Ako je po ičemu poznat Carlo Ancelotti, onda je to da spada među one trenere koji ne mijenjaju puno momčad, ne stvaraju burne situacije u svlačionici te igraju s ustaljenim sastavima. Također su uglavnom orijentirani na dobro uređenu obranu, a prema naprijed postavljaju momčad s devizom 'nešto će se već dogoditi'.

U prvoj je utakmici Lige prvaka Ancelotti iznenadio mnoge kada je njegov sastav istrčao s Beckhamom u prvih jedanaest te s čak četiri izrazito ofenzivi usmjerena igrača. To su bili redom Javier Pastore, Lucas Moura, Zlatan Ibrahimović i Ezequiel Lavezzi. Kao malo kada u životu, talijanski se stručnjak odlučio jako kockati.

Odmah se postavilo pitanje - kako talijanski strateg misli da će njegova momčad zadržati moćni katalonski stroj sa samo šest igrača koji su dovoljno odgovorni u defenzivi? Naime Pastore je poznat kao igrač koji ne voli igrati obranu, Lucas je tek došao iz Brazila pa je teško očekivati da je upoznat s taktičkim varijantama zonskog presinga, dok su Ibra i Lavezzi ipak napadači. Cijela ta postava podsjećala je na nizozemski model sa Svjetskog prvenstva u Južnoafričkoj Republici, vjerojatno najbolje predstavljenu tzv. 'razlomljenu formaciju' koja stoji kao 4-2-3-1, a u postavi ima šest izrazitih defenzivaca i četiri ofenzivno usmjerena igrača. Ipak, Nizozemska je u svojim redovima imala tada obrambeno odgovorne Sneijdera i Kuyta, nešto za što se činilo da PSG nema u svojoj postavi.

Kako je bilo i očekivano, dvojac u sredini terena, Beckham i Matuidi, nije dirigirao igrom, već bi Englez povremeno pokazao da i dalje ima dobru 'dijagonalu', dok se Matuidi usredotočio na ono što mu ide najbolje - razbijanje protivničkih napada. Zato je ključan čovjek bio Ibrahimović! Od Zlatana se očekivalo da bude taj koji će dobivati zračne dvoboje nakon vratareva ispucavanja, da bude prvi igrač koji će graditi braniče kada PSG izlazi iz obrane te da bude prava spona između obrane i napada, cijelo vrijeme upošljavajući Pastorea, Lucasa i Lavezzija, bilo na krilima, bilo kroz sredinu. On ne samo da je bio 'playmaker', on je bio ključna karika gotovo svih opasnijih napada.

O tome svjedoči i činjenica da je bio igrač s najviše dodira s loptom nakon onih iz posljednje linije PSG-a, da je bio igrač koji je dobio najviše zračnih duela (čak četiri) te da je svojim povracima sve do sredine terena izluđivao Busquetsa koji mu nije uspio parirati ni visinom, ni snagom, a ni u otvorenoj igri. Naravno, njegova je igra bila znatno riskantnija od svih iz njegove momčadi pa ni ne čudi činjenica da ima najgori postotak točnih dodavanja (samo 63 posto), jer Ibrahimović je svakim dodavanjem tražio neko konačno rješenje i pritom naravno jako riskirao (kliknite na graf lijevo za uvećani prikaz).

Ta je taktika imala smisla sve do polovice prvog poluvremena i mora se priznati da su domaćini takvim stilom igre iznenadili Barcelonu. Nije to bila postava poput one Chelseaja ili Intera koji su se branili s 10 igrača i onda brzo izlazili u kontre. Ne, bila je to momčad koja je napala Barcelonu na njezinoj polovici i gdje su četiri napadački orijentirana igrača doista igrala na polovici protivnika. Ipak, kada su tek blago fizički pali, a to se dogodilo u drugom dijelu prvoga poluvremena, odmah se vidjela razlika. Zbog male su nepažnje otišli na odmor sa zaostatkom (poentirao je Messi), a domaćini su imali za čime žaliti - nekoliko prilika koje su uspjeli stvoriti u prvih 25 minuta otišle su u nepovrat, što zbog manjka sreće, a što zbog manjka preciznosti.

Drugo je poluvrijeme bilo značajno lošije od prvog, niti je ritam utakmice bio jak kao prije, a izlazak Messija uskratio nas je gledanja najveće nogometne klase posljednjih godina. Barcelona je bila bolja, a kada Beckham, ponovo nakon kakvih 25 minuta, više nije mogao, u igru je ušao Verratti. Može se reći da su Parižani na kraju imali sreće odigrati neriješeno jer su prvi pogodak postigli iz zaleđa, a drugi nakon sretno odbijene lopte, ali ponovo je Zlatan (može li to biti slučajno?) bio u žiži događanja. Prvi je gol sam postigao, a za drugi asistirao nakon još jednog dobivenog zračnog duela, i tako pokazao bivšim poslodavcima o kakvoj se igračkoj klasi radi.

Ipak, niti Zlatan nije dovoljan! Barcelona će biti zadovoljnija postignutim rezultatom jer je velik favorit za prolaz u polufinale, a Parižanima ostaje uspomena na sjajnih prvih 25 minuta, kada su hrabro izašli protiv Barcelone i vjerojatno zaslužili vodstvo. Ipak, za veće će rezultate Ancelotti još koji put morati pokazati da zna hrabro postaviti momčad, a neki će još igrač morati preuzeti na sebe dio Ibrahimovićeve odgovornosti ili barem biti na razini na kakvoj je u obrani bio

Thiago Silva.