Za Balića teško možemo reći da je legenda slavnog splitskog kluba, iako ga je Torcida nagradila Hajdučkim srcem za odanost bijeloj boji, ali mirne duše možemo napisati da je prava ikona HNL-a. I to onog HNL-a iz njegovih zadnjih romantičnih dana. Balić je branio za Vukovar, bio je u Zadru, stajao je na vratima u najjačoj generaciji Osijeka ikad, a s Hajdukom je uzeo dva uzastopna naslova. A to su i posljednje dvije titule prvaka kluba s Poljuda.

Danas je Balić na Cipru, radi kao trener golmana, a tamo je stigao iz Grčke. Čuli smo kako mu je tamo i zašto se vratio tom poslu nakon velikog razočaranja koje je doživio u klubu svog života, odakle je protjeran 2015. Odlazak iz Hajduka i način na koji se prema njemu ponijela tadašnja Uprava Bilih bole ga i danas. Iako Hajduk voli više od svega, rekao nam je da se nikad više ne bi vratio na Poljud.

Živopisni Balić nam je pričao o svojim počecima, o tome kako je u Vukovaru branio za šleper brašna te kako je od Osijeka na bizaran način dobio Golf četvorku. Saznali smo koliko mu i danas znači nagrada Torcide i čuli smo kako je do svega dolazio težim putem. Otkrio nam je što misli o Anti Rukavini, Dinamovom Brazilcu Carlosu i tko su trojica najboljih igrača s kojima je igrao.

Vlado, sad ste na Cipru. Kako je tamo i kako ste uopće došli u AEL Limassolu?

Tu sam od prije nekoliko dana, početkom siječnja sam potpisao i postao novi trener za vratare. Prije toga sam bio u grčkoj Lamiji pola godine. U Grčku sam stigao slučajno. Lamia je tražila trenera vratara, a tada je glavni trener bio Leonidas Vokolos, suigrač Roberta Jarnija i Gorana Vlaovića u Panathinaikosu. Preko nekih zajedničkih prijatelja su saznali da sam slobodan, raspitivali su se i na kraju me pozvali. Ivan Bošnjak je u tome dosta pomogao.

To vam je bio prvi posao nakon odlaska iz Hajduka 2015.?

Da, prvi ozbiljniji posao i moram reći da sam baš zadovoljan. A kako i ne bih bio nakon onog razočaranja kad sam morao otići iz Hajduka. U Hajduku sam bio pet godina, bio sam zadužen za vratare u omladinskoj školi i u B momčadi. Obavljao sam posao voditelja programa. Tada smo imali na Poljudu sve najbolje mlade hrvatske vratare. Grbić, Letica… Da je bilo više pameti, trebali su doći kod nas i Nevistić i Malenica. Sve je bilo riješeno, ali eto. Neki ljudi su mislili drugačije.

Što se dogodilo?

U Hajduk je tada došla nova Uprava, a u tom klubu kad god vas žele ocrniti i osporiti, onda kažu da vas zanima samo privatni interes. Je*bo im ja mater, njima i privatnom interesu. Svašta su pričali. Od toga da sam dinamovac do toga da se bavim isključivo privatnim interesima. U izvještaju koji sam predao prema protokolu jasno je stajalo da je već bilo gotovo da nam dođu Malenica, Nevistić i mali Čorić, koji je kasnije branio za Istru.

Kako sam u to doba radio s vratarima u reprezentacijama U-17 i U-19, te sam klince jako dobro upoznao i znao sam koliko mogu i koliko vrijede. Svi su oni trebali biti vratari Hajduka, ali, naravno, kako to već u Hajduku biva, to su odbili da bi obranili neke svoje poluproizvode i rekli da su ti momci privatni interes Čede Marasa i moj. No nema veze, neka im to služi na čast.

Kasnije sam se nastavio educirati, s jednim sam timom radio na projektu razvoja kognitivnih sposobnosti. Preko Tonija Tapalovića sam neko vrijeme dolazio učiti u Bayern, najprije kod Juppa Heynckesa, a poslije kod Guardiole. Prilično sam ozbiljno shvatio taj posao, želio sam ostati u nogometu, a nakon onog razočaranja koje sam doživio na Poljudu shvatio sam da je moja priča s Hajdukom završena za vijeke vjekova.

