Čak i onim Hrvatima koji nisu pretjerani ljubitelji rukometa na spomen imena Aleša Pajoviča prva asocijacija bit će polufinale Eura u Sloveniji 2004. Tog 31. siječnja u mitskoj dvorani Tivoli u Ljubljani susreli su se Hrvatska i Slovenija.

Hrvatska je kao prvak svijeta bila favorit, ali i domaćini su imali super ekipu, više od sedam tisuća navijača i suce iz Ukrajine koji su više nego primjetno navlačili za njih. Tek što je počela, utakmica je na neki način bila završena.

Igrala se peta minuta kad je Pajovič u pokušaju da zaustavi Petra Metličića prstom skoro iskopao oko legendarnom hrvatskom desnom vanjskom. Za to je zaradio samo žuti karton, Metličiću su u bolnici jedva spasili oko, a šokirani hrvatski rukometaši jednostavno nisu imali snage ni fokusa da dobiju utakmicu.

Završilo je 27:25 za Slovence, ali su ih idućeg dana u borbi za zlato pregazili Nijemci, a ranjena i osakaćena Hrvatska u borbi za broncu nije imala šanse protiv Danske.

Premda se tada u Hrvatskoj svašta pisalo i pričalo, a HRS je čak namjeravao i tužiti Pajoviča, Metličić mu taj udarac i 23 šava nikad nije zamjerio. Štoviše, kasnije su kao suigrači u dresu Ciudad Reala zajedno pisali rukometnu povijest.

Pajovič je u karijeri igrao za Celje, sa Ciudad Realom tri je puta osvajao Ligu prvaka, nastupao je još za bundesligaše Kiel, Magdeburg i Lübbecke, a veliku karijeru završio je u austrijskom Grazu 2018. kao trener igrač. Već iduće godine preuzeo je klupu Austrije i prošle godine šokirao sve kad je s tom reprezentacijom zamalo stigao do polufinala Eura.

Austrija je bila ozbiljan rival svakome i na ovom SP-u, a zbog fantastičnih rezultata s nacijom koja dosad nije imala rukometnu tradiciju prije dva tjedna Pajovič je dobio zasluženu nagradu za svoj posao. Postao je trener njemačkog rukometnog velikana Flensburga, kluba koji je u povijesti uvijek bio danski bastion u Bundesligi. U njemu je čitavu vječnost igralo čuveno krilo Lars Christiansen, a u ekipi se danas nalazi čak sedam Danaca predvođenih Simonom Pytlickom.

S gostom stalne tportalove rubrike Intervju subotom prošli smo brojne rukometne teme. Čuli smo kako je dobio posao u slavnom klubu i kojeg bi Hrvata rado volio vidjeti u svojoj novoj momčadi. Naravno, prisjetili smo se i te nesretne epizode iz 2004., a Pajovič nam je i otkrio zbog čega njegova Slovenija nikad nije mogla više od tog europskog srebra, a Balićeva Hrvatska bila je svjetski i olimpijski prvak. Dotakli smo se i netom završenog SP-a, srebra Hrvatske i brutalne dominacije Danaca, a saznali smo i koga jedan od najboljih slovenskih rukometaša smatra najboljim rukometašem svih vremena.

Aleš, čestitamo na novom poslu.

Hvala vam. Iskreno, kad je stigla ponuda, bilo mi je teško odmah pristati jer sam imao plan ostati još neko vrijeme na klupi reprezentacije Austrije, ali kad sam malo odvagnuo, shvatio sam da je ovo fantastična prilika da napravim nešto s vrhunskim igračima i moram priznati da se baš veselim svemu što nas čeka.

Kako je uopće došlo do transfera u Flensburg?

Sve se nekako brzo odvilo. Početkom siječnja nazvao me sportski direktor Flensburga Ljubomir Vranješ i rekao mi da bi voljeli da dođem. Nisam bio jedini kojeg su zvali, bilo je tu više kandidata i najprije sam o tome razgovarao s obitelji. Kad sam došao u klub, odradio sam svoju zadaću, predstavio sam svoju filozofiju igre i pogledao sam nekoliko njihovih utakmica kako bih mogao napraviti dobru analizu. Imali smo još nekoliko sastanaka i odlučili su se za mene.

Hoćete li ostati izbornik Austrije i paralelno sjediti na obje klupe ili ćete biti samo trener Flensburga?

S Austrijskim rukometnim savezom dogovorio sam se da ću u ožujku i svibnju odraditi kvalifikacije za EP, a nakon toga bit ću isključivo trener Flensburga. Moram reći da mi je ogromna čast to što ću biti trener takve momčadi. Takva ponuda ne dolazi baš svaki dan. Inače je razvojni put drugačiji. Možeš doći u Njemačku, ali u pravilu kreneš s nekim manjim klubom, da bi tek onda, kad odradiš praksu i pokažeš se, mogao dobiti priliku u momčadima s vrha.

