Mario Gomez u srijedu je navršio 28 godina. Najbolja dob za centarfora, reklo bi se; no nogometaš koji je za četiri godine u Bayernu zabio 112 golova u 172 utakmice, koji bilježi 58 nastupa i 25 golova za njemačku reprezentaciju, rođendan dočekuje kao igrač Fiorentine.

Europski prvak prodao ga je u Firenzu za 16 milijuna eura – odšteta može narasti do 20, ovisno o učinku, ali i to je još uvijek za 10 milijuna manje od iznosa koji su Bavarci za njega platili prije četiri godine u tada rekordnom bundesligaškom transferu. Ono što najviše šokira je da Gomeza nije htio nijedan od najvećih i najbogatijih europskih klubova – bilo je glasina o interesu Manchester Cityja, Chelseaja i nekoliko drugih, ali očito nitko u samoj eliti nije mislio da je Super Mario dovoljno 'super' za njihovu momčad.

Iako je zbog ozljede propustio prva tri mjeseca protekle sezone, a nakon toga ga je Mario Mandžukić potisnuo u drugi plan, Gomezova golgeterska statistika ostala je impresivna. Za Bayern je nastupio 32 puta (samo 13 puta u prvom sastavu, ostalo kao zamjena) i zabio 19 golova. Podaci koji se odnose samo na prvenstvene utakmice (21 nastup, 11 golova) kažu da je zabijao svakih 79,7 minuta provedenih u igri i trebao u prosjeku 27,1 dodir s loptom za postizanje pogotka... U obje kategorije, samo je jedan bundesligaški igrač bio uspješniji od njega, ali taj bilježi samo tri nastupa u ukupnom trajanju od 67 minuta i jedan gol, što je statistički beznačajno – njegovo ime je Ivan Klasnić.

Gomez je u Bundesligi zabio 11 golova iz 38 šuteva na gol, što znači da mu je u prosjeku trebalo 3,45 udaraca da pogodi mrežu. Sezonu ranije, kad je igrao puno više, taj je prosjek bio 3,88. Mario Mandžukić protekle je sezone zabio 15 puta iz 67 udaraca (prosjek 4,47); Mario Götze, doveden iz Borussije Dortmund da bi, između ostaloga, zauzeo poziciju lažne devetke, treba 5,3 šuteva da bi postigao gol. A ipak je Gomez praktično otpisan još u trenutku kad je obznanjeno da će Bayern preuzeti Pep Guardiola i morao je otići.

Sve to podsjeća na aforizam koji je zadnjih godina postao vrlo popularan u nogometnoj analitici, a koji kaže: golovi su precijenjeni! Zvuči apsurdno, jer golovi su jedino što donosi rezultat i bodove u utakmici, ali ono što se želi reći jest da golove donosi igra. U nogometu sreća igra veliku ulogu – vrlo često će momčad postići bolji ili lošiji rezultat nego što je po prikazanoj igri zaslužila. Posao trenera je minimalizirati utjecaj te slučajnosti što boljom momčadskom organizacijom igre.

Spomenuta izreka znači i da golovi nisu jedino, pa često čak ni presudno mjerilo kvalitete napadača i njegovog doprinosa momčadi. Od njih se danas očekuje puno više.

Evolucija napadača proces je koji traje već sigurno 80 godina. Kreativni Mathias Sindelar, zbog elegancije i vižljavosti prozvan 'Papirnati', bio je 1930-ih vjerojatno prva povučena špica u povijesti nogometa, zbog čije je uloge igra austrijskog Wunderteama pod vodstvom legendarnog Huga Meisla postala znatno tečnija i fleksibilnija. Mađar Marton Bukovi, dugogodišnji trener Građanskog i kasnije Dinama, u budimpeštanskom je MTK-u 'izmislio' Nandora Hidegkutija, preteču onoga što danas zovemo 'lažnom devetkom'. U brazilskoj su reprezentaciji likovi kao što su Tostao (1970.) i Serginho (1982.) bili centarfori koji su relativno rijetko zabijali, ali su otvarali prostor kreativnim veznjacima iza sebe. Davor Šuker, kojeg prvenstveno pamtimo po golovima i 'sebičnosti' tipičnoj za gotovo sve velike napadače, itekako se često i uspješno izvlačio na krilo kako bi otvorio prostor drugima.