S obzirom na to da tih ljudi koji su vas potjerali više nema na Poljudu, biste li se sad vratili u Hajduk da vas netko nazove?

Hajduk volim više od ikoga, nitko me ne može uvjeriti da taj klub voli više od mene, ali zakleo sam se - nikad više. Naravno, uvijek postoji ono 'nikad ne reci nikad', ali kad vas netko kome ste dali sve tako razočara, tome se više nikad ne smijete vratiti. Ali bez obzira na to, sve ću činiti da pomognem Hajduku. Kao što sam im i sad pokušao pomoći vezano za transfer jednog igrača. S druge strane, emocije koje gajim prema Hajduku su takve da bih sigurno donosio odluke vođen njima, a ne zdravim razumom. Znači, ne, ne i ne. Nikad više u Hajduk.

Koje su vam daljnje ambicije? Pretpostavljam da ne želite još dugo ostati na Cipru?

Bio sam u timu s Nijemcem, Grkom i Cipraninom. Sad su mi prve kolege Amerikanac, Grk i Cipranin. Nemam dodira s ljudima iz Hrvatske i, iskreno, volio bih da tako i ostane. Volim ovaj posao i želim se baviti njime. Ovo je moj povratak u nogomet, ovdje primjenjujem sva znanja koja sam naučio i dobro mi je. Stvarno sam dobar u tome što radim, naučio sam dosta o utjecaju medicine i znanosti na nogomet i mislim da su te spoznaje i znanja moj najjači alat.

Kad sam bio u Hajduku, maštao sam da ću s Poljuda otići u Bayern. Na kraju sam iz Hajduka završio u turizmu i dočekivao sam goste. Sad sam opet u nogometu i baš uživam.

Ipak, evo vas opet u nogometu. Dakle krug se na kraju zatvorio.

Da, sve je na kraju došlo na svoje, a godinama sam prezao od ovog posla jer me boljelo to što su mi napravili u Hajduku. Ne bih želio crniti Hajduk, nikako, jer na koncu Hajduk nisu neki ljudi, Hajduk je veći od svih nas i važan je dio mog života, ali jako sam razočaran načinom na koji su se ponijeli prema meni.

Vlado, otkud vi u nogometu?

Rođen sam u Nuštru, to je malo mjesto u blizini Vinkovaca. Moj brat je igrao nogomet i bio je jedan od najboljih u tom kraju. U parku smo imali igralište i brat me vukao sam sobom jer mu je trebao netko na golu dok on šutira. U četvrtom osnovne sam prvi put stao na gol, onako ozbiljnije, jer do tada nismo smjeli trenirati, ali bio sam jako nizak sve do osmog razreda. Imao sam ogromnih problema da dodirnem prečku. Onda sam naglo izrastao i u trećem srednje sam bio na 188 centimetara.

Drugim riječima, da je brat igrao košarku, bili biste košarkaš, da je igrao rukomet, bili biste rukometaš?

Drugi brat je igrao odbojku pa sam se i ja okušao u tom sportu. Igrao sam dizača. U Borovu sam trenirao i košarku i bio sam jako dobar. Takvo je to vrijeme bilo. Svi smo bili po cijele dane na ulici i što nam je preostajalo nego samo se baviti sportom. Svim sportovima. Škola bi završila početkom lipnja i sve do početka nove školske godine po cijele smo dane bili na igralištu i igrali. Košarku sam igrao u Borovu, još kao srednjoškolac sam bio na nekoliko treninga prve momčadi, a tada je tamo najveća zvijezda bio legendarni Damir Voloder, kažu najbolji košarkaš iz Slavonije ikad. Netko me preporučio jer sam i košarku znao igrati od jutra do mraka, ali hvala Bogu, nisam ostao.

Svi smo u obitelji bili jako talentirani za sport i čega god da smo se uhvatili, išlo nam je super. Mislim da je ta svestranost bila ključan faktor da afirmira činjenicu da sam bio golman. Jer nisam poput drugih klinaca koji su trenirali od desete godine imao tehniku vratara. Znaš li kad sam ja trenirao? Nikad. Bio sam u Cibaliji treći ili četvrti golman. U Dalmaciji sam igrao u Imotskom, Zmaju i Šibeniku, a nikad nigdje nisam bio prvi golman. I što se dogodi?