U Flensburgu je oduvijek igralo puno Danaca, imali su uglavnom skandinavske trenere, tako da moram priznati da me iznenadila ova ponuda. Očito su željeli promijeniti stil i filozofiju igre. Otvorilo mi se i imam priliku raditi s rukometnom elitom pa da moram reći da sam baš jako sretan. Nekoliko igrača koje ću sad trenirati prije nekoliko dana u finalu protiv Hrvatske uzelo je svjetsko zlato i naravno da mi je čast što sam dobio šansu biti im trener.

Kad ste spomenuli to finale, kako ga komentirate? Realnost - ili je Hrvatska možda mogla napraviti nešto više?

Nadao sam se da možda ova obrana 5-1, koja je na cijelom turniru izgledala jako dobro, može zadati Dancima nešto više problema. Međutim ovo što igra Danska je nevjerojatno. Takva dominacija nije nikad viđena, a onda na golu imaju Nielsena s 45 posto obrana. Jednostavno, protiv njih se ne može, ali svaka čast Hrvatskoj i dečkima na ovome što su napravili. Velika je to stvar. Sjetimo se samo svega što se događalo nakon Egipta. Htjeli ste poslati Dagura kući, a sad je hrvatski heroj. Tako to često biva u sportu. Jako mi je drago da se sve tako odvilo, a posebno sam sretan jer se Duvnjak s medaljom oprostio od reprezentacije.

Moramo li se plašiti za budućnost rukometa jer, kako sad stvari stoje, teško da Dance netko može srušiti u idućih šest, sedam godina? Ovako nešto može se usporediti samo s onim kad Amerikanci dovedu svoje najbolje košarkaše na Igre.

Bojim se da ste u pravu. Da Francuska ima bolje golmane, oni bi im možda mogli parirati. Da su Francuzi imali na vratima Wolfa ili Nielsena, siguran sam da bi s Dancima igrali u finalu i da bi ta utakmica bila zanimljiva. Ovako se bojim da nas čeka zastrašujuća dominacija jedne ekipe. Međutim nije to njima palo s Marsa. U Danskoj svako dijete igra rukomet. Tamo je on više od sporta, puno ulažu, imaju sjajne dvorane za rukomet i zato ovo što rade nije neobično.

Otišli su im Hansen, Landin i još neki igrači, a igraju kao da se nije ništa dogodilo. Imaju odličnu obranu, drže nevjerojatan tempo, a s Gidselom, Pytlickom i Nielsenom idu 200 na sat. Gidsela jednostavno nitko ne može čuvati. Može proći jedan na jedan, u polukontri je daleko najbolji na svijetu, zabija, asistira, pronaći će rupu tamo gdje je nitko ne vidi. Već sad možemo govoriti o njemu kao o jednom od najboljih ikad.

Otkud vi u rukometu i zašto baš rukomet?

Pripadao sam generaciji koja se igrala na ulici. Stalno smo bili vani i igrali smo košarku. Želio sam se baviti košarkom, ali u mom Celju nije bilo kluba. Morao sam putovati do Laškog, a to mi je ipak bilo predaleko. Pa sam se s 11 godina upisao u rukomet i za samo šest godina stigao do prvog sastava. Imao sam sreću da su me tada vodili odlični treneri. Josip Šojat i Zdravko Zovko su me gurali, forsirali su, a kako je Celje rukometni grad, nije se moglo bolje poklopiti.

Godina 2004. bila je najvažnija za slovenski rukomet u povijesti. Reprezentacija je stigla do europskog srebra, a Celje je postalo prvakom Europe pobijedivši u finalu vaš sadašnji klub Flensburg. S reprezentacijom ste uzeli medalju, ali s Celjom niste trofej. Je li vam žao što ste baš uoči te sezone otišli u Ciudad Real?

Naravno da mi je krivo. Kad sam vidio da je Celje postalo prvakom Europe, pomislilo sam: 'Bravo, baš si našao pravi trenutak da odeš.' Bio sam dio Celja kad smo redovito igrali polufinala Lige prvaka, ali uvijek bi nas dobili Zagreb ili Barcelona. Veselin Vujović bio je trener u Ciudad Realu i on me doveo. Na kraju moje prve sezone potukao se u jednoj utakmici i dobio je dvije godine zabrane treniranja, ali ja sam svejedno ostao, zadržao sam se šest fantastičnih godina i osvojio tri naslova prvaka Europe.

U Ciudad Realu suigrači su vam bili Mirza Džomba i Petar Metličić.

