Neobično je – pa i neukusno – tko se sve danas osjeća pozvanim dijeliti packe Pepu Guardioli. U očima mnogih, ponižavajući domaći poraz od Real Madrida poslužio je kao konačni dokaz pada jedne nogometne filofozije, a Bayernov trener proziva se da je 'upropastio' momčad. U dobrom dijelu medijskih komentara se – negdje između redaka, a negdje i otvoreno – postavlja čak i pitanje treba li Guardiola nakon ove sramote otići iz kluba.

Teško je oteti se dojmu da su mnogi od takvih stavova motivirani onime što Nijemci, koji imaju riječ za sve, zovu Schadenfreude: termin se na hrvatski najbolje može prevesti kao 'zluradost', odnosno veseljenje tuđoj nesreći. Već zapravo godinama postoje kohorte medijskih i inih 'anti-Pepovaca', koji otvoreno navijaju za propast tiki-take, kao da nalaze neki perverzni užitak u osporavanju trenera koji je s Barcelonom osvojio sve što se osvojiti dalo, strateški predvodio jednu od najjačih momčadi u povijesti nogometa i napravio novi korak u evoluciji taktike.

Pojedini komentatori i stručni analitičari sad se podsmjehuju Pepu, govori se kako on 'ne može shvatiti' ono što 'svi vide', svi danas znaju da tiki-taka i njemački mentalitet ne idu zajedno i da je taj stil, uostalom, 'zastario'. Niti Hrvatska nije specifična po tome, iako fascinira upornost komentatora koji i nakon svih ovih godina još uvijek govore i pišu 'tikA-taka' (a takvi su u pravilu daleko najkritičniji).

No nedavno je baš naš čovjek maestralno sažeo taj globalni šankerski diskurz. U prosvjetiteljskoj zen-mudrosti koju je Otto 'Her Otto' Barić otkrio Tomislavu Židaku kaže se: 'Ovo što igraju Bayern i Barcelona je obično drka***'...

I eto, ako je proslavljeni trener (koji je živio i radio u velegradima poput Beča i Istanbula, pa ne može biti nekakav 'seljak', kako mu je to jednom pokušao imputirati Anthony Šerić) posegnuo za takvom kvalifikacijom, što možete očekivati od novinara i kolumnista? Ništa drugo nego da se i oni priključe pljuc-festu kao da su zajedno s Pepom ovce čuvali, pa mu mogu reći: 'Ne valja ti to, kume – dođi po šamar...'

Ljudi vole mitove više od racionalnog razmišljanja, a najviše vole vidjeti pad tih mitova i njihovu zamjenu novima. Pogotovo kad je onaj koji pada egzaltirani taktički genij i pseudointelektualna ikona poput Pepa Guardiole. Dokaz da velikan nije tako poseban i pametan kao što se ranije mislilo utjeha im je u vlastitom mediokritetu.

S druge strane, branitelji 'čiste vjere' (tiki-take, nogometa baziranom na posjedu lopte) sada su u debeloj defenzivi. Definitivno se pokazalo, ako je ranije i postojala nekakva sumnja, da Guardiola nije nepogrešiv. Jer pogriješio je u pripremi utakmice s Real Madridom – to nije subjektivno mišljenje, nego nešto što je jasno dokazano na terenu.

Srušena je tako još jedna dogma – barem do neke sljedeće sezone. Ako Pep opet podigne ranjeni Bayern na noge i osvoji europski naslov (jer sve drugo je za njega i Bayern u ovoj situaciji neuspjeh), opet će biti uzdizan na pijedestal a stari grijesi mu oprošteni. Najvažniji je narativ, zamjena jednih ikona drugima.

A priče o tome treba li Guardiola sada otići su naprosto sulude. Bez obzira što je 'FC Hollywood' oduvijek ostavljao dojam kluba koji pati od taštine i jako mu je stalo što javnost misli, Bayern je dobro znao što kupuje s Pepom. Ne samo stručnjaka, nego i aureolu imidža koja s time dolazi, ali i njegov idealizam. Nije bavarsko 'Vijeće staraca' potpisalo najslavnijeg trenera na svijetu i platilo ga sablažnjivih 17 milijuna eura po sezoni samo zato da bi im osvajao Bundesligu i svake sezone napadao Ligu prvaka – za to su, naravno, mogli ostaviti i Heynckesa ili dovesti nekoga poput Mirka Slomke.

Ne, željeli su nešto što transcendira sam rezultat: stvaranje momčadi i igre koja će biti upamćena kao jedna od najboljih u povijesti, isto kao što je to bilo s Barcelonom. No to je proces koji traje dulje od jedne sezone (Pep je s Bayernom potpisao na tri godine, dok u Barceloni nikad nije imao ugovor na dulje od godinu dana). Činjenica da se Heynckes tome već približio sezonu ranije, kao i to da su neki od nositelja igre stari 'psi' koje je teško naučiti novim trikovima, samo je otežala posao novom treneru.

Jer on nije običan trener. On je ideolog, idealist i nikad nije ni najmanje skrivao da do pobjede želi doći na svoj način. Nebrojeno je puta izjavio da nije važno samo pobijediti, nego i kako; njegova biografija koju potpisuje poznati kolumnist Guillem Balague zove se 'Another Way of Winning'. Sve su to u Bayernu jako dobro znali i

ne mogu reći da ih je trener na bilo koji način zavaravao. Oni su svjesno riskirali njegovim dovođenjem, a onih 17 milijuna godišnje zalog je za 'leap of faith' koji su pritom napravili.

Razlaz s Pepom sad bi značio priznanje pred cijelim svijetom da su pogriješili. Nije nemoguće da se dogodi i takav salto mortale, ali to bi vjerojatno ponajviše štetilo Bayernu – financijski i po PR-u. Uostalom, reći će vam nešto promućurniji među kritičarima, Guardiola je taj nered napravio – on ga mora i počistiti.

A branitelji vjere, jednom kad prebole ovaj psihološki i moralni šok, ustvrdit će da Pepova prava veličina nije u nepogrešivosti (jer svi griješe), nego u tome da je ustrajao na svom putu i nikad dosad nije pristao na kompromis. U današnjem svijetu to je doista nešto osobito.