Stigla je mirna reintegracija Podunavlja i nas nekoliko se okupi i otišli smo u Vukovar u tadašnju drugu ligu. Ni tamo nisam bio prva opcija, već rezerva Stjepanu Šimiću. Na kraju smo bili prvi i izborili smo prvu ligu. Na mjesto sportskog direktora i trenera vratara dolazi Ivica Miše, brat Ante Miše, čuvenog igrača Hajduka. Na prvom treningu me zapazi i kaže da sam top vratar. Mladina je tada bio trener i prva utakmica bila je protiv Zagreba.

Započeo je Šimić, koji je branio sve utakmice do tada i mi izgubimo 4:3. Nino Bilo je pred kraj zabio zadnji gol. Nakon tog susreta Miše kaže Mladini da ja moram početi. Iduće kolo igrali smo protiv Belupa, a ja sam bio igrač utakmice. Nakon toga izgubili smo od Hajduka 1:0, ali sam odlično branio. Skinuo sam Musi penal. Tada krećem braniti i tako je zapravo počela moja karijera.

Kako je to izgledalo u Vukovaru? Pretpostavljam da i nije bilo nešto para?

Ma kojih para... Znaš kako su mene platili? Brašnom. Dali su mi šleper brašna u protuvrijednosti novca za koji smo se dogovorili pa sam to morao prodati da nešto zaradim.

Molim vas, možete li objasniti kako je to bilo na dogovoru između vas i gazde kluba kad su vam rekli da ćete umjesto novca dobiti brašno?

Vlasnik kluba je tada bio Mirko Matozan, inače vlasnik firme Krma iz Vinkovaca. Uz njega je bio još jedan čovjek koji je bio vlasnik najveće pekare u Vinkovcima, Mlin pekare. Njih dvojica su dovela nas iz NK Otok kako bi pokrenuli nogomet u Vukovaru nakon mirne reintegracije. Kako sam s tim ljudima bio u Otoku, jasno mi je bilo da pare neću vidjeti i da je jedino što možda mogu dobiti nešto materijalno. Kako je tada Mlin pekara bila jaka, tražio sam šleper brašna, pa ću ga nekako već prodati.

To je jedna priča vezana za Vukovar, a druga je da sam imao zadatak voziti stari kombi, kupiti igrače i voziti ih na trening. Otraga su bile stolice iz kafića. Tamo su bili Fatmir Vata, Amarildo Zela, bilo nas je sedam, osam iz Vinkovaca i ja bih ih skupljao ispred jednog kafića, vozio ih u Vukovar i kasnije vratio kućama. Nikad neću zabraviti utakmicu protiv Dinama. Bilo je to na otvaranju stadiona u Borovu naselju.

Pun stadion, za njih su igrali Dražen Ladić, Robert Prosinečki, Edin Mujčin, ona zlatna generacija Croatije. Završilo je 0:0, a ja sam bio proglašen za igrača utakmice. Baš sam ih uništio. Da se igralo dva dana, ne bi mi dali gol. E sad, sve bi još bilo u redu da nisam morao prije utakmice pomoći prijatelju nešto oko raznošenja nekih gajbi piva, pa sam jurio skupljati igrače po Vinkovcima i voziti ih tim kombijem na utakmicu u Borovo.

Jeste li barem prodali to brašno?

Je, negdje u Dalmaciju. Koliko je ono bilo, oko dvije kune po kilogramu.

Iz današnje perspektive, ova priča zvuči kao zadnja nogometna romantika.

Znaš na što se najviše naljutim, što me najviše razbjesni? Kad čujem današnje nogometaše kako kukaju i kako se žale da su umorni. Vjeruj mi, ti momci pojma nemaju što znače umor i borba za goli život. Naravno, ne u smislu života općenito, već na terenu. Tko od malih nogu nema želju i strast za igrom i pobjedom, taj je nikad neće ni imati, jer meni je najnormalnije bilo dići se rano ujutro, odnijeti 30 gajbi, skupiti suigrače i voziti ih u Vukovar, a onda doći jednom Prosinečkom i reći mu 'evo, ja sam sad tu i sad ćete vidjeti tko sam ja'.

