Pogled na ljestvicu ABA lige govori da su svi hrvatski elitni klubovi u velikim problemima. Tko se sjeća boljih dana, vrlo lako će konstatirati kako su uzrok svemu stalne promjene rostera nastajale uglavnom pogrešnim procjenama stranih igrača s jednogodišnjim ugovorima, tako da ni igrač, a ni treneri nisu znali jesu li došli ili otišli.

Za cijelo to vrijeme odvijali su se procesi ‘gušenja’ ili prerane deportacije talenata. Krivi koncept rada gdje je trgovina zamijenila proizvodnju nanio je veliku štetu domaćim igračima, trenerima i klubovima, opustošio blagajne i ostavio neprocjenjive gubitke, a publiku odvikao od prirodne dugogodišnje generacijske veze s njihovim omiljenim igračima. Imperativ pobjede po svaku cijenu naškodio je kompletnoj košarci jer se baza, kao i interes sponzora, smanjila.

Da bi sve bilo bolje, neophodno je naoružati se strpljenjem, inovativnim sustavima podići produktivnost rada s mladim uzrastima, a svim talentima omogućiti odlazak iz kluba tek poslije odrađenog jednog olimpijskog seniorskog ciklusa u matičnom klubu. Pravi primjeri su Bojan Bogdanović i Ante Tomić. Prvi, dok se nije vratio u genetski zavičaj, nije uspio razviti svoj potencijal u Real Madridu, a 217 cm visoki Tomić koji je otišao u inozemstvo tek kada je svoj talent razvio i pokazao u domaćoj seniorskoj konkurenciji te opravdao ulaganja investitora. Danas je Tomić MVP Eurolige za veljaču!

Interesantno, i jedan i drugi igrač imaju djelomičnu poveznicu s prehrabrim trenerskim imenom, Zdravkom Radulovićem. Priča po imenu Bruno Šundov, koji se još uvijek prodaje na centimetre, za udžbenike je.

Za podizanje kvalitete elitnih košarkaških klubova neophodno je da dugoročni zlatni rosteri zamijene jadne kratkoročne, gdje se jedva čeka da svane nova sezona kako bi se gotovo kompletni zamijenili, da se uvedu korektni i razumni odnosi s roditeljima i agentima kako bi na tržište EU-a izlazili samo gotovi razigrani igrači, a ne potentni ili perspektivni. Na ovaj način klubove ne bi boljela glava kad razigraju mladog igrača, zaštitili bi se klupski interesi, ohrabrili investitori, rosteri klubova dugoročno bi se stabilizirali, a spriječilo bi se i nagomilavanje dugova. Neophodna je i stalna edukacija i specijalizacija struke koja se mora međusobno poštovati i uvažavati.

Izvrsno bi bilo kad bi se uvelo zvanje PROJECT MANAGER. Sve to nabrojano te status trenera u društvu i njihov kodeks ponašanja nemoguće je usuglasiti bez skupljenih umnih glava Stručnog savjeta, Udruge trenera i Fakulteta: Matković, Božić, Jukić i autoriteta: Novosel, Đerđa, Skansi, Repeša, Spahija, Perasović, Tabak, Trninić, Milanović, Knjaz, Rupčić, Petrović, Vanjak, Sinković...

Jasno je da samo struka može sebi izboriti dobar životni status. Očekivati da to naprave uprave klubova, suci, agenti, navijači ili pak sedma sila je iluzorno jer svaki subjekt ima svoje interese i pravila. Važno je imati dobra rješenja bez nedoumica na razne teme. Mislim da bi novi koncept rada klubovima, košarci i navijačima donio bolje dane.

