Zlatko i Niko Kranjčar institucije su zagrebačkog nogometa, igrači koji su, svaki u svoje vrijeme, oduševljavali na nogometnim terenima. Cico golovima, Niko driblinzima i preciznim udarcima. Zato i na njihovu primjeru možemo zaključiti da jabuka ne pada daleko od stabla.

'Kopirajući' oca, Niko se nakon igračke karijere pomalo upušta u trenerske vode. Doduše, još nije prelomio i postavio si konačni cilj, ali čim je (ostao) u nogometu, to je dobar znak. No razgovor s njime - koji smo vodili u Galeriji Kranjčar, baš kada je gospođa Elvira, njegova majka, pripremala postav za sljedeću izložbu, čije će se otvorenje održati 25. svibnja - započeli smo o najaktualnijim temama. Odnosno Dinamovu osvajanju naslova prvaka.

'Bilo je očekivano da će ga Dinamo osvojiti. Prema nekim mojim razmišljanjima, on je i dalje prejak. Čestitke svima, i Osijeku i Rijeci i Hajduku, na tome što su ovo prvenstvo učinili toliko zanimljivim. Ali Dinamo je pokazao više iskustva te potvrdio kvalitetu koju je imao. Osim toga, u ključnim trenucima, pri kraju sezone, u momčad su se vratili i Arijan Ademi i Luka Ivanušec, a čiji se izostanak itekako osjetio u ovim utakmicama u kojima su gubili bodove. Hajduk se jako dobro pojačao, sad je samo stvar toga koliko dugo mogu zadržati taj sastav. I ako ga uspiju zadržati na okupu, sasvim sigurno bit će i sljedeće sezone vrlo konkurentni.'

Ove subote (20 sati, Arenasport 1, MAXtv) igra se najveći derbi, onaj između Dinama i Hajduka.

'Što se derbija tiče, on sada nema nikakvog bodovnog značenja i rezultatskog imperativa. Zato se nadam da će biti puno sadržajniji i zanimljiviji nego zadnja dva koja smo gledali.'

Imperativa nema, ali Dinamu ne bi trebao još jedan domaći poraz od Hajduka, a Splićani sigurno u pobjedničkom raspoloženju žele dočekati finale Kupa.

'Zato i kažem, nadam se da ćemo gledati dobar nogomet, da neće biti zatvoren, pa da ne kažem i dosadan derbi za nas gledatelje. Mislim da i jedni i drugi, uz ambicije koje imaju, želju koju imaju, moraju dokazati zašto su prvi i drugi na tablici nakon prvenstva za koje mnogi kažu da je bilo najneizvjesnije i najbolje dosad. Sad, koliko je kvalitetom odskakao od prijašnjih, koliko je Dinamo pao u odnosu na druge sezone, to je stvar prepirki i razgovora, zabavnih za svakog ljubitelja nogometa. Ali ono čemu se nadam jest da će pružiti nogomet zanimljiv publici i da će ona najviše uživati.'

Ključni detalji koji su Dinamu pomogli da dođe do naslova

Naglasili ste povratak Ademija, ali moramo spomenuti i trenersku smjenu, odnosno dolazak Čačića na klupu. Koliko je to utjecalo na momčad?

'Očito je uspio psihički podići momčad. Ali možemo razgovarati i o tome je li vratio sustav na onih 4-2-3-1, koji je krasio Dinamo i u kojem se prezentirao u najboljem svjetlu. Stavio je igrače na svoje pozicije i, kao što sam već rekao, poradio na psihološkom planu. Naravno, ne znači da bi bilo drugačije da je Kopić ostao, to jest da Dinamo ne bi osvojio naslov. Što se toga tiče, mislim da je Dinamo napravio dobar potez, koji im se isplatio. I sada imaju nekoliko tjedana da vide s kim će i kako će dalje.'

Dojam je da se i Bruno Petković Čačićevim dolaskom podigao na razinu na kojoj smo ga znali gledati.

'Nezahvalno mi je to govoriti, jer nisam gledao svaku Dinamovu utakmicu ili svaku utakmicu u kojoj su Petkoviću stizale kritike javnosti i novinara. Dakle to ne bi bilo korektno. Sigurno je to da je odigrao odličnu utakmicu protiv Osijeka. O njegovim vrlinama i kvalitetama ne treba puno govoriti. Osim toga, padovi u formi ili u kvaliteti izvedbe igrača posve su normalni, događaju se svima, pa tako i najboljima. Sada je na njemu da se zalaganjem i potvrđivanjem kvalitete koju neosporno posjeduje vrati tamo gdje mu je i mjesto.'

Ova je Dinamova godina posebna, jer obilježava se i 40. obljetnica naslova iz 1982. Vaš je tata bio dio te generacije, a koju posljednjih tjedana često viđamo na okupu. Kakva su vaša sjećanja na njih? I kakav je osjećaj biti u tom društvu? Uživate među tim legendama, od Zeke, Mlinke do Štefa, Đeme...

'Naravno. To su ljudi koji su mi obilježili djetinjstvo zbog druženja s tatom. Često sam bio prisutan na tim duženjima, jer oni nisu bili samo suigrači, već i prijatelji. Odrastao sam uz te ljude, bio dio njihovog svijeta. Što se tiče obilježavanja tog uspjeha, lijepo ga je popratio i Dinamo, što je ta generacija svakako zaslužila. Jer svi znamo što su značili Dinamovim navijačima.'

'Čuo sam milijun njihovih anegdota....'

Neki ste dan 'spustili' Mlinariću rekavši da su slavili naslov uz viski i dvije Coca-Cole. Sigurno vam je tata ispričao još bezbroj takvih anegdota.

'Ha, ha.. Ma, jest. Naravno. Ali puno sam puta već rekao da o tome neću govoriti. Imaju milijun anegdota, rastao sam uz njih. I kad god bih nakon treninga sjedio uz njih i slušao ih, to je bila predivna životna škola.'

Nego, svi govorimo o Dinamovoj 40. obljetnici. Ali ove godine obilježava se i 20 godina od Zagrebova naslova prvaka, kada je Pjesnike vodio vaš tata.

'To mu je sigurno možda i najveći uspjeh u trenerskoj karijeri. Igrali su fantastičan nogomet, bili su ekipa od koje nitko nije očekivao taj rezultat. Napravio je od njih pravu škvadru, iskoristio sav njihov potencijal koji su imali. I zasluženo su osvojili to prvenstvo. Ali eto, sada kada gledam, ne mogu vjerovati da je prošlo već 20 godina. A ne možeš ni vjerovati kamo je nestao taj NK Zagreb.'

Koliko su ti nogometni razgovori Cice i društva utjecali na vas, je li vam to bio okidač za ulazak u nogomet?

'Ne, ni govora. Ljubav prema igri, isključivo to. Otkad se sjećam, znam da sam ganjao loptu. Imao sam sreću da mi je tata bio profesionalni nogometaš, da sam