavali na minus 16 Celzijusa. Kad se samo sjetim koliko nas je navijača Dinama došlo bodriti iz Bosne i Hercegovine... E njih mi je posebno žao.'

U Dinamu je imao puno posla kako bi posložio klub te navikao igrače na svoj način rada i kaže kako ima puno lijepih uspomena iz Zagreba, u kojem ima puno prijatelja. Kaže ipak kako mu je ostala gorčina u grlu, jer odlazak je bio bolan.

Poznata je priča da je Halilhodžić na kraju prvenstva odlučio protiv Intera iz Zaprešića izvesti pričuvnu momčad, ali to se nije dopalo glavnom čovjeku kluba Zdravku Mamiću. Kako danas gleda na taj incident i je li sve moglo drukčije završiti jer je bio uvjeren kako će u Dinamu provesti barem tri, četiri sezone i s njim napraviti velike stvari u životu. Ali ispalo je drukčije…

'Imali smo uvjerljivu prednost od nekih 20-ak bodova i kada je Zdravko doznao da ću izvesti rezerve, želio je ući u svlačionicu i reći nekoliko riječi. Nisam mu dozvolio, rekao sam mu da me pusti da radim svoj posao i došlo je do teških riječi. Taj verbalni sukob mogao je i puno gore završiti, a mene je povrijedio jer me ponizio pred igračima i rekao kako ekipa ne igra dobro. A imali smo tada 21 bod prednosti i osvojen kup! Psovao je, spomenuo mi je i majku, a to ne opraštam.'

No isto tako poznata je priča kako mu se Zdravko Mamić ispričao, a čak je i javno rekao 'kako bi volio da se Vahid Halilhodžić vrati jer je jako dobro surađivao sa Zoranom, cijeni klub i ima jako puno prijatelja u Dinamu'.

'Shvatio je da je pogriješio i pretjerao s psovkama, koje sam zaista teško primio, a nakon toga priča je bila završena. Imali smo nakon toga dva, tri susreta i iskreno mi se ispričao. Svi koju poznaju njegovu narav znaju o čemu pričam, ali veličina je čovjeka koji zna opraštati. S njegovim bratom Zoranom, koji sjajno vodi Dinamo, i danas se često čujem.'

Nije tajna to da je karizmatični Vaha u Dinamo donio način rada kakav dotad nije viđen. To se braći Mamić, pogotovo bratu Zoranu koji je tada stasao kao trener, jako dopalo.

'Radio sam svoj posao od jutra do mraka, donio sam u klub nov tip rada. Stizao sam među prvi ujutro, a odlazio iz kluba tek oko osam navečer. To je bila novina i to sam tražio od ostalih trenera, od kojih neki to nisu primili s oduševljenjem. Nema kod mene zagrij se i igraj na dva gola. Priprema treninga – jer kod mene je svaki trening drukčiji – te programiranje detalja za trening jako su mi važni.'

Naravno, braća Mamić bila su oduševljena takvim načinom rada koji je donio rezultate. Često ih se moglo vidjeti na treninzima jer je i njima sve što je Halilhodžić donio u klub bilo novo i zanimljivo. Kako nam je Vaha ispričao, posebno su ih se dojmile vježbe s naglaskom na defanzivne zadatke.

Nakon što je u Dinamu naglo smijenjen Nenad Bjelica jedan od prvih trenera kojeg su braća Mamić nazvala bio je upravo Halilhodžić. Bila im je velika želja da se vrati na klupu Dinama, ali čvrst i unosan ugovor s reprezentacijom Maroka bio je prepreka.

'Istina, zvali su me, ali sve je bilo previše komplicirano. Ne bih imao ništa protiv da sam se vratio u Dinamo, ali sada imam svoj cilj s Marokom. Tri sam reprezentacije odveo na Svjetsko prvenstvo i nadam se da ću odvesti i četvrtu. To je jedan od mojih zadnjih ciljeva u trenerskoj karijeri. Bio bi to veliki podvig koji su samo rijetki treneri postigli. Moram reći da sam jako zadovoljan time kako igramo jer smo dva kola prije kraja u skupini Afričke lige nacija na prvom mjestu', kazao nam je, dodavši kako su te utakmice tek priprema za ono što ih čeka, a to su kvalifikacije za odlazak na Svjetsko prvenstvo 2022.

Dva puta odbio je klupu hrvatske nogometne reprezentacije

Tu je Vaha zastao i odlučio podijeliti s nama još nešto što ima veze sa Zdravkom Mamićem. Načeo je temu o kojoj dosad nije govorio.

'Dva puta su kontaktirali sa mnom i pitali me bih li preuzeo hrvatsku nogometnu reprezentaciju. No oba puta sam odbio. Zašto? Kao prvo, oba puta bio sam zauzet i imao sam dobar posao, a kao drugo, prije toga sam odbio klupu reprezentacije Bosne i Hercegovine. Iskreno, zaista bi bilo nelogično, nemoralno od mene, potpuno netaktički, da sam prihvatio posao hrvatskog izbornika, a odbio sam svoju BiH. To bi bilo apsurdno, a znate i kakvi su ljudi u mom kraju te što bi govorili.'