Ovo su, naravno, samo neki od primjera: tijekom godina su klasične uloge napadača doživjele mnoge promjene i danas u najbolji strijelci na elitnoj razini ili oni koji po vokaciji nisu tradicionalni centarfori (Messi, Cristiano Ronaldo, Van Persie) ili 'supernapadači' kao Drogba, Cavani, Falcao i Lewandowski, koji stilom ujedinjuju više vrhunskih igračkih karakteristika.

Mario Gomez nije ni jedno ni drugo. Odličan je u zadržavanju lopte, jako dobar u igri glavom (ali ne tako dobar kao Mandžukić) i ima ono što se obično naziva 'njuh' za gol – sposobnost da bude na pravom mjestu u pravo vrijeme. No on je za današnje norme izuzetno statičan i jednostran igrač – vrlo malo može sudjelovati u defenzivnim zadacima, u povlačenju u vezu ili izvlačenju na krilo, nije igrač prostora, ni posebno brz ili kreativan.

Iako je nadahnuo viralnu internetsku pošast, on je u osnovi centafor starog kova, netko tko će češće od drugih zabiti kad se nađe u šansi, ali to je uglavnom to što se tiče njegovog doprinosa momčadi. Za najbolje europske klubove to nije dovoljno, ali za momčad poput Fiorentine mogao bi biti odličan posao. To u svojoj kolumni za The Guardian tvrdi i Jonathan Wilson, koji šaljivo primjećuje Gomezovu staromodnost: 'Prikladno je da izgledom toliko podsjeća na verziju Georgea McFlyja iz 1955. u 'Povratku u budućnost''.

Samo još jedna statistička ilustracija koja je možda izvučena iz konteksta, ali nešto govori: u sezoni 2011./12., kad je Gomez bio nedodirljiv, Bayern je zabio 77 golova i završio prvenstvo sa 73 boda, osam manje od Borussije. U protekloj sezoni Bavarci su zabili 98 golova i skupili 91 bod, 25 više od Kloppove momčadi, a osvojili su sve što se moglo osvojiti.

Po svim elementima osim po postotku realizacije, Mario Mandžukić je bolji igrač od Gomeza. No on je posve atipičan napadač: osim što je sjajan u zraku, njegovi najveći aduti nisu značajke klasičnih centarfora, nego dinamika kretanja, defenzivna igra i presing. U neku ruku, Mandžo je inverzija Lionela Messija i uopće koncepta lažne devetke – snažan, sirov i agresivan, on se ne ubacuje u napad, nego se iz njega 'izbacuje', razvlačeći i maltretirajući suparničku obranu, otvarajući prostor za kreativne veznjake i krila kojima Bayern obiluje.

Mario Götze najsličniji je tipu suvremene lažne devetke kakvog je Guardiola imao u Barci. Ostaje za vidjeti je li trener ozbiljno mislio s onim da u toj ulozi koristi Riberyja, koji bi to vjerojatno mogao igrati, ali pitanje je koliko se može 'starog psa naučiti novim trikovima'.

Mediji su prenijeli zapažanje da Bayern u pripremnim utakmicama uvježbava sustave 4-1-4-1 i 3-3-3-1: prvi je zapravo modifikacija Barcinog 4-3-3, a drugi varijacija na temu 3-3-4, s kojim je Pep također povremeno eksperimentirao. No prava je ideja da momčad može prelaziti iz jedne u drugu formaciju tijekom utakmice i dolaziti u završnicu s po 5 ili 6 igrača, pri čemu je ključni čovjek Javi Martinez – ova transformacija izuzetno je dobro objašnjena i prikazana ovdje

Za očekivati je da će Guardioli Mario Mandžukić i Mario Götze predstavljati dvije glavne, međusobno sasvim različite napadačke opcije u takvoj igri. Također je za očekivati da će Mario Gomez zabiti jako puno golova za Fiorentinu, možda i više nego druga dva Maria zajedno za Bayern. Ali – golovi su precijenjeni.