Prema najavama koje stižu iz jednog i drugog tabora, ovo su sastavi koji bi večeras trebali istrčati na Marakanu.

Srbija: Stojković (Partizan) – Ivanović (Chelsea), Subotić (Borussia Dortmund), Nastasić (Manchester City), Kolarov (Manchester City) – Fejsa (Benfica), Matić (Benfica) – Tadić (Twente), Đuričić (Benfica), Marković (Benfica) – Mitrović (Anderlecht)

Hrvatska: Pletikosa (Rostov) – Srna (Šahtar), Ćorluka (Lokomotiv Moskva), Šimunić (Dinamo), Lovren (Southampton) – Rakitić (Sevilla), Vukojević (Dynamo Kiev), Modrić (Real Madrid), Perišić (Wolfsburg) – Mandžukić (Bayern), Olić (Wolfsburg)

Svi znamo koliko naš izbornik voli sve iznenaditi nekom odlukom. Ako je Mateo Kovačić potpuno spreman, možda on bude u sastavu umjesto Vukojevića ili čak Perišića; možda Eduardo ipak osvane u prvom sastavu, a moguće je i da se Štimac u posljednji čas ipak odluči promijeniti sustav u 4-2-3-1 ili pak povuče neki drugi neočekivani potez.

Vjerojatnost da će Siniša Mihajlović nešto promijeniti kod svojih znatno je manja – naprosto zato što je ovo najjači mogući sastav koji Srbija trenutačno može izvesti. Nedostaju samo 'nemuzikalni' Adem Ljajić i Nemanja Vidić, koji se još prije dvije godine povukao iz reprezentacije.

Gledajući pojedinačnu kvalitetu i reputaciju igrača, kao i to u kojim klubovima igraju, Srbija ne izgleda ništa slabije. Tome u prilog govori i procjena tržišne vrijednosti: prema Transfermarktu, ovih srpskih 11 'teško' je 127 milijuna eura (11,5 po igraču), a hrvatskih 117,8 milijuna (10,7 po igraču). Kad bismo, recimo, umjesto Vukojevića stavili Kovačića, bili bismo gotovo izjednačeni (127 – 125,8) – druga je stvar koja bi od tih postava bolje funkcionirala na terenu.

Ta je tržišna vrijednost sasvim neravnomjerno raspoređena. Srbija na papiru ima daleko kvalitetniju i vredniju obranu (74 mil. eura prema naših 25), dok je Hrvatska u ovim postavama jača u veznom redu (64 – 48,5) i pogotovo u napadu (26 – 3). Vratari su podjednake vrijednosti. Kod Srba su na najvećoj cijeni Matić (22), Ivanović (22), Nastasić (21) i Subotić (20), a najslabije kotiraju Stojković (1,5), Fejsa (2,5) i Mitrović (3). Među Hrvatima su na vrhu Modrić (35), Mandžukić (23) i Rakitić (15), a na dnu Šimunić (1), Pletikosa (1,8) i Olić (3). Naravno, ove brojke treba uzeti samo informativno i s debelom rezervom, jer tržišna vrijednost se ni u kom slučaju ne može izjednačiti s realnom kvalitetom.

Ono u čemu je razlika između Hrvatske i Srbije doista velika je iskustvo. Hrvatskih 11 ima gotovo tri puta više reprezentativnih nastupa od srpskih: naš prosjek je 60,2, a njihov 22,1! Također, naši igrači su u prosjeku čak pet godina stariji (28,7 godina) od njihovih (23,7)...

Je li to prednost? S godinama i iskustvom dolazi rutina koja može biti ključna u situacijama pod pritiskom. Ali ima nešto i u mladosti: dok su svi naši najavljeni igrači otprilike u svom zenitu ili pak u laganom padu, velika većina Srba je u usponu, gladna igre i dokazivanja. Ni oni sami još ne znaju koji su limiti njihovog potencijala.

Tržišna vrijednost, starost i iskustvo vrlo su važni pokazatelji, ali ni svi oni zajedno ne mogu dati objektivnu sliku o kvaliteti momčadi, koja nikad nije jednaka zbroju pojedinačnih kvaliteta igrača – može biti viša, ali i niža. Po onome dosad viđenom, Hrvatska doista jest jača momčad; uostalom, nakupila je čak devet bodova više od Srbije. Međutim, teško se oteti dojmu da smo u silaznoj putanji, i to vjerojatno još od drugog poluvremena one utakmice sa Srbijom u Zagrebu: gosti su tada dominirali, Pletikosa spašavao, a naši igrači možda i instinktivno 'povukli kočnicu' nakon vodstva 2-0. Treba se sjetiti i da su oba gola uslijedila kao posljedica velikih grešaka gostiju.

