'Nakon 23 godine karijere sigurno nije lako prestati, ali... Vrijeme je da završim i da se okrenem drugom poslu. Uživao sam, 23 godine bilo je prelijepo vrijeme', započeo je razgovor za tportal friški 'umirovljenik' Blaženko Lacković (39).

Odluka o odlasku u igračku mirovinu sazrijevala je već neko vrijeme, lomio se Lac, jer ima u njemu još vatre za sezonu ili dvije.

'Razmišljao sam o tome da bih možda mogao igrati na nivou druge lige, ali ipak je vrijeme za kraj', bio je Lackovićev zaključak, a potom je svoju odluku prije dvadesetak dana podijelio na društvenim mrežama:

'Nakon duge 23 godine karijere, ponosan mogu zaključiti jedno poglavlje i započeti drugo. Uživao sam u svakom provedenom trenutku na terenu! Naučio da samo trudom, radom i odricanjem mogu biti svakim danom bolji! Posebno sam ponosan na vrijeme provedeno u reprezentaciji, za koju sam uvijek igrao sa srcem!

Najveća hvala supruzi Nikolini, mojoj najvećoj podršci i osloncu! Isto tako zahvaljujem djeci, mojoj velikoj motivaciji! RK Novi Marof, RK Varteks Varaždin, RK Zagreb, RK Metković, SG Flensburg Handewitt, HSV Hamburg, Vardar Skoplje, THW Kiel i na kraju svom Hamburgu zahvaljujem što su bili predivni dio mog putovanja.

Igračku karijeru završio na sjeveru Njemačke

Hvala mojim suigračima-prijateljima, trenerima, navijačima, fizioterapeutima, doktorima i zaposlenicima klubova. Nimalo tužan, naprotiv, pun samopouzdanja preuzimam novu ulogu pomoćnog trenera u Hamburgu! Hamburg, veselim se kao i uvijek novim izazovima!', zaključio je popularni Lac.

Tako je na sjeveru Njemačke završila igračka karijera fantastičnog lijevog beka, šutera s 'topom u desnici' kojim je - u kombinaciji sa skokovima - doslovno probijao protivničke golmane.

Još će se godinama prepričavati njegove partije, prije svega one u hrvatskoj reprezentaciji, čiji je nezamjenjiv član bio od 2003. godine. Tada je Lino Červar okupio 'rukometnu bandu', igrače koji su u tom trenutku na svjetskoj sceni bili gotovo nepoznati i neafirmirani te je s njima na prepad osvojio naslov svjetskih prvaka u Portugalu! Sada, 17 godina poslije, u igračku je mirovinu otišao i posljednji iz te zlatne generacije - Blaženko Lacković.

'Uh, stvarno je bilo svega u mojoj karijeri', prisjetio se popularni Lac, a na velikoj sceni ukazao se 2003. godine na SP-u u Portugalu.

'Tko zna bih li uopće otišao na SP u Portugalu te 2003. godine da se Zvonimir Bilić nije ozlijedio. To ću zlato pamtiti, to mi je jedan od najdražih trenutaka u karijeri. Ma, znate, u cijeloj ću karijeri najsretnije trenutke pamtiti baš iz reprezentacije', prisjetio se Lacković, a u hrvatskom dresu s legendarnim brojem 6 odigrao je čak 195 utakmica i zabio 571 gol. Iz tog vremena datira i njegov nadimak - Haubica iz Marofa. Jer kad je Lac opalio iz svog prepoznatljivog skok-šuta, golmanima nije bilo spasa.

Obrane su radile 'specijale' samo za njega, no braniti njegove šutove jednostavno je bilo nemoguće. Takva kombinacija fizičkih predispozicija, koordiniranog 'nebeskog' skoka i ubojitog šuta rijetko se viđa, a sve je još lakše kada uz sebe na terenu imaš rukometne velemajstore kakvi su bili Ivano Balić, Igor Vori, Pero Metličić, Mirza Džomba, a kasnije im se pridružio i Domagoj Duvnjak...

O francuskom kompleksu i deset medalja s Hrvatskom

Stvarno je čudno to da Hrvatska nije osvojila više zlatnih medalja. No Francuzi su svih tih godina imali strašnu reprezentaciju. Je li postojao neki kompleks od Francuza, previše su nas puta Nikola Karabatić i Les Expertsi rastužili na velikim natjecanjima...

