Hrvatskoj, naciji od četiri milijuna ljudi, treba još jedna pobjeda kako bi došla do drugog uzastopnog finala Svjetskog prvenstva. Ako se dogodi, vjerojatno će doći na jedanaesterce, i to sigurno nakon produžetaka. Ovo je ovo o tekst kojeg je New York Times posvetio Vatrenima birajući riječi s kojima će nahvaliti Dalića i njegove izabranike
Krenuli su od utakmicu s Brazilom. Zlatko Dalić je znao da se nešto mora promijeniti. Dalić, izbornik Hrvatske, samo u tom trenutku nije bio siguran o čemu se točno radi. Brazil je počeo povećavati pritisak, njegovi jarko žuti dresovi su se u valovima slijevali naprijed. Njegova momčad otimala se ne bi li odbila napade. Jedva su se držali.
Njegov prvi instinkt bio je da mu treba nova krv, svježe noge. Konkretno, njegov cijenjeni vezni red - bezvremenski Luka Modrić i njegovi nepokolebljivi zamjenici, Marcelo Brozović i Mateo Kovačić - činilo se da je prešao svoje granice. Možda bi, pitali su se on i njegovo osoblje, povećanje energije moglo nadoknaditi neizbježno smanjenje kvalitete. U prekidu igre Dalić je na stranu pozvao Luku Modrića, totemskog kapetana Hrvatske. 'Razmišljam o zamjeni veznog reda, rekao mu je Dalić. Želio je znati njegovo mišljenje, a iskusni 37-godišnji Modrić je dao ekspresan odgovor. Luka je ostao. Bio je tamo dok je Hrvatska izdržala produžetke. Bio je tamo dok je Bruno Petković kasno postigao izjednačujući pogodak za odvođenje utakmice u penale. Bio je tu da izvede i postigne treći udarac s točke, onaj koji je zemlju s manje od četiri milijuna ljudi doveo do ruba drugog uzastopnog polufinala Svjetskog prvenstva.
'Ovo su Hrvati', rekao je Dalić. 'Prihvate odgovornost kad je najteže.'
Ta neumornost, to nepristajanje na poraz, postala je hrvatska posjetnica. U svojoj utrci do finala Svjetskog prvenstva 2018. i do polufinala protiv Argentine ovdje, Hrvatska je odigrala pet nokaut utakmica. Sva su otišle u produžetke. Četiri završile izvođenjem jedanaesterce. Hrvatska ih je sve dobila. Postala je momčad koja svoje protivnike ne pobjeđuje toliko koliko ih nadživljava! Postoje različita tumačenja izvora te nepopustljivosti. I kapetan Luka Modrić i golman Dominik Livaković izričito su to povezali u raznim trenucima turnira s relativno nedavnom borbom zemlje za neovisnost, svježom traumom koju je šačica igrača u momčadi doživjela iz prve ruke.
'Puno smo se borili da izborimo svoju neovisnost kao nacija i nastavljamo tu borbu do posljednju kapi', rekao je Modrić. Njegova je obitelj protjerana s ognjišta kada je Luka imao samo 6 godina, a djeda su mu srpski vojnici pogubili. Njegovi mlađi suigrači odrasli su u sjeni rata. 'Tako smo odgojeni', rekao je Livaković.
Prvo Svjetsko prvenstvo u nogometu na kojem je Hrvatska nastupila kao neovisna država održano je 1998. godine, kada je momčad predvođena posljednjom generacijom zvijezda koje je proizveo stari jugoslavenski sustav - Davor Šuker, Robert Prosinečki i Zvonimir Boban, neočekivano ušla u polufinale.
'To postignuće', rekao je Boban, 'ne samo da je poslužilo kao prvi veliki čin Hrvatske u samoizražavanju međunarodnoj zajednici — ono je pokazalo ljudima u svijetu da znaju da imamo veliku vrijednost i stvorilo ono što je nazivamo kult reprezentacije.'
'Hrvatska je jako vezana za nogomet', rekao je Boban. 'Duboko je u našoj kulturi da je to glavna stvar u hrvatskom društvu. Moja generacija stvorila je kult, a sljedeće su to poštovale.'
Osim Europskog prvenstva 2000. i Svjetskog prvenstva 2010., Hrvatska nije propustila niti jedno veliko natjecanje, uspjeh je to s kojim se može pohvaliti malo koja nacija, posebno takve veličine kakva je Hrvatska, piše NY Times.
Norveška nije bila na Svjetskom prvenstvu u ovom stoljeću. Irska nije uspjela od 2002. U objema živi milijun ljudi više nego u Hrvatskoj. Čak je i Grčka, europski prvak iz 2024.' s više nego dvostruko većim brojem stanovnika od Hrvatske bila na samo tri od proteklih osam Svjetskih prvenstava.
Hrvatska, nasuprot tome, ne samo da je postala stalni sudionik ovih događaja, već se pojavila kao istinska sila, momčad sposobna ne samo odraditi jednu impresivnu kampanju kao 1998. godine.
'Imamo 18 novih igrača', rekao je obrambeni igrač Sosa o ovogodišnjoj momčadi. 'Mnogi od njih prvi put igraju na Svjetskom prvenstvu.'
To nije samo dokaz stalnog protoka igrača koji izlaze iz akademija u zemlji.
'Ne znam je li to zbog genetike, okoliša ili geografije', rekao je Boban, 'mi jednostavno imamo toliko talenta.'
Gotovo svaki mladi igrač u Hrvatskoj provodi vrijeme na početku svoje karijere u jednom od dva velika hrvatska klupska tima, zagrebačkom Dinamu i splitskom Hajduku, što znači da nove dolaske u seniorsku momčad uglavnom dočekuju prijateljski nastrojena lica. Slogan Hrvatske na Svjetskom prvenstvu je 'Obitelj', to je više je od puke marketinške poruke.
Izbornik Zlatko Dalićima namjerno skroman pristup disciplini, vjerujući ljudima poput Modrića i njegovih kolega veterana da će voditi primjerom, osigurati da se zadovolje njihovi osobni standardi, prenijeti svoju mudrost, svima pojasniti što se očekuje.
Ta su očekivanja toliko visoka, rekao je Sosa, da je momčad usvojila politiku 'ne slavljenja golova, samo slavljenja pobjeda'. Upravo je to, rekao je Boban, posljednji sastojak hrvatskog uspjeha: izvan svojih granica može izgledati i osjećati se kao autsajder, ali ona sebe tako ne vidi.
'Razgovarao sam s jednim svojim prijateljem, Prosinečkim ili Slavenom Bilićem, o tome prije nekoliko mjeseci”, rekao je Boban. 'Kada smo igrali, uvijek smo bili favoriti za naše ljude. Kad igramo s Njemačkom, ljudi misle da moramo pobijediti. Naravno da trebamo pobijediti Njemačk' Igramo s Italijom? Italija nije tako talentirana. Igramo s Brazilom? Da, ali mi smo bolji od njih. Normalno je da su tako ponosni. Ne znam kako je to postalo u našoj kulturi, ali ovo je Hrvatska. Osjećaš to, a taj pritisak te čini boljim. To vas čini ambicioznijim.'
Sada, po drugi put u četiri godine, Hrvatska stoji na rubu nemogućeg. Pobjeda nad Argentinom odvela bi zemlju u drugo uzastopno finale Svjetskog prvenstva. Još jednom, na Svjetskom prvenstvu, momčad koja ne želi biti poražena spremna je doći do kraja.