Il vento de ponentino zapadni je vjetar koji, Rimljani vjeruju, grije srce i otupljuje um. Njegovom su blagotvorno-anestitičkom djelovanju oni romantičniji među klupskim kroničarima skloni pripisati to što je njihova legenda Francesco Totti – Zlatni dečko, Gladijator, Kralj Rima i kako ga sve nisu zvali – sve ove godine ostao u prijestolnici. A navršilo se, evo, dva desetljeća od njegovog debija za 'Vučicu', dvadeset godina otkako ga je Vujadin Boškov 28. ožujka 1993. gurnuo u vatru na gostovanju kod Brescije.

'Vrijeme je proletjelo, jer sve što sam radio – radio sam sa strašću', rekao je Totti u intervjuu za list La Gazzetta dello Sport. 'Želim da se to nastavi, nadam se dočekati četrdesetu na terenu u Rominom dresu.'

Tijekom godina bilo je velikih i ozbiljnih ponuda, poput one Real Madrida 2001., ali Totti je svaki put odlučio ostati u Rimu. Izmijenilo se 17 trenera u klubu; Roma je prošla kroz sezone velikih očekivanja i još većih razočaranja; jednom (2001.) osvojila je scudetto, dvaput kasnije talijanski kup, a mogla je, možda i trebala, nešto više.

No nogomet se u ta dva desetljeća puno promijenio, uključujući i značaj broja kojeg posljednjih 16 godina nosi na leđima, a sanjao ga je, po vlastitom priznanju, od najranijeg djetinjstva. U Italiji je 'desetka' oduvijek bila svojevrsni statusni simbol, mitski broj rezerviran samo za najveće i najbolje: Giannija Riveru, Michela Platinija, Roberta Mancinija, Roberta Baggia, Alexa Del Piera...

Danas je, međutim, ta tradicija već gotovo iščezla. Broj 10 u Serie A nose mahom neki sasvim drugačiji igrači, a 'trequartista' – arhetipski talijanski playmaker koji luta između linija i dirigira napadom – više nije nacionalni kult, ponajviše zbog toga što većina momčadi više ni nema poziciju s takvim opisom posla. Francesco Totti ostao je posljednja ikona koja u Italiji nosi taj broj, ali ni on odavno više nije trequartista.

Broj na dresu koji su klinci sanjali, broj koji su nosili Pele i Maradona, a danas ga nosi Messi, u Italiji je zadnjih godina postao broj kao i svaki drugi. Pogledajmo samo tko su danas desetke u Serie A...

U Interu je, poslije odlaska Wesleya Sneijdera, taj dres zadužio Mateo Kovačić – skupo plaćeni i silno talentirani, ali ipak jako mladi i praktično poluanonimni Hrvat koji do broja 10 nije stigao ni u Dinamu, niti je ondje baš igrao na poziciji koja se s time tradicionalno povezuje. U Milanu je vlasništvo Kevina-Princea Boatenga – koji je odličan igrač, ali puno jači fizički i trkački nego kao tehničar i razigravač. 'On je igrač sjajnog udarca, ali nije broj 10', rekao je lani za njega Marco Materazzi.

Juventus je jedan od tri kluba u ligi, uz Napoli i Cagliari, koji uopće nema igrača prijavljenog pod tim brojem. I dok su Napolitanci umirovili 'desetku' poslije Maradone, talijanski prvak ga je ostavio 'slobodnim' nakon što je prijašnji vlasnik Alex Del Piero izrazio protivljenje da mu se oda takva počast. Trebao ga je naslijediti Claudio Marchisio, ali nije želio: 'Imao sam takvu ambiciju dok sam bio mlađi, ali ja nisam Platini, Baggio ili Del Piero. Nisam taj koji može odlučiti utakmicu i zato ne zaslužujem nositi taj dres', izjavio je.

I Alberto Gilardino, napadač Bologne i talijanske reprezentacije, iskazao je nelagodu kad mu je u klubu dodijeljena desetka, iako ju je prihvatio. 'Došao sam ovamo zabijati golove, ne namještati ih', rekao je, možda i s dozom srama u glasu. 'Priznajem da je pomalo čudno nositi taj dres, ali to je bio jedini 'normalan' broj koji nije već bio rezerviran.' Od ostalih poznatijih igrača koji nose desetku u Serie A spomenimo Aquilanija (Fiorentina), Zaratea (Lazio), Di Natalea (Udinese), Maxija Lopeza (Sampdoria), Miccolija (Palermo)... U svakom slučaju, ne baš impresivno niti u skladu s tradicijom koja je u Italiji, uz zemlje Južne Amerike i bivše Jugoslavije, uvijek bila nešto posebnija nego drugdje.

Među razlozima sigurno jesu uvođenje stalnih, 'sezonskih' brojeva u devedesetim godinama (prvenstveno iz marketinških razloga), otkada se više ne može dogoditi da neki talentirani mladac tijekom godine 'zasluži' desetku. Ekonomska recesija također je igrala ulogu, jer Serie A više nije toliko ekonomski jaka da može zadržati ili privući najbolje igrače. No tu je i evolucija taktike, koja je postupno istisnula ulogu kojoj su Talijani nadjenuli naširoko prihvaćeni naziv trequartista – tročetvrtinac, onaj koji igra otprilike na tri četvrtine udaljenosti od svog do suparničkog gola.