Da, Mirza i Pero. Znam da je i vama sad na pamet pala ona situacija iz polufinala 2004. Zaista se tada puno pisalo o tome i mislim da je to za neke i danas otvorena tema. No meni je najvažnije da sam s Mirzom i Perom dugo igrao zajedno, da smo si uvijek bili super, a i danas kad se vidimo bude nam lijepo.

Znate li da ste i danas, 21 godinu poslije, itekako omraženi u Hrvatskoj zbog tog poteza?

A znam. Prije, dok su još postojale granice, svaki put kad bi me zaustavio hrvatski policajac i kad bi mi vidio putovnicu, uvijek bi me krivo pogledao i promrmljao bi ljutito Perino ime.

I tako iz godine u godinu. Gledajte, naravno da mi je krivo zbog onoga što se dogodilo, ali nema govora o tome da sam imao bilo kakvu namjeru nauditi Peri. Bio sam obrambeni igrač, rukomet je sport s puno fizičkog kontakta i takve se stvari dogode. Taj sam video pogledao tko zna koliko puta i znam da nisam to namjerno napravio. Pero mi to nikad nije zamjerio, hrvatski navijači jesu, ali spreman sam se nositi s tim.

Slovenija je tada imala čudesnu generaciju. Škof na vratima, vi, Vugrinec, Kavtičnik, Zorman, Lubej, Pungartnik... Međutim, osim tog srebra protiv Hrvatske, niste nikad napravili ništa. Zašto?

Istina, ta je generacija mogla i morala napraviti puno više. Svaka naša utakmica s Hrvatskom bila je na knap, ali uglavnom ste vi pobjeđivali. Ne znam, teško je objasniti zašto je to bilo tako. Kvalitetu smo imali, ali mislim da je problem bio taj što nismo imali igrača kao što je bio Ivano Balić. Nismo imali pravog lidera, vođu koji bi u svakom trenutku znao što treba napraviti.

Također, čini mi se da nismo imali ni ovo što su vaši rukometaši sad pokazali na SP-u. Kao da nismo davali sve od sebe kad je najviše trebalo, kao da nismo, poput vas, bili dovoljno nošeni nacionalnim nabojem. Ne znam, mislim da su to bile ključne razlike između Hrvatske i Slovenije i zato ste vi osvajali medalje, a mi nismo.

U Hrvatskoj smatramo da je naša zlatna generacija mogla i trebala biti još zlatnija i da ta dva velika zlata nisu dovoljna za sve što je Balićeva generacija bila predodređena. Na koncu, to je više puta rekao i on sam.

Da, možda, ali morate biti svjesni toga kakva je Francuska bila tada. Zatim, puno raznih faktora u rukometu ovisi o tome koliko će netko daleko dogurati. Ždrijeb, forma, ozljede, suđenje, odlični protivnici... Puno je toga u igri i zato je jako teško stalno biti u vrhu.

Postoji li koji hrvatski igrač kojeg biste rado doveli u Flensburg?

Uh, kako da ne. Godinama sam uzaludno pokušavao dovesti Martinovića u reprezentaciju Austrije jer je tamo rođen. Itekako bih volio da mi je on desni vanjski. Imate još odličnih igrača, ali pomalo, tek sam stigao u klub. Ekipa je formirana, ali polako ćemo gledati naprijed - što i kako. Ima vremena.

Možete li navesti najbolju postavu sastavljenu od igrača s kojima ste igrali?

Teško pitanje, jer bilo je tu strašnih igrača, ali pokušat ću. Arpad Šterbik na golu, desno krilo Džomba, lijevo krilo neka bude Jonas Källman. Sergej Rutenka bio bi desni vanjski, a Olafur Stefansson lijevi. Pivot neka bude Rolando Urios, a srednji Uroš Zorman. Najbolji obrambeni je Didier Dinart.

Tko je za vas najveći rukometaš svih vremena?

Bio sam dio Balićeve generacije i on je tada bio daleko najbolji na svijetu. Nitko mu nije mogao ništa, dugo je i kontinuirano igrao na najvišoj razini, bio je pravi vanzemaljac. Onda je tu i Nikola Karabatić. Kad vidimo što je sve osvojio, koliko je dugo trajao, naravno da ga moramo uzeti u obzir za najvećeg ikad.

Od golmana je za mene najveći Arpad Šterbik. To su najbolji igrači moje generacije. Danas je tu Gidsel i ako ovako nastavi, vrlo brzo ući će u red najboljih u povijesti. Ipak, zasad su to Nikola i Ivano. Što se tiče trofeja, Karabatić je najbolji, ali zbog same igre na terenu i načina na koji je igrao rukomet, Balić je bez konkurencije broj jedan.