Slično je primjerice, u susjednoj Italiji, gdje se nakon pet-šest kola mislilo kako možda Juventus neće izboriti ni Ligu prvaka, da bi nakon ovog vikenda – tijekom kojeg je Juve pobijedio Lazio, a Napoli izgubio kod Bologne – sve više onih koji misle kako će se i ove godine u Italiji okrnuiti novi-stari prvak. Nakon što je ekipa toliko godina zaredom prva na to se navikne. Nažalost, nakon što ekipa toliko godina zaredom nije prva, također se na to navikne.

Ovako odoka, postoji pet razloga (tri unutarnja i dva vanjska) zbog kojih Dinamo kao da će neminovno postati prvak. Naravno, pod uvjetom da malo aktivnije ne prorade neka državna tijela, koja bi cijelu nogometnu suitu ili bacila 'pod ključ' ili otjerala incercijom. To je sada već sasvim moguće, i u nekom će se trenutku i dogoditi, pitanje je da li dovoljno brzo da bi već utjecalo na ovu sezonu. Ako ne, onda će ovi razlozi doći do izražaja. Uostalom, prva su tri razloga ista ona zbog kojih je Dinamo i jedina 'institucija' (dakako, u pejorativnom smislu) hrvatskog nogometa...

1. Lokomotiva iliti mašinerija

Kada god se priča o bilo kakvoj regularnosti i zasluženim Dinamovim pobjedama mora se početi od Lokomotive. Čak i ako stavimo na stranu (a ne bismo trebali) to što Dinamo ima privilegiju da se njegovi prvotimci (Pjaca, Antolić i mnogi drugi) kale u prvoj ligi u vrlo kontroliranim i povoljnim uvjetima, Dinamo protiv Lokomotive ima stopostotni učinak (minus jedna utakmica kada je Dinamo već bio prvak), dok njegovi prvi pratitelji (Hajduk i Rijeka) otprilike osvajaju dva boda prosječno protiv Lokomotive. Posljedično, Dinamo u prvenstvo ulazi s prosječno četiri boda prednosti.

Naivno je reći kako je to nebitno jer je na kraju prednost Dinama i veća od ta četiri boda. Zamislimo samo scenarij u kojem je Lokmotiva, koja je prošlo kolo bila bolja od Dinama, pobijedila tu utakmica. U tom slučaju, Dinamo bi u u derbi ušao s pet bodova zaostatka za Rijekom (zapravo šest) i odmah se stvaraju uvjeti (kako po pitanju pritiska tako i svega ostalog) koji čine potpuno novu situaciju na terenu. Kako za Dinamo, tako i za Hajduk i Rijeku. Stoga, bodovi protiv Lokomotive i Lokomotivina igra protiv drugih ovdje mora biti na prvom mjestu.

Cijela 'Lokomotiva priča' uopće je i moguća zbog sveobuhvatne podrške koju plavi imaju iz samog vrha HNS-a, pogotovo od kada je ukinuta Udruga prvoligaša. Lokomotiva je samo 'poster-boy' te cijele mašinerijske podrške.

2. Navika pobjeđivanja

S vremena na vrijeme (iako je ovo čista spekulacija te možda i kriva percepcija) Dinamo dobije određeni sudački poguranac. Da li je to nešto normalno za ekipu koja dominira u većini svojih utakmica pa onda i suci imaju statistički veću šansu pogriješiti u njihovu korist, ili je ta prednost nešto neuobičajeno čak i u takvim situacijama – ne znamo. Ali barem je dojam da postoji. Optužbe protiv sudačke organizacije, ponašanje Disciplinske komisije i HNS-a općenito ne pomažu nekom tko bi želio glumiti Dinamovog advokata. Pa ipak...

Dinamo igra loše. Dosta loše. U svojoj ekipi imaju nekoliko 'mrtvih duša', nekoliko loših procjena i nekoliko loših igrača. Osim toga, nemaju nikakvu kulturu igre. Nemaju identitet na terenu. Odlaskom Ademija, nemaju niti vođu. Ono što imaju je čista sila, individualna kvaliteta ako hoćete, no niti to ne bi bilo dovoljno da Dinamo stvarno nema to neko povjerenje, uvjerenost da uvijek mogu pobjediti svakog protivnika. Kada ste toliko godina zaredom prvi to dolazi bez ulaganja u mentalnu spremu igrača, a često im to bude i problem kada u neke utakmice uđu preopušteno. Ali nije i ne može biti slučajno da Dinamo u posljednjim minutama utakmice (barem što se HNL-a tiče) redom postiže golove, a vrlo rijetko prima.

Red card for Jefferson (@hajduk). pic.twitter.com/fuoAgKwYKF

— Voet Vids (@voetvids) December 5, 2015

Pobjeđivanje i trofeji daju vam naviku pobjeđivanja, a nažalost po Dinamove protivnike, postoji i navika gubljenja. Uz sve pogurance koje Dinamo ima, ovo se ne čini nebitno. Isti onaj problem, kompleks ako hoćete, koji je Dinamo godinama uspješno razvio u Europi, su druge ekipe razvile u HNL-u.

