Dva puta su se u finalima sastajali Hrvati i Francuzi, to su nam prva i posljednja srebra sa svjetskih prvenstava. Oba puta 'tricolori' su bili bolji. Jackson Richardson 1995. na Islandu i Karabatić lani u Zagrebu su ponudili previše. Odgovora nije bilo.

I ponovno su favoriti. Onesta ima uigran sastav koji može igrati žmirećki i diže formu od prvog dana do polufinala. Nema sumnje, riječ je o najjačoj selekciji na svijetu.

Danas nije sramota biti iza Francuza, ali to ne znači da je zlato njihovo i da ćemo (opet) slušati 'Marseljezu'. Sport svakome nudi priliku, hrabri se uvijek imaju pravo nadati. Ovoj selekciji možda nedostaje srednji igrač u obrani 3-2-1 ili alternative na nekim pozicijama, ali srca su im velika. Tu nedostataka nema, zbog odvažnosti i neslomljive volje su i dogurali do finala. Zbog toga su najcjenjeniji sastav u očima hrvatskih navijača.

Ova generacija, koju Červar vodi sedam godina, traži još europsko zlato i onda ima sve. Onda će imati i posljednje obilježje klasične rukometne dinastije. Pobjeda bi Karabatiću, Omeyeru, Narcisseu, Dinartu, Abalou i društvu donijela i razinu više – oni imaju priliku sve tri glavne titule spojiti u isto vrijeme. Nezapamćen uspjeh, rezerviran samo za najveće.

Najbolji jesu, ali Hrvati, najmlađa momčad na prvenstvu, imaju oštre kandže. Francuze se može dobiti samo njihovim oružjem, a to je fanatična, gruba obrana, koja bi emotivnom Aliloviću dala priliku da se pretvori u junaka. Zabijamo premalo golova iz kontri, ali slijedi utakmica u kojoj se prošlost potpuno briše. 60 minuta rukometa koje neće imati renesansnu lepršavost, ali će ostati zapamćene kao borba velikana. Naši, ljuti zbog osporavanja, ne mogu biti motiviraniji nego što jesu. Neka pokažu tko su i odakle su.

Dvoboj počinje u 17.30 sati.