Ili doći u Beč, obraniti penal Savićeviću, koji je zvijer i planetarna zvijezda, obraniti mu penal i reći mu 'ajde, sjedi, tko te je*e'. A on ima 100 milijuna eura, a ja nemam ni 100 jer plaću vidio nisam četiri mjeseca.

U sezoni 2000./01. došli ste u Osijek, a on je tada odigrao najbolju sezonu otkako je HNL-a. U Europi se prošlo nekoliko kola da bi se nesretno ispalo od Slavije, a bio je i jesenski prvak. Kad gledamo imena, baš brutalno jaka ekipa.

S Hajdukom sam dvaput zaredom bio prvak, ali nijedna ekipa u kojoj sam igrao ne može se mjeriti s tom Osijekovom. Nenad Bjelica, Beljan, Mitu, Prišč, Almir Turković, Bakir Beširević, Mato Neretljak, Damir Vuica, Balatinec, ludi konj Ivo Ergović… Ta je momčad mogla pobijediti svakoga. Šteta što se sve vrlo brzo raspalo.

Kako je uopće došlo do dolaska u Osijek?

Kako sam u Vukovaru dobro branio, zvali su me, ali na početku nisam branio ništa. Igrom slučaja, prvi vratar Malovan se ozlijedio i tada sam dobio šansu. U Osijek sam svaki dan na treninge putovao iz Nuštra gradskim prijevozom. Svaki dan sat vremena do Osijeka i sat vremena natrag. Kad bih došao u Osijek, Neretljak bi me skupio autom i onda bismo išli na trening. Kad sam došao, tamo su bili Malovan, pa Davor Burcsa, ovaj, onaj…

Bio sam zadnja rupa na svirali. Međutim nakon ozljede Malovana stao sam na vrata. Branio sam protiv Brondbyja, protiv Rapida sam Dejanu Savićeviću obranio penal. Protiv Hajduka smo slavili 2:1, a u zadnjoj minuti sam obranio zicer Zvoni Deranji. Iduće jutro smo imali trening i, naravno, kao i svaki dan do tada, stigao sam busom iz Nuštra. A to trener Stanko Mršić nije znao. I u jednom trenutku on mene krene napadati da spavam, da što sam radio tu noć, da gdje sam bio…

A ja njemu pokušavam objasniti da nisam nigdje noćario, nego da sam nakon utakmice išao kući u Nuštar i da sam to jutro u 7 već bio u busu za Osijek. Čovjek je mislio da ga za*bavam. Na to me upita: 'Mangupe jedan, reci mi, gdje si bio jučer prije utakmice s Hajdukom? Gdje si spavao?' I opet sam mu morao ponavljati da nisam nigdje spavao, već sam iz Nuštra krenuo međugradskim busom i onda s Neretljakom došao na stadion gdje smo imali doručak. Mršić nije mogao vjerovati, hvatao se za glavu i istog trenutka nazvao je predsjednika. Tada su mi u Remixu kupili novu Golf četvorku, ha-ha. To je bilo kad smo prošli Rapid.

Ono što je za navijače Želje Videoton, to je za navijače Osijeka Slavija. U prvoj utakmici u Osijeku laganih 2:0, a u Pragu drama nad dramama. U sudačkoj nadoknadi imali ste prolaz, a onda…

Što da ti kažem? Sve smo imali u svojim rukama do te 91. minute. Neka bezveze ubačena lopta, loše ispucavanje, primimo gol i sve ode kvragu. U 90. smo išli dalje, u 91. pa-pa. Taj je poraz označio raspad te ekipe, a početak kraja bila je prodaja Nenada Bjelice u Kaiserslautern. Para nije bilo, postojala su ogromna dugovanja prema igračima. Važno je bilo samo spasiti svoju glavu. Kad je novac stigao, tada je prestala priča o nogometu. Fokus je bio samo kako doći do svojih para. Druga ključna stvar za raspad te ekipe bila je odluka Ivice Beljana da prestaje igrati. Da on nije otišao, siguran sam da bi Osijek bio prvak.

