Dva desetljeća su prošla otkako je Igor Bišćan stigao na Anfield, u polusezoni koja je na kraju osigurala nastup Liverpoolu u kvalifikacijama za Ligu prvaka. Imao je Bišćan tada tek 22 godine, ali i iskustvo igranja u Ligi prvaka, a transfer je 'modrima', prema Wikipediji, osigurao 5,5 milijuna funti.

Dva dana nakon dolaska već je zaigrao prve minute u momčadi Gérarda Houlliera, a u sljedećem kolu bio je u početnoj postavi. Tada je Liverpool nakon 3240 minuta uspio pobijediti Manchester United na Old Traffordu.

Zadržao se ovaj osebujni igrač na Anfieldu do 2005. godine, a u svojoj posljednjoj sezoni s 'redsima' je osvojio Ligu prvaka u epskom istanbulskom finalu. U toj je sezoni posebno dojmljive partije odradio protiv Bayera, Juventusa i Chelseaja, ali u finalu je ostao na klupi. Od ljeta 2005. godine preselio je u Panathinaikos, grčki klub u kojem 'dinamovci' imaju poseban status.

Na službenoj stranici Liverpoola prisjetili su se Bišćanovog boravka u njihovom klubu, a Bišćan je otkrio kako je, nakon ponuda Ajaxa, Juventusa, Barcelone i Milana stigao baš na Anfield.

'Iskreno, nisam ni znao da me Liverpool prati, bio sam u pregovorima s nekim drugim klubovima. Odnosno, Dinamo je pregovarao, ne ja. Bio sam u Amsterdamu i posjetio Ajax, pozvali su me da upoznam klub. Mnogi su mislili da će me Ajax kupiti, ali kada je Liverpool poslao ponudu, to je bilo to. Bila je to najbolja opcija za Dinamo i za mene, a ja sam donio konačnu odluku. Bio sam mlad i nisam znao gdje idem i kakav je status Liverpoola. Nisam bio svjestan veličine kluba jer u mojoj mladosti kroz medije su dominirali neki drugi klubovi, popularniji od Liverpoola. Da budem iskren, nisam znao koliko je potpis za Liverpool velika stvar.

Kada pogledate unatrag, lako je uočiti da ste odmah ušli u prvu momčad. Je li proces prilagodbe bio težak?

Bilo je teško, ali tijekom uvodnih mjeseci, vjerojatno zbog adrenalina i velikih utakmica - odjednom igraš protiv najboljih igrača svijeta, u famoznoj atmosferi i protiv najvećih klubova - nisam razmišljao u umoru. Prema prvotnom planu, u Englesku sam trebao stići tek u siječnju (op.a 2001. godine) a sezona u Hrvatskoj završila je početkom prosinca i trebao sam dobiti malo odmora. No, zbog problema s ozljedama tražili su da odmah dođem. Sjećam se da sam 3. prosinca odigrao zadnju utakmicu u Hrvatskoj, a već sedam dana kasnije igrao sam protiv Ipswicha. Prvih četiri, pet utakmica osjećao se dobro psihički i fizički, ali onda sam počeo osjećati bol u svakom segmentu jer je promjena bila prevelika. Intenzitet igre i fizički napori bili su veći nego što sam navikao u Hrvatskoj. Imao sam problema, boljela su me leđa. Mučio sam se do kraja sezone, ali ne možeš se žaliti kada dobiješ takvu priliku. Prva sezona bila je nezaboravno iskustvo, pobijedili smo gotovo u svakoj utakmici i nisam imao vremena razmišljati o boli. Bilo je fantastično, za mnoge igrače čudesno, ali posebno za mene jer sam bio mlad. Nisam igrao stalno, ali kada se pripremaš za utakmicu u tako pozitivnoj atmosferi, a tvoja momčad stalno pobjeđuje, to te prožme. Savršenih šest mjeseci, rekao bih'.

Koliko je bila zabavna ta sezona? Sigurno je bila izazovna?

'Bilo je, naravno, za sve, ali možda i za mene još više, jer sam zaista bio mlad. I onda iz lige u kojoj sam igrao do tad, iz takvog nogometa i okruženja preseliš i dođeš do nečega takvog, u kojem je svaka utakmica jednostavno tako velika, a i atmosfera i navijači nevjerojatni, stvarno je nezamislivo. Naravno, nisam igrao stalno, ali kada se pripremaš za igru, pozitivan si jer tvoja momčad pobjeđuje i sve oko tebe je tako pozitivno, pa te to nosi. Na kraju je bilo savršeno, savršenih šest mjeseci i sezona za cijeli klub'.

U sljedećim sezonama bilo vam je teže. Koji su bili razlozi tome?