'Ne, sigurno nije postojao nikakav kompleks, pogotovo ne od Francuza. Jednostavno smo se 'pogodili', oni su imali najbolju generaciju u povijesti, a i mi također. I svaka je naša utakmica bila doslovno rukometni klasik, prava poslastica. Pa o nekim se našim susretima i danas priča. I da, nekad smo ih pobjeđivali, nekad gubili...', prisjetio se Lacković i nastavio priču o Les Expertsima:

'Mogu reći da smo u svaku utakmicu protiv Francuza maksimalno išli, bacali se na glavu, svaka je ta utakmica bila tvrda, napeta, a nekad su oni jednostavno bili bolji. Ali to je sport, ne možeš uvijek pobjeđivati, koliko god to želio.'

Od 2003. do 2013. godine Lacković je s reprezentacijom osvojio 10 medalja na velikim natjecanjima. Uz zlato sa SP-a 2003. u Portugalu, tu su dva svjetska srebra (2005. Tunis, 2009. Hrvatska) te bronca (2013. Španjolska). S europskih prvenstava ima dva srebra (2008. Norveška, 2010. Austrija) te broncu (2012. Srbija), s Olimpijskih igara ima zlato (2004. Atena) i broncu (2012. London), a ima i zlatnu medalju s Mediteranskih igara 2001. u Tunisu.

A velika je rukometna karijera započela u Zagorju, u Novom Marofu...

'Kao i svi klinci u Novom Marofu, trenirao sam više sportova - nogomet, košarka, rukomet, stolni tenis... No nekako sam se najviše zaljubio u rukomet i ubrzo sam kao velika nada prešao u varaždinski Varteks', prisjetio se Lac sportskih početaka.

Iz Varaždina nije, kao što se očekivalo, otišao u Zagreb, već u Metković...

'Privuklo me to što je Metković tada igrao Ligu prvaka jer je Zagreb bio kažnjen, a imali su i strašnu momčad. Da, nisam odigrao nijednu službenu utakmicu za njih, ali meni su samo ti treninzi bili veliko iskustvo. Na jednoj smo strani u vanjskoj liniji igrali Balić, Vukas i ja, a na drugoj Dominiković, Goluža i Metličić. Ivica Obrvan bio je trener', prisjetio se Lacković dana u Metkoviću.

Nakon godine dana suspenzije zbog neriješene 'papirologije' prilikom prelaska u Metković, Blaženko Lacković morao je potpisati za Zagreb, u kojem je proveo dvije sezone, a 2004. godine odlazi u Njemačku. Prvo je četiri godine igrao za Flensburg, potom šest godina za HSV. Nakon kratkog odlaska u Vardar vraća se u Njemačku - prvo u Kiel, pa potom u Hamburg, u kojem je sada i završio karijeru.

Prebogatu karijeru u kojoj je s klubovima za koje je igrao osvojio ukupno 18 trofeja, a onaj najvažniji s HSV-om 2013. godine - Ligu prvaka. Bilo je tu uspona i padova, takav je sport, s Flensburgom je 2007. godine izgubio finale Lige prvaka, no jedan ga poraz posebno boli...

'Finale Svjetskog prvenstva 2009. godine protiv Francuske u zagrebačkoj Areni definitivno je najteži trenutak moje karijere. U Hrvatskoj, u Zagrebu, igrali smo finale i pred našim navijačima trebali smo uzeti taj pehar, ali nažalost nismo. Igrali smo fantastičan rukomet tada, svi smo toliko željeli zlato. I onda nam se u finalu opet ukažu Francuzi. Definitivno mi je to jedan od najtežih poraza u karijeri', priznao je legendarni Lac i nastavio:

'Ali puno smo uspjeha postigli do tada i nakon toga, tako da svejedno možemo biti ponosni na sve medalje koje smo osvojili s reprezentacijom. To su definitivno najdraži trenuci u karijeri, baš smo bili prava ekipa, stvorila se kemija među nama, atmosfera je bila sjajna, baš vrhunska, a još su nas više zbližili dobri rezultati. No u isto vrijeme jako se dobro znala hijerarhija, tko je tko u momčadi, na terenu i izvan njega. Trzavice? Da, bilo ih je, to je normalno, ali bile su pozitivne, one su ojačale naše zajedništvo.'

S reprezentacijom je Lac osvojio čak 10 medalja na velikim natjecanjima, sve su mu drage, ali neke ipak malo više.