Tada ste i vi napustili Osijek, ali niste odmah direktno otišli u Hajduk.

Tako je. Bio sam na probi u Stuttgartu jer su tražili alternativu za Timu Hildebranda. Bio sam u ekipi sa Soldom i Krasimirom Balakovom. Prošao sam probu, čak sam i krenuo na pripreme, ali u tom je trenutku Hajduk sve dogovorio s Marseilleom oko transfera Stipe Pletikose. Više me nije zanimao ni Stuttgart ni bilo što. Pregovori s Hajdukom su kratko trajali. Nisam ni pitao za uvjete, samo sam želio biti golman Hajduka. I taman kad sam mislio da je napokon sve u redu, Pletikosin transfer je propao, a ja sam se još i ozlijedio pa sam nekoliko mjeseci bio u Zadru na posudbi. Na kraju su Pletikosu ipak prodali u Šahtar, ali meni je istekao ugovor i mislio sam da je to kraj priče s Hajdukom, s obzirom na to da su Runje i Sunara bili ispred mene.

Nesretno ispadanje od Rome i tragičan gol na samom kraju u suradnji Miladina i Runje dali su vam šansu.

Da, nakon te utakmice s Romom, Runje je izgubio poziciju, a na gol je stao Sunara. U tom periodu, premda sam bio i dalje u Hajduku, nisam ni dolazio na treninge jer ionako nisam bio ni na klupi. S prijateljem sam otvorio građevinsku firmu i mislio sam da je to - to što se tiče nogometa. Ipak, sve se okrenulo. Sunara je protiv Varteksa jako loše branio, a ja sam jedan dan slučajno svratio do Poljuda.

Tamo sam vidio Štimca i rekao mu, malo nadmeno, da su mu golmani super. Na to mi je odgovorio: 'Aha, ti bi sigurno bio bolji.' Poručio sam mu da ću biti najbolji, a ako ne budem, da ću zauvijek otići iz Hajduka. Upalilo je. Iduće kolo igrali smo protiv Dinama i imali smo bod više od njih. Štimac mi je rekao da ću braniti. Zaista, Zoran Vulić me stavio na gol. Bila je to oproštajna utakmica Deje Računica i pobijedili smo 3:1 te kasnije postali prvaci. Zamisli koliko je to sve čudno. Znaš koji mi je bio plan prije te utakmice?

Kako sam stanovao blizu Poljuda, mislio sam ako budemo vodili dva, tri razlike da u jednom trenutku tražim zamjenu, preskočim ogradu i odem kući. Ideja mi je bila tako završiti karijeru. Jer punih mjesec dana nisam ni trenirao. Dolazio bih na Poljud, ali bio sam tek četvrta opcija. U tom sam vrijeme ponovno vozio kombi i pomagao sam prijatelju. Ni na kraj pameti mi nije bilo da ću osvojiti dva uzastopna naslova prvaka i braniti sve ključne utakmice. U nogometu postoji jasno pravilo da postoje igrači koje se ne dira. Mogao je Hajduk imati 12 lijevih bekova, ali uvijek bi na kraju igrao Vlatko Đolonga. Ta mi je misao uvijek bila nit vodilja. Nikad se nisam predavao i ne znam što me i danas može iznenaditi.

Te prve šampionske sezone dobili ste i nagradu Torcide Hajdučko srce, ali svejedno ste na početku iduće opet bili na klupi. Zašto?

Došao je Ćiro i on je odlučio da Tvrtko Kale mora stati na vrata. Ne podcjenjujem nikoga, ali Kale je bio daleko od toga da je trebao biti golman Hajduka. Uz pomoć Zorana Varvodića, koji je bio glavni trener vratara, ja sam u kratko vrijeme prošao put od Hajdučkog srca do klupe. Što ćeš, i to me na neki način očvrsnulo. Zahvaljujući Igoru Štimcu, koji je sjeo na klupu u posljednjih pet, šest kola, opet sam postao prvi golman i na kraju smo obranili naslov prvaka.

Hajduk je 2004. i 2005. bio prvak, ali itekako se pamte europske blamaže protiv Shelbournea i Debrecena. Posebno navijače peče onih 0:8 u dvije utakmice s Mađarima. Što se dogodilo i zašto se to dogodilo?

