Najbolja hrvatska ultramaratonka Marija Vrajić na poziv organizatora u Belgiji će se 22. lipnja natjecati u trčanju na 100 kilometara u Torhoutu na 33. priredbi Flandrijska noć. Na travanjskom Svjetskom i Europskom prvenstvu u talijanskom Seregnu, u Lombardiji, odustala je na 60. kilometru kao dugoplasirana. A do 50. kilometra bila je vodeća. Govorili su da će oboriti europski rekord te da će svakako istrčati svih 100 kilometara.

'Baš na 50. kilometru granulo je sunce, posve sam se pogubila, nikako se nisam uspijevala oporaviti, obuzela me praznina. Nisam mogla više. Kao automobil kad ostane bez benzina', pričala je Marija mirnim glasom i zatim otkrila:

'Morala sam biti opreznija, strpljivija, ništa ne forsirati, nego se čuvati. Bila sam razočarana, jer se naposljetku nisam uvrstila među tri vodeće natjecateljice. Uoči utrke Ivo Maronić, moj sparing-partner iz atletskog kluba Veteran, govorio mi je: Marija, pamte se samo prve tri'.

Nakon odustajanja, kako svjedoči, bila je užasno gladna pojevši hrpu čokoladica sa žitaricama. A zbog bolova u listovima je šepala.

'Da je njezinim tempom trčao netko drugi i zatim zbog bolova odustao, raspao bi se, ne bismo ga uspjeli složiti ni za nekoliko mjeseci. No Marija je nakon odustajanja na Svjetskom i Europskom prvenstvu ubrzo ponovno trčala', govorio je zadivljen Marijinom ustrajnošću Mladen Katalenić, trener Agrama.

'Organizam mi se brzo oporavlja', skromno će Marija.

Makar je bila istegnula oba lista na Svjetskom i Europskom prvenstvu, tri dana poslije bila je već treća u utrci na 50 kilometara po Romagni, četrdesetak kilometara od Bologne.

'Zbog ozljede listova trčala sam u tenisicama s povišenom petom i jačim potplatom. U takvim tenisicama, inače, treniram', obavještava.

Šest dana nakon odustajanja u Seregnu, Marija je bila druga na lošinjskom polumaratonu.

'Još sam osjećala listove, desni više, no bila sam oprezna', opisuje.

Dan poslije lošinjske utrke, eto Marije već u Anconi, gdje je bila treća u maratonu. Od Seregna do Ancone prošlo je samo sedam dana.

'No u Anconi sam ponovno trčala u 'svojim' tenisicama, ozljeda je prolazila', napomenula je.

Napokon je stigla i križevačka 19-kilometarska utrka.

'Trčala sam iz gušta, više kao na treningu, sporo, bila sam treća', priznala je.

Netko je zaustio: 'Pa, Marija, vi ste fenomen! U devet dana, od 22. travnja do 1. svibnja, i to nakon odustajanja i, kako sami priznajete, šoka na Svjetskom i Europskom prvenstvu, vi zapravo niste prestajali trčati'.

Marija je na to uzvratila: 'Ne volim hodati. Trčim i kad ne treniram. Recimo, iz Novog Zagreba u centar grada odem trčeći. Brža sam od gradskog prijevoza. Ali, fenomen je Branko Zorko. Radi njega rado dolazim u Križevce. I osjećam silno poštovanje prema njemu. Kakav je on trkač na 1500 m bio! Pa on bi sa svojih 3:33,30 i danas bio visoko rangiran. Bio je velik u doba sjajnih trkača na 1500 m. Zbog toga su ga i zvali na mnoge međunarodne utrke. Mislim da nismo bili ni svjesni kakvog smo trkača imali', završila je Marija Vrajić.

I otrčala u tenisicama s povišenom petom. Na sljedećoj utrci na 100 kilometara neće se opterećivati mjestom. Želi istrčati samo što bolje vrijeme i uvrstiti se na tablicu ultramaratonki Međunarodnog atletskog saveza.