Četiri dana kasnije, jedva smo se nekako provukli u Walesu, preokrenuvši vodstvo domaćih u zadnjih 15 minuta. Zatim je stigao šokantni domaći poraz od Škotske, a prijateljske utakmice koje su uslijedile nisu probudile optimizam – Portugal nas je relativno lako pobijedio, a Lihtenštajn nam je gotovo parirao u susretu koji smo dobili tek u 86. minuti. No ako ćemo biti sasvim iskreni, Hrvatska je vrlo rijetko u ovim kvalifikacijama igrala na razini svoje reputacije i malo kad je izgledala dobro organizirana na terenu, ali je imala i dosta sreće – sve do Škotske.

Srbija je u pravilu izgledala još gore, osim u domaćoj utakmici protiv Walesa, koji je i nama priuštio najuvjerljiviji domaći nastup. No dok su Orlovi u Novom Sadu 'nakantali' Zmajeve 6-1, mi smo im stotinjak kilometara zapadnije, u Osijeku, uspjeli tek dvaput pogoditi mrežu. Priča o 'boljoj momčadi' je relativna, pogotovo sada kad se Srbima vratio Nemanja Matić, kad su im gotovo svi igrači u punoj formi i kad na teren izvode jedanaestoricu koja su jača i spremnija od svih koje su imali u dosadašnjem kvalifikacijskom ciklusu.

Teško je predvidjeti i na čiju bi stranu mogao prevagnuti psihološki moment. Obje momčadi su pod pritiskom samom činjenicom da je ovo susret ljutih rivala u kojem mnogi vide puno više od nogometa. No u natjecateljskom smislu pritisak je znatno manji: Srbi su praktično izgubili sve šanse da se plasiraju u Brazil i s te strane mogu neopterećeno ući u ovu utakmicu.

Hrvatska bi i u slučaju poraza bila u vrlo dobroj poziciji da kvalifikacije završi na drugom mjestu u skupini. Pobjeda bi nam donijela šansu za nešto više tek ako Škotska napravi još jedno čudo i odigra barem neriješeno s Belgijom – ako pobijede i Belgija i Hrvatska, Crveni će vragovi biti u znatno komotnijoj situaciji od nas prije međusobnog susreta u Zagrebu, jer imaju bolju gol-razliku, a u zadnjem kolu dočekuju Wales, dok mi gostujemo u Škotskoj.

Ovo će vrlo vjerojatno biti utakmica u kojoj će presuditi taktička i psihološka priprema. Bilo bi pogrešno očekivati da je kod Srba moral na niskoj razini. Njihov kompletan nogomet jest u ozbiljnoj krizi, ogroman je pritisak na predsjednika saveza Karadžića da podnese ostavku, veliko je i razočaranje u Sinišu Mihajlovića. No momčad je već ranije praktično dosegnula dno: u posljednje dvije utakmice (1-2 u Belgiji i 0-1 protiv Kolumbije u Barceloni) nije izgledala tako loše. Jasno je i da će za ovaj susret biti posebno motivirana da protiv najvažnijeg suparnika pokaže da ipak ima kvalitetu.

S druge strane, situacija u hrvatskom taboru nije baš idealna – ma koliko mi šutjeli o tome. Javnost je bila izrazito nezadovoljna zadnjim slabim predstavama, a najveći dio kritike bio je (i još uvijek jest) usmjeren prema izborniku Štimcu – kako prema taktičkom znanju i zamislima koje je demonstrirao, tako i prema njegovim nerijetko pompoznim i pomalo arogantnim javnim istupima. Među reprezentativce sigurno se uvukao crv sumnje, možda i nepovjerenja: i oni razumiju taktiku, trenirali su ih puno iskusniji i bolji stručnjaci, neki od njih će nakon karijere i sami postati treneri... Ono što je Štimac dosad s njima radio sigurno ih nije moglo impresionirati.

Kad se sve uzme u obzir, ulog je znatno veći za Hrvatsku – ona u ovoj utakmici može više dobiti, ali i više izgubiti, prvenstveno na psihološkom planu. Pobjeda bi učinila čuda za samopouzdanje igrača i donijela ogromnu osobnu satisfakciju Štimcu; poraz bi potpuno razbuktao krizu, a izbornik bi se našao u nezavidnoj i teško izdrživoj situaciji.