Bivši hrvatski nogometni reprezentativac, 39-godišnji Danijel Pranjić, posljednjih se godina skrasio na Cipru, otkud mu je i životna suputnica Christina. Prvih dvije sezone igrao je za prvoligaški klub Anorthosis, a potom i za dva drugoligaša, Ayiu Napu te Omoniju Psevdu, u kojoj je bio u dvostrukoj ulozi, igrača i trenera.

I imao je Pranjić zvjezdani status u ovoj otočkoj zemlji usred Mediteranskog mora, jer rijetko su tamo igrali igrači s nastupima u završnici Lige prvaka, odnosno na svjetskim i europskim prvenstvima.

Međutim, kako u nogometu ima i 'ovakvih' i onakvih' vlasnika, tako se i Pranjiću dogodilo da je iz Omonije Psevde otišao na ružan način. Naime, gazde kluba odlučile si ignorirati obveze prema igračima, pa iako su one bile dostatne tek samo za običan život, a ne nikakvo rješavanje životnih briga, nisu ispunjavali ni njih.

>> Danijel Pranjić javio nam se s Cipra i potvrdio kakvu je neugodnost doživio: Za te naše dečke stavit ću i glavu na panj

I zato se cijela hrvatska delegacija, u kojoj su bili šestorica igrača (Darijan Radelić Žarkov, Luka Pačar, Stjepan Šalić, Mihovil Šutalo, Marijan Šuto, Martin Mušulin), te trener Danijel Pranjić, morala 'pokupiti' puno prije kraja ugovora.

Među tim nesretnicima je i 23-godišnji Metkovčanin Mihovil Šutalo, brat Boška Šutala, dvije godine mlađeg braniča, ali koji svoj nogometni put gradi u nešto ozbiljnijem projektu - Atalanti iz Bergama.

'Evo me u Metkoviću, gdje napokon mogu mirne glave analizirati cijelu situaciju. Naime, posljednjih mjeseci doživljavali smo svašta, jer u klubu su počeli ignorirati svoje obveze', javio se za tportal Mihovil Šutalo, te nastavio.

'Mene su tijekom karijere pratile ozljede i nikako nisam mogao uhvatiti željeni kontinuitet. I zato sam uglavnom tražio klubove gdje bi dobio priliku, odnosno pravu minutažu. A onda je sredinom prošlog ljeta stigao poziv Danijela Pranjića, kojeg jednostavno nisam mogao odbiti, s obzirom na to kakvu Pranjić ima karizmu, i otišao sam na Cipar'.

Prije odlaska na Cipar, Šutalo je igrao za NK Neretvu, češki Brumov, Jadran iz Ploča i zagrebačke klubove Maksimir odnosno Dubravu.

Jeste li otišli tamo s namjerom osiguranja životne egzistencije, ili nogometnog napretka?

'Ni govora o rješavanju životne egzistencije, jer znali smo svi da tamo idemo igrati za skroman novac. Nikome to nije bilo na pameti, već da nogometno napredujemo, pa možda jednog dana i napravimo iskorak u karijeri. I sve je divno krenulo, jer igrali smo lijep i atraktivan nogomet, klub je dobro gurao na tablici, a osim toga život na Cipru je vrlo ugodan, od klime, do ljudi. Ali dogodio se preokret. Zbog korona-krize zabranjen je dolazak gledatelja na stadion, a na našim je utakmicama bilo po 500-tinjak, ponekad i više ljudi. Naravno, znali smo da će od manjeg posjeta i novca u klubu biti manje, ali sponzorski novac je i dalje dolazio, ali su čelnici kluba nama odlučili uskratiti sve'.

>> Iako ima 38 godina, Danijel Pranjić najveća je zvijezda lige u kojoj igra, a nama je priznao koju si grešku ne može oprostiti i zašto se nije vratio u Hrvatsku: To ti obilježi cijelu karijeru

Rekao nam je Danijel Pranjić da niste imali ni za režije, a neki čak ni za hranu?

'Ma, bilo je tamo svega. U klubu su preuzeli obvezu plaćanja režija na sebe, dok su nam za hranu davali novac. No, u jednom su nam trenutku prestali plaćati i struju. jedan od igrača je, da kažem tako 'podivljao' kada je shvatio što se događa, a predsjednik kluba mu je hladno rekao: Pa imate svijeće, grijte se i čitajte uz njih. Strašno. Moram priznati da mi je to najružniji trenutak karijere, takvo poniženje nisam nigdje doživio'.

Pranjić se tu pokazao kao veliki čovjek?

'Apsolutno. Kod njega smo gotovo svakog dana bili na ručkovima. Brinuo se o nama. Ali ne samo da je ispao velik kao čovjek, već je pokazao i potrebnu trenersku veličinu. Jer nama iz Hrvatske odmah prvog dana je rekao da nećemo igrati zato što smo njegovi, već samo ako se izborimo na terenu. I tako je i bilo'.

A kakav nogomet ste igrali pod njegovim 'ravnanjem'? Radio je s brojnin velikim trenerima, ali sigurno gradi svoj neki stil?

'Mislim da bez imalo skromnosti mogu reći, da smo bili najatraktivniji u ligi. S puno brzih i kratkih dodavanja, visoki presing, težili smo uvijek zabiti gol više od protivnika. I znam da je to gledateljima bilo zanimljivo promatrati. I već prema tome mogu pretpostaviti da ga čeka uspješna trenerska karijera. Koliko znam, sada završava i za trenersku A licencu, što znači da će moći i u najjače lige'.

Inače, cijelu ovu priču sada bi trebala rješavati Fifa?

'Već je to završilo kod njih na stolu. probali smo riješiti cijeli slučaj preko Sindikata, ali nije uspjelo. I zato smo ih prijavili Fifi, tako da se ne bojim da ćemo na kraju ipak dobiti i ono malo što smo zaslužili'.

Sigurno ste u kontaktu s bratom Boškom? Njemu se takvo što ne može dogoditi u Atalanti?

'Ha, ha.. To je ipak malo viši rang. Tješi on mene, baš kao što tješim i ja njega kada treba, odnosno udijelim koji savjet. Ipak sam ja stariji brat (ha, ha), i bez obzira na to što nisam u Serie A. Podrška smo jedan drugome, vjerovao je u sebe i ustrajao, te uspio u tome o čemu je maštao'.

Možda maštate da zaigrate nekad zajedno? Čak si i ne bi bili konkurencija, jer on je branič a vi krilni napadač?

'Da, sigurno bi mogli igrati zajedno. Ali zasad neka ostane ovako, neka on samo gura u Italiji. Ja se nadam da ću se i ja polako penjati na toj nogometnoj ljestvici, pa tko zna, jednog dana...'.

Biste li se pristali vratiti na Cipar? Jer znamo da Pranjić tamo ima veliki ugled i da ga zovu u njihove prvoligaške klubove?

'Na Cipar bi se vratio, a iskreno, čak i mislim da bi bez problema mogao igrati njihovu prvu ligu. Jer da to ne mislim ne bih više ozbiljno ni trenirao. Ali naravno, samo ako bi me Pranjić htio (ha, ha)', ipak je s osmijehom zaključio Mihovil Šutalo. A do povratka, s Pranjićem, koji se trenutno bavi projektom 'Utakmica života', Šutalo će trenirati u rodnom Metkoviću.