Branio sam samo prvu utakmicu protiv Iraca na Poljudu koju smo dobili 3:2. Prije uzvrata mane su makli s vrata, a branio je Kale. Nije on krivac za poraz, ali ponavljam, postoje igrači koje se ne mijenja. Također, morate znati da je to bilo jako teško razdoblje za igrače koji su došli sa strane, nisu bili dio navijačkog puka i nisu bili navijači Hajduka. Sjećate se onih grobova na Poljudu? E to se dogodilo nakon što smo se vratili iz Shelbournea. Ti igrači danima nisu od straha izlazili sa stadiona. Tamo su trenirali i tamo su spavali. Vladala je zaista užasna nervoza.

Nikad neću zaboraviti strah kod Darija Damjanovića, Mirze Mešića i još nekih igrača. Prije Debrecena je Ćiro, na sebi svojstven način, vikao da želi Liverpool, da želi ovo ili ono. Nakon te katastrofe slična je atmosfera vladala u klubu. Navijači su bili frustrirani, bijesni, ali nikad tu svoju frustraciju nisu kanalizirali prema meni jer su znali tko sam, što sam i kome pripadam. Dok sam branio za Vukovar, dolazio sam gledati Hajduk. Moje srce je dio te priče, ja razumijem taj puk i takav ću i umrijeti.

Što vam je draže, dva naslova prvaka ili nagrada Hajdučko srce?

Kad navijač postane igrač, onda će dati puno više od nekog drugog igrača. Dok sam igrao za Hajduk, bio sam spreman dati glavu za taj klub. Sa sjevera sam sišao na teren i to je nešto najviše što sam napravio u životu u sportskom smislu. Hajduk je bio moj život, a onda sam postao igrač Hajduka i prvak. Ne trebam ni pojašnjavati da su mi se time ispunili svi snovi.

Ikonska je fotografija HNL-a ona na kojoj poput Ramba branite suigrače tijekom tučnjave na Dvoranskom prvenstvu protiv Dinama, kao i ona na kojoj Dinamov Guela 'moli za oprost'. Krivac je bio Carlos, zar ne?

Tako je. Podlo je i kukavički udario Dragu Gabrića. Najviše me razbjesnila činjenica što je došao iz neke vukoje*ine i onda odlučio ovdje dijeliti pravdu. Da je to napravio netko od pravih dinamovaca, naravno da bih stao u obranu suigrača, ali sigurno da ne bih bio onako bijesan. Šteta je što ga nisam uhvatio jer bi dobio nekoliko šamara koje bi zapamtio za cijeli život. Ta fotografija mene i malog Guele, koji kleči i moli za oprost, puno je više od fotografije jer savršeno pokazuje veličinu Hajduka prema Dinamu.

Ovdje na fotografiji vidimo i Antu Rukavinu. Rukavini se predviđala ogromna karijera s obzirom na to kakav je bio potencijal, ali dojam je da nikad nije dosegao svoj vrhunac.

Odlično se sjećam njegovog debija za Hajduk. Vulić ga je poslao u igru, a kasnije je pričao da od silnog urnebesa na stadionu nije vidio baš ništa. Ante je divan dečko, skroman i tih, fino odgojen i vjerojatno mu je nedostajala doza mangupluka da igra u Hajduku, očito je da se teško nosio s velikim očekivanjima, ali svejedno, mislim da je napravio jako lijepu karijeru i da je i danas sretan što je nosio dres Hajduka.

Vlado, za kraj, možete li izdvojiti tri najbolja igrača s kojima ste dijelili svlačionicu?

Broj jedan je, bez ikakve dvojbe, Almir Turković. Taj čovjek bio je nogometni genijalac, umjetnik. Skupa smo igrali u Osijeku i Hajduku. Zatim Niko Kranjčar. Niko je bio poseban. Plemenit igrač i gospodin. E sad, koga da stavim na treće mjesto? Možda Bjelica? Me ne, što će njemu to da ga ja hvalim, radije ću izdvojiti nekoga tko je bio strašan, a onda je nestao s mape. Evo, Bakir Beširević. Što je jadan tamo u Orašju, bit će mu drago ako ovo pročita. A igračina.