Naravno da i danas postoje igrači koji većinu vremena djeluju na tom dijelu terena, samo što ti – pogotovo kad govorimo o Italiji, iako postoje primjeri i iz drugih zemalja – više nisu playmakeri. Najbolji razigravač u zemlji, Andrea Pirlo, toliko je povučen da igra između Juventusove obrane i ofenzivnije postavljenih Artura Vidala i Claudija Marchisija, igrača koje daleko više od kreativnosti odlikuje velika trka, obrambena igra i taktička disciplina. Juve je posve 'izvrnuo' središnji trokut u kojem su mu nekoć igrali Davids, Zidane i Nedved...

U Interu je najistureniji veznjak najčešće Fredy Guarin – koji je vrlo dobar igrač, ali također više zbog fizikalija i odličnog udarca nego zbog kreativnosti i pasova kojima bi razbijao suparničke obrane. U Milanu ćete na tim pozicijama najčešće vidjeti Montoliva i Muntarija; u Napoliju Hamšika i jednog od napadača; u Fiorentini, koja od svih momčadi u ligi vjerojatno koristi najviše kreativnih veznjaka, također nema klasične 'desetke', jer Valero i Aquilani prodiru uz drugog plana, Pizzaro upućuje dodavanja iz 'dubine', a Mati Fernandez, pravi playmaker iz južnoameričke tradicije, nema mjesta u prvih 11.

Neki od spomenutih nogometaša, a Vidal i Boateng možda su najbolji primjeri, postali su prototip onoga što danas zovemo 'ofenzivnim razbijačem' – igrača koji ima znatne kvalitete u ofenzivnoj igri, ali je defenzivno još jači. Kad su momčadi počele igrati s dvojicom defenzivnih veznih, playmakeri su povučeni dublje, gdje imaju više prostora i vremena na lopti. Posebno je takvo razmišljanje bilo prisutno u Italiji, gdje su formacije s trojicom u obrani (pa onda i petoricom u vezi) preuzele primat.

Ako njihovi treneri i nisu smatrali da je nužno zaštititi ih jednim ili dvojicom prvenstveno 'fizikalaca' koji igraju ispred njih, suparnički stratezi su vidjeli opasnost, pa su one koji bi po 'prirodi stvari' igrali defenzivne vezne počeli stavljati na istureniju poziciju, gdje mogu blokirati povučenog playmakera. Tako je i Roberto Mancini, Cityjev talijanski menadžer, počeo stavljati Yayu Tourea na najisturenije mjesto u vezi...

Francesco Totti je svoju evoluciju doživio puno prije. Iako je većinu svog igračkog vijeka proveo kao trequartista, još je u prvom Zemanovom mandatu (1997.-99.) bio korišten na lijevoj strani napadačkog trokuta, isto kao i donedavnoj vladavini Čeha koja je završila prije nešto manje od dva mjeseca; povremeno je, uključujući SP 2006. koje je osvojio s Italijom, igrao na poziciji zvanoj 'devet i pol' – nešto između napadača i 'desetke'. No značajnije je bilo ono što se prvi put dogodilo potkraj 2005., kad je Romin trener Luciano Spaletti ostao bez dobrih napadača i odlučio se za sustav 4-6-0...

Bilo je to puno prije španjolske formacije bez 'pravih' napadača koju su sedam godina kasnije neki neupućeni analitičari proglasili 'revolucionarnom', a Roma je tako zaredala s rezultatskim uspjesima. Totti je bio prva moderna 'lažna devetka', naizgled centarfor koji se spuštao u vezni red i organizirao napade te gledao kako će se ubaciti iza suparničke obrane; trajalo je to sve do proljeća 2007., kad je bujajuću Romu u Ligi prvaka sa 7-1 ponizio Manchester United... No Sir Alex Ferguson od poražene ekipe dobio ideju, pa je kasnije zaigrao s četvoricom ofenzivaca (Cristiano Ronaldo, Tevez, Rooney, Giggs) koji su međusobno stalno mijenjali mjesta – nešto što je prošle sezone imitirao i Roberto Mancini u Cityju...

Danas Totti igra kao napadač. Michel Platini kaže: 'Da igram danas, bio bih poput Tottija, pravi napadač. Ionako danas više nema 'desetki' u ulozi playmakera'. Sam Francesco je 'skinuo' Gunnara Nordahla s drugog mjesta liste igrača koji su zabili najviše golova u Serie A. Da bi došao do prvog, koje je od 1930-ih do 1950-ih postigao Silvio Piola zabivši 274 gola, treba mu još pedesetak. 'Da sam cijele karijere igrao u napadu, zabio bih preko 300 golova', rekao je Totti u intervjuu za list La Gazzetta dello Sport.

Dosad je ove sezone zabio 11, a kaže da namjerava igrati još četiri godine. Ne čini se baš izglednim da bi mogao dosegnuti rekord. Ali tko zna, ako opet zapuše taj il vento de ponentnino...