Da budem iskren, glavni razlog je bio što nisam bio dovoljno dobar. Trebalo mi je vremena da se stvarno prilagodim i shvatim svoje zadatke te pronađem svoje mjesto unutar momčadi, u toj vrsti nogometa. Nije bilo lako i nisam puno igrao. Samo sam trebao promijeniti neke stvari u načinu razmišljanja o igri; shvatio sam to, promijenio sam neke stvari, postao sam strpljiv i dao sam si vremena. Tada je bilo u redu, osjećao sam se puno bolje i osjećao sam da mogu igrati mnogo lakše.

S dolaskom Rafaela Beniteza, za vas su se promijenile mnoge stvari?

Kad je prvi put razgovarao sa mnom, pitao me je na kojoj poziciji bih najradije igrao, a rekao sam mu da bih volio igrati kao središnji ili defenzivni vezni. Možda je to bilo glavno za mene, jer sam osjećao da mogu dati sve od sebe u toj poziciji i pokazalo se da je to istina. Ta sezona (op.a. 2004/05) na kraju je bila upamćena. Bila je to posebna sezona, a i za mene osobno jer bih rekao da je ta sezona jedina sezona od pet koliko sam bila tamo da sam zaista, vjerujem, igrao na najvišoj razini svojih mogućnosti. Barem tako sam mislio. I doprinosio sam na način na koji sam očekivao da ću moći biti od koristi u cijelom razdoblju. Na moju sreću, dosegao sam tu razinu i igrao barem u jednom dijelu te sezone.

Jeste li bili razočarani jer niste nastupili u finalu, iako ste bili u početnoj postavi u svih šest utakmica nokaut faze do te završne utakmice u Istanbulu?

'Naravno da sam bio razočaran i to je normalno. Ali to je bila prevelika utakmica da bih bio sebičan. Unutar sebe osjećaš malo razočarenje, ali kao što sam rekao, u takvoj utakmici nemaš pravo na sebičnost. Želiš da tvoja momčad pobijedi, to je najveća utakmica klupskog nogometa. Jednostavno nema prostora da razmišljaš samo o sebi'.

Kakve su vam uspomene na slavlje koje ste doživjeli nakon osvojene i Lige prvaka i vožnje busom sljedećeg dana?

To je bilo ludo. Nakon zadnjeg jedanaesterca... Teško je to opisati zbog načina na koji smo pobijedili, ne samo u finalu - to je priča za sebe, najčudesnija ikad - već tijekom cijele sezone, u kojoj smo se mučili i nije bilo sigurno hoćemo li proći grupu. No kada smo to uspjeli, izgledali smo solidno u nastavku natjecanja, čak vrlo solidno. Izgledalo je kao da nas nitko ne može pobijediti. Zaista mi je teško opisati kako je izgledalo slavlje na stadionu, ispred hotela i dan kasnije na ulicama Liverpoola. Jako emotivno, nevjerojatno.

Nedostaje li vam Liverpool?

Da, naravno. Na tom mjestu naučio sam puno i puno mu dugujem. Ono što sam naučio ostalo je uz mene tijekom cijelog života. Sada se bavim trenerskim poslom, a iz Liverpoola prenosim mnoge stvari koje se tiču ​​radne etike, načina na koji postupate sa svima oko vas, načina na koji obavljate svoj posao. Sve što sam tamo naučio, uz sve trenere koje sam imao, uvijek će ostati uz mene. Uvijek ću biti zahvalan i toliko poštujem sve tamo - klub i navijače - jer je to nešto posebno.

Kako vam ide na ovom zadnjem poslu? Sada ste trener Hrvatske U21 ...

Tek sam počeo. Sad je trenutno sve stalo. Upravo smo trebali igrati u Škotskoj, to je bilo zakazano prije tjedan dana. Trenutačno je teška, čudna situacija za trenere reprezentacija. Ali pričekat ćemo dok se sve ne vrati u normalu. U redu je; to je drugačiji posao od klupskog nogometa. Imate više vremena, možete više vremena provoditi s obitelji, možete više vremena provoditi okolo gledajući utakmice, razmišljajući o nogometu. To je lijepa promjena za mene.

Bio je to zaista pozitivan početak vaše trenerske karijere. Koje su vaše ambicije? Što biste željeli postići?

Pokušavam učiti, samo učiti. Iz svakog razdoblja koje prođe, trudim se naučiti više i biti bolji trener. To je vrlo složen posao. Rezultati će reći koliko sam dobar. Zasad sam u Hrvatskoj, i rekao bih, zadovoljan. Moja je namjera oprobati se na visokoj razini pa ćemo vidjeti.