Trener/izbornik Rusmir Halilović, Trener/asistent: Jurić, doktor Soudil, igrači: Ivo Nakić, Ivica Žurić, Mirko Miličević, Franjo Arapović, Miroslav Pecarski, Žarko Paspalj, Branislav Perević, Jurij Zdovc, Aleksandar Govc, Velimir Perasović, Luka Pavičević

Recimo, INVESTITOR, grad ili sponzor ili onaj koji daje novce, trebao bi uz pomoć UPRAVE odrediti cilj prema svojim realnim mogućnostima. Za njegovo ostvarenje potrebno je raspisati natječaj ili naručiti projekt od provjerenog stručnjaka koji ima opće i sportsko znanje pokriveno vještinama i iskustvom. Nije dovoljna samo priča, treba imati sve i napismeno da se prati i ne zaboravi. Zdravu vrhunsku klupsku košarku danas bi trebala činiti dva neovisna projekta i budžeta; jedan za seniorski sastav, a drugi za mlade selekcije od sedam do 20 godina. Prvi treba ostvarivati zacrtane timske rezultate, a drugi proizvoditi igrače koji mogu zadovoljiti te ambicije.

PROJECT MANAGERI poslije usvajanja njihovih sustava rada i određivanja budžeta realiziraju neovisno svaki svoj projekt, formiraju svoje radne timove i odgovaraju za svoje rezultate UPRAVI. Vrijeme seniorskog projekta traje jedan olimpijski ciklus, a projekt za mlade dva do tri takva ciklusa. TRENERI koji rade u projektima moraju biti usko specijalizirani za svoje djelatnosti.

Senior project manager bira glavnog trenera, a on svoje asistente prema svom nahođenju. Nema automatskog nasljedstva jer se s njim prenose raznorazne nepodopštine. Svatko odgovara svom pretpostavljenom. Ako se cijeli sustav uruši, onda je neminovan i ‘domino efekt’. Nema prebacivanja odgovornosti, zna se tko je kriv. Zadatak senior project managera je i dobro poznavanje svih 300 najboljih igrača koji igraju izvan NBA, svih igrača koji završavaju američka sveučilišta i, naravno, što više potentnih igrača između 20 i 25 godina.

Junior project manager, pod čijom su ingerencijom škole košarke, klupske i akademske selekcije, ima zahtjevan posao jer mora znati i educirati i prilagoditi svom razvojnom sustavu mnoge trenere. Osim toga treba kontinuirano pratiti perspektivnost svih generacija od 10 do 20 godina u svojoj bližoj i široj regiji. Dobro bi bilo uvesti i dopunsku nastavu. Recimo:

INSTRUKTIVNA NASTAVA nije alternativna nastava, nije negacija rada postojećeg sustava, nego proces edukacije izvan termina osnovnog programa. Ovakav vid učenja prakticira se u redovnim školama u slučajevima kada roditelji požele da im se dijete dodatno usavršava. Primjer iz vlastite prakse:

igrač trenera Petrovića i Ciboninog direktora Mirka Novosela bio je u procesu stabilizacije seniorske forme. Svi zajedno smo zaključili da bi bilo dobro organizirati dopunske treninge u jutarnjim terminima na Kineziološkom fakultetu. Dekan, prof. Milanović, kao i uvijek, praksi je dao maksimalnu potporu. Nakon nekog vremena rezultat je bio na razini predviđanja, a mladi igrač Slaven Rimac, danas asistent trenera Lutza, kaže:

‘To mi je bio jedan od boljih poteza u karijeri. Podigao sam motivaciju, fizičku spremu, preciznost, usavršio tehniku i stekao maksimalno samopouzdanje. Svi smo bili presretni. Zakucavao sam preko Arvidasa Sabonisa i Stojka Vrankovića, dva ponajbolja svjetska blokera, a Barceloni sam dao brdo koševa. Hvala svima!’

Dakle, moguće je dodatnim radom podići kvalitetu igre na zadovoljstvo svih, naravno, ako je struka konstruktivna i ne želi iz ljubomore ili nekog drugog razloga stati na put dodatnog usavršavanja djeteta i legitimnoj roditeljskoj pažnji. Termini za dodatne treninge su dobiveni. Roditelji koji imaju nadarenu djecu su zainteresirani. Program za igrače po konceptu objavljenom na tportalu je izrađen.

Slijedi ‘diplomatska aktivnost’ koja treba eliminirati eventualnu kolateralnu štetu. Reklo bi se sve će biti OK, ali...? Iza onog ALI, nažalost, uvijek se kriju mnoge poteškoće. U čemu je problem? Gdje zapinje? Struka bi morala dati odgovore i znati stvarati višak vrijednosti.