'U cijeloj karijeri najsretnije trenutke pamtit ću iz reprezentacije - prije svega svjetsko i olimpijsko zlato. Portugal 2003. godine nešto je posebno, ali Olimpijske igre 2004. godine... Još u Ateni, koljevci civilizacije i samih Igara. Ma teško se to može opisati, to je nešto što te obilježi za cijeli život. Olimpijski pobjednik je sve što u sportu možeš poželjeti! Drage su mi i bronce iz 2012. godine s EP-a u Srbiji i Olimpijskih igara u Londonu. Drage su mi baš zato što su svi tada mislili da više nismo tako jaki. Kad se sjetim tih medalja, baš su posebne emocije vezane uz njih. Da, možda smo te 2012. godine igrali i najbolji rukomet, ali jednostavno nismo imali sreće u polufinalnim susretima', prisjetio se Lacković najsjajnijih godina svoje karijere.

Karijere u kojoj je - u reprezentaciji i klubovima - igrao uz najveće rukometaše svih vremena. A koji je od njegovih suigrača ostavio najjači dojam na njega?

'Nezahvalno je birati najbolje jer rukomet je kolektivni sport, momčad je ta koja pobjeđuje, a uvijek neki drugi pojedinac iskoči. Individualci nikad nisu ti koji pobjeđuju, to je i moja ideja kao trenera - momčad je prije i iznad svih, a tek onda pojedinac. A kvaliteta uvijek ispliva, to se lako prepozna na terenu', kaže Lacković te je već uskočio i u trenerske vode. U momčadi Hamburga jedan je od pomoćnika glavnog trenera Torstena Jansena.

'Sad smo u drugoj ligi, napravili smo velik iskorak, vratili smo se i sljedeće sezone počinjemo graditi momčad s kojom napadamo plasman u prvu ligu. Za sada sam na početku trenerske karijere, ali zadovoljan sam, to je ono čime se želim baviti', otkriva Lacković i dodaje da za savjet - barem ne još - nije pitao Linu Červara.

'Sigurno se kod svih nas koji smo igrali pod njegovim vodstvom može vidjeti taj 'rukopis'. Prije svega to je taktička disciplina koju nam je usadio i ostao je velik pečat njegova rada s nama. Jer Lino Červar je veliki inovator, rukometni vizionar, čovjek koji je 24 sata dnevno u rukometu - svi smo puno naučili od njega. Ali ne, još ga nisam zvao za savjet, bit će prilike', kaže Lacković te je pohvalio i svog nekadašnjeg suigrača iz reprezentacije i HSV-a Igora Vorija, a koji je nedavno sjeo na klupu PPD-a Zagreb.

'Iskreno, bio je to pomalo i iznenađujući korak', iskreno kaže Lacković i nastavlja:

'Realno, uvjeren sam da će Igor Vori i Denis Špoljarić napraviti dobar posao. Vjerujem u njih, to je ujedno sjajna stvar za hrvatski rukomet, siguran sam da će raditi sa srcem i da će ispuniti sve što se očekuje od njih. Ipak PPD Zagreb igra Ligu prvaka, to je poseban izazov.'

A kakvi su Lackovićevi planovi? Ostaje li u Njemačkoj ili je u planu povratak u Hrvatsku? Ima i ovdje momčadi koje bi mogao voditi...

'Za sada je sigurno to da još nekoliko godina ostajemo u Hamburgu. Srce vuče nazad, dugo smo u inozemstvu i sad već žudimo za Hrvatskom, u kojoj su naše obitelji i prijatelji. Planiramo povratak', otkriva Lacković i nastavlja:

'Moramo se dobro organizirati ako se vratimo u domovinu. Supruga Nikolina bit će na relaciji Zagreb-Hamburg jer će se morati brinuti o Muzeju iluzija koji smo otvorili prije nekoliko godina. Posao za sada ide dobro, svi su oduševljeni tom idejom koja je stigla baš iz Hrvatske.'

Za kraj, nemojte misliti da će prezime Lacković samo tako nestati s rukometnih terena. Ima 'Haubica iz Marofa' dostojnog nasljednika, sina Luku (10).

'Da, Luka trenira rukomet, već sad provocira, kaže da će biti bolji od mene', kaže nam Lacković i dodaje:

'Još je rano za prognoze, no drago mi je da se bavi sportom. Kći Ika Marie ima šest godina i nju sada više zanimaju ples i glazba...'