3. Sreća

Doista je ponekad teško povjerovati koliko Dinamo ima sreće ove godine. Sreću treba zaslužiti, isprovocirati kako se ponekad kaže, ali ovdje teško da je riječ o tome. Puno prije, posrijedi je statistička anomalija u kojoj taman kad se čini da modrima slijedi pad dogodit se neki 'deus ex machina' i situacija mi se riješi gotovo i sama od sebe. Tako je bilo u gostima kod Moldea, koji je promašio dva 11-erca, tako je bilo prilikom ždrijeba posljednjeg kola kvalifikacija za Ligu prvaka (kada su na najnevjerojatniji mogući način prethodno ispali svi oni koji su kao nositelji bili ispred Dinama), tako je bilo kada je Dinamo igrao protiv Hajduka u Splitu te sada u Zagrebu.

Zoran Mamić kao da jaše još taj jedan, posljednji val sreće, prije nego li ga on, poput nekog neiskusnog surfera, odva li u ocean i pokaže mu da karma ima i svoju drugu stranu. Hoće li Mamić i kompanija iskusiti i tu drugu, neugodnu stranu, onu kada vam sreće okrene leđa nakon što vas je obilato darivala, tek ostaje da vidimo... Do tada, činjenica ostaje kako se Dinamo ove godine nebrojeno puta provukao i u ključnim trenucima – kada se već činilo da kola nepovratno kreću nizbrdo – dobio mali poguranac neke više sile.

4. Rijeka ne želi biti prva

Od samog početka sezone, iz Rijeke šalju poruke kako je ovo godina kada su fokusirani na izgradnju novog stadiona te kako od sljedeće godine kreću ozbiljnije u utrku za naslov prvaka. Dakle, bez rezultatskog pritiska i ambicija. No, kakav je to pobogu stav? Okolnosti su izuzetno povoljne kako bi to napravili ove godine. Dinamo igra najlošije u posljednjih 10 godina, ispustili su brdo bodova kako protiv rivala tako i u malim utakmicama, suspenzija Ademija i uhićenja njihovih čelnika morali su ih potresti. Pa zašto onda ne iskoristiti ovu sezonu (kada su prilike idealne) i ne uzeti ono što je ponuđeno?! Da, mašinerija vam neće to predati u posve poštenoj borbi, ali nije li tako i slađe?

Jer koliko god Kek kod nekih stvari imao pravo što se suđenja i svega ostalog tiče, nisu suci ti koji nisu jednoj iznimno ispodprosječnoj momčadi kakva je Inter iz Zaprešića nisu zabili niti jedan pogodak u tri utakmice ili odigrali groznu utakmicu u Osijeku gdje su zabili iz jedne poluprilike koju su stvorili. Kakva je to momčad koja ne može dominirati protiv nikog na terenu, nametnuti svoju igru? Naravno da takva ekipa ne može biti prvak, ali to se moglo spriječiti prije početka sezone. Zašto se priča o uvijek isti problemima Anasa Sharbinija i onda mu se daje kapetanska traka? Zašto Rijeka može zabiti gol samo iz pogreške protivnika?

Očito je ovaj sustav igre dao svoje. On može dati oko 75 bodova, dobre igre protiv jačih ekipa (dokaz prošlogodišnja Europska liga), ali ne i naslov prvaka. Pitanje je onda – da li odustati od visokih ambicija ili nešto mijenjati?

5. Hajduk ne zna i može biti prvi

Hajduk je ove godine napravio korak unaprijed, tu nema greške. No, za njih ne vrijedi ono što inače vrijedi za prvenstvo. Oni ga ne mogu dobiti na malim utakmicama, koje odrađuju gotovo pa besprijekorno ako zanemarimo dio sezone kada su igrali kvalifikacije za Europsku ligu. Problem ove momčadi nije niti igra, niti koncepcija, niti motivacija, niti publika. Problem ove momčadi je mentalitet. On se gradi ponekad i godinama te će očito trebati još vremena, ali ove godine je definitivno bila (a još i jest) prilika.

Jer ako se pogleda kako je Hajduk dosad igrao velike utakmice sve postaje jasno. Na samom početku godine solidan remi protiv Dinama, ali sve osim toga bilo je u blokadi. Protiv Rijeke jednom nisu uspjeli zabiti gol kada su imali gotovo 70 minuta igrača više na terenu. Drugi put kada su igrali protiv Rijeke, sami su sebe pobjedili u susretu kada su mogli izbiti na prvo mjesto i tako sami sebi izgradili poziciju gledanja u leđa protivnika.

U dvije utakmice protiv Dinama, od njihove su najslabije karike, vratara Eduarda, napravili najjaču kariku. Iz nekoliko vrlo dobrih prilika nisu uspjeli zabiti na Poljudu, kada su mogli i trebali pobijediti Dinamo, a onda im se ista stvar ponovila i na Maksimiru. Dakle, u pet utakmica protiv direktnih rivala Hajduk je ostvario samo tri boda, a nudili su im se i Dinamo i Rijeka. Prilika je bila, gotovo da su se nudile na pladnju, ali Hajduk ih jednostavno nije uzeo. Nisu ih znali uzeti. Mladi su i možda nauče. Momčad ide u pravom smjeru. Pitanje je samo koliko će dugo ostati na okupu te hoće li imati priliku kakva se pruža ove sezone.

Zaključno

Dinamo je, riječima Ratova zvijezda, Imperija. Kada je rušite, morate s malom flotom pobijediti veliku, koja ima i brojčanu i municijsku prednost. Da biste to napravili morate optimizirati vlastite potencijale. Nažalost, ni Rijeka ni Hajduk to nisu ove sezone uspjeli. I zato nitko ne vjeruje da imperija može pasti, već samo uzvratiti udarac.