Igrala se 54. minuta na Kantridi kad je Arijan Ademi, naizgled potpuno nesvjestan svijeta oko sebe, zaplivao zrakom i udario riječkog Brazilca Moisesa nogom u prsa. Vidjeli smo puno kartona u sličnim situacijama i u Europi bi Dinamu za to gotovo sigurno rutinski bio dosuđen i žuti. Nitko se ne bi imao pravo buniti da je i ovdje bilo tako, ali nije... I malo tko je u tom trenutku, kad su domaći imali jedanaesterac i priliku da odu na velikih +2, razmišljao o tome da bi to Ademiju bila druga opomena, što bi značilo isključenje.

No dobro – u nas se ionako previše i prečesto govori o sucima, pa pitanje nesmotrenog Ademijevog kung fu zahvata (opasne igre) ostavimo na procjenu procjenu profesionalnim i samozvanim ekspertima za suđenje. Dinamo je, uostalom, ranije u par navrata pokazao da s deset može igrati i bolje nego s jedanaest igrača, pa ne mora značiti da bi ga crveni karton oslabio.

Međutim, taj je trenutak po svoj prilici promijenio tijek utakmice na sasvim drugačiji način. Možda je to samo nagađanje, ali čini se vrlo vjerojatnim da bi u slučaju igrača manje Zoran Mamić iz igre izvadio Alena Halilovića i zamijenio ga Zvonkom Pamićem, čime bi dobio 'tvrdu' sredinu te snagom i energijom pokušao 'na silu' popraviti što se popraviti da. Taj je taktički potez navodno već ionako bio u pripremi, a u TV prijenosu smo mogli vidjeti Dinamovog trenera kako sekundama poslije drugog Halilovićevog gola gestikulira u znak da se zamjena obustavi.

Ako smo u dosadašnjem mandatu trija Mamić-Krznar-Cvitanović primijetili jednu konstantu, onda je to vrlo izražena sklonost rošadama tijekom same utakmice. U svakom susretu ih se napravi po pet, šest ili osam i pojedini igrači u 90 minuta znaju odigrati i na tri različite pozicije. Valjda su to pokušaji da se razbudi učmala momčad i nađu brza rješenja za situacije u kojima se suparnik (pre)lako nosi s pojedinim prijetnjama. Jučer smo opet vidjeli Damira Krznara kako na klupi – frit, frit, frit – prebire po svežnju pozicijskih shema i traži onu sljedeću.

Možete to shvatiti kao nogometnu avangardu, jer ni Guardiola ne rotira toliko tijekom utakmice; možete se također i pitati je li to, dovraga, zaista nužno u utakmicama s toliko slabijim suparnicima kao što su svi u MAXtv Prvoj ligi... Kad bi od početka pogodio s taktikom i formacijom, možda sve te rošade ne bi bile potrebne? A Dinamo je u tri od dosadašnja četiri susreta nakon zimske pauze (Istra, RNK Split, Rijeka) odlazio u rezultatski zaostatak koji je morao stizati. U četvrtoj (Dragovoljac), uvjerljivo posljednjoj momčadi lige nije uspijevao zabiti u više od sat vremena igre.

Alen Halilović utakmicu je nominalno započeo na desnom krilu, odakle je sredinom prvog dijela ozbiljno zaprijetio jednim ubačajem i bio jedina svijetla točka u gostujućem sastavu u prvih 45 minuta unatoč tome što je, tako postrance, malo sudjelovao u igri. Morala se dogoditi Soudanijeva ozljeda da bi se uopće našao u prvom sastavu, a zatim i toliko indisponirani Cleytonov nastup da je trener poludio i zamijenio ga nekoliko minuta prije odmora da bi Halilović bio poslan u sredinu, odmah iza napadača. Već nakon četiri minute nastavka izveo je briljantni solo prodor i umalo zabio.

Ali ono zaista značajno dogodilo se tek nakon povećanja riječkog vodstva. Promotrite Halilovićevo kretanje kod postizanja golova: u oba slučaja radi se o demonstraciji izuzetne prostorne inteligencije koja esencijalno nedostaje drugim Dinamovim igračima, lukavstvu i vještini tipičnima za moderne 'lažne devetke' ili onome što Španjolci zovu llegada, a znači igru bez lopte, sposobnost nalaženja pravog trenutka i mjesta za ulazak iz drugog plana.

Da, to je točno ono zbog čega je Haliloviću pravo mjesto na poziciji povučene špice, a ne na krilu ili dublje u sredini. Točno ono što Sammir nikada nije mogao naučiti i što Kovačić nikada nije dobio priliku naučiti – zbog Sammira.

S ta dva poteza i gola, odigrana unutar tri minute vremena, Halilović je pokazao da je za ostatak Dinamove momčadi već i sada, u nježnoj dobi od 17 godina, jednostavno – drugi svijet.

Dok se oni bez lopte kreću po principu Brownova gibanja (iz kemije: nasumično kretanje čestica uronjenih u fluid) zbog čega ne mogu probiti ni najstatičnije gusto postavljene obrane, dok prolaze 'podešavanje kralježnice' u susretu s riječkim driblerima (Addy je završio u ambulanti nakon svega nekoliko minuta; za Limu je čudno što nije povratio nakon vrtuljka koji mu je priuštio Sharbini...), dok se sudaraju jedni s drugima poput 'kugli u karambolu' (Šimunović i Leko jučer) i dok im tranzicija teče sporije od radnje indijskih sapunica, Halilović je klasa za sebe. Upravo to instinktivno razumijevanje prostora, uz odličnu tehniku, glavni je razlog zašto su europski velikani toliko zagrijani za njega da nam se to ponekad čini kao ne baš opravdani hype.

Tim više, Halilović mora što prije otići iz Dinama.

Od uvođenja u seniorsku ekipu najprije je stagnirao, zatim i ozbiljno nazadovao, a sada ponovno grabi naprijed. A treba mu još gotovo četiri mjeseca do punoljetnosti i još je dijete. No po taktičkim postavkama momčadi i po načinu na koji su dosad u njoj koristili Halilovićev rijetki talent, dalo bi se zaključiti da Dinamovi treneri dubinski ne razumiju što im Alen može dati i kako s njim dalje raditi da bi izrastao u vrhunskog svjetskog igrača – za što je po talentu i karakteristikama nedvojbeno sposoban.

Možda takva tvrdnja zvuči pretjerano smiono i obezvrjeđujuće iz tipkovnice nekog laika, ali svi smo već posljednjih nekoliko godina svjedoci Dinamovih letargičnih, arhaičnih i luzerskih igara u Europi, kao i nesposobnosti da – unatoč dominaciji – natrpa za njega smiješne, poluprofesionalne sastave u domaćoj ligi. Ne možete svu krivnju za to prebacivati na lošu atmosferu oko kluba i slabo motivirane 'plaćenike' među igračima – struka također mora preuzeti odgovornost za tu čamotinju koja tjera navijače u očaj.

U Dinamu nemaju više čemu naučiti Halilovića. Oni ne znaju što bi s njegovim talentom, u njihovim rukama on je 'u divljaka luk i strijela, željeznice, selo i grad' – pa oni su ga i jučer htjeli izvaditi iz igre, a službena klupska stranica stizanje vodstva pripisuje 'karakteru' modre momčadi. Karakteru? Stvarno – karakteru?

Mogu se tek nadati da će transfer biti dovoljno izdašan da si od njega mogu priuštiti vagon novih Cleytona i Addyja.