Švicarska nogometna federacija već godinama gotovo da živi u strahu – neki od najvećih talenata koje su omladinske kategorije ove zemlje izbacili već odavno su izgubljeni, a budućnost bi mogla biti još i gora. Dogodi li se ono za što Srbi tvrde da je nemoguće, a u Nogometnom savezu Kosova da je neizbježno – da UEFA i FIFA u svoje članstvo prime Kosovo - Švicarci će doživjeti možda i najteži udarac od svih. Ostat će bez pola ekipe.

Sjećate se priče o Ivanu Rakitiću? Raketa je kao perspektivni devetnaestogodišnjak obukao dres hrvatske reprezentacije, i to nakon što je igrao za omladinske selekcije zemlje u kojoj se rodio. Švicarski mediji su bjesnjeli - Hrvati nam otimaju igrače – no lijeka nije bilo. Nije ga bilo ni ranije, kada je za repku zaigrao Mladen Petrić, ni u slučaju Zdravka Kuzmanovića, kojeg su iz selekcije U21 Švicarske u selekciju A privoljeli Srbi. Bosanci i Hercegovci iz prikrajka prate razvoj karijere braće Izeta i Seada Hajrovića (potonji je u Arsenalu) te Harisa Seferovića (Fiorentina), koji je bio najbolji strijelac Svjetskog prvenstva U17, kada je upravo Švicarska bila prvak. No daleko je najveći problem Kosovo.

Na popisu koji je Ottmar Hitzfield pripremio za Poljud našlo se čak pet igrača koji bi, eventualnim priznavanjem Kosova, mogli završiti u novoformiranoj reprezentaciji. I to ne bilo kakvih igrača - Valon Behrami i Blemir Dzemaili su u Napoliju, Admir Mehmedi je u Dinamu iz Kijeva, Xhaka Granit u Borussiji iz M'Gladbacha, i vjerojatno najveća zvijezda ovog tima Xheridan Shaqiri, koji od ove sezone nosi dres Bayerna.

I tu se priča ne završava - moderna nogometna švicarska je na kosovski pogon. U mladoj reprezentaciji su, neki češće neki rijeđe, Amir Abrashi, Vullnet Basha, Orhan Mustafi, Pajtim Kasami, Taulant Xhaka... Slično je i s reprezentacijama U19 i U17, gdje se uza sve to skrivaju i imena poput navedenih Bosanaca, ali i Stjepana Vulete, Josipa Drmića, Aleksandra Žarkovića, redom igrača koji bi mogli postati predmetom interesa kakvog su bili Petrić, Rakitić ili Kuzmanović...

Švicarci se, jasno, boje i to pravog egzodusa nogometaša, no ruke su im zavezane. Pravila FIFA-e kažu da svaki nogometaš može promijeniti sportsko državljanstvo (ako ispunjava uvjete za drugo) ako nije odigrao nijednu službenu utakmicu za momčad A. Stvari postaju gore ako članom FIFA-e postane nova selekcija – njoj se imaju pravo priključiti i oni igrači koji su već nastupali za druge selekcije, jer se radi o potpuno novoj državi.

Multikulturalno društvo, kakvo Švicarska jest, danas dijelom zavisi od useljenika, a kada je nogomet u pitanju, onda je to mač s dvije oštrice. Ulaganja se nekada pretvore u ulaganja za druge, no Švicarci su svjesni da nemaju izbora, i mogu se samo nadati da će budući naraštaji ovu zemlju smatrati domovinom, kao što su to radili ili rade Hakan Yakin, Kubilay Turkylmaz, Eren Derdyok ili Mario Gavranović, koji će biti u momčadi koja će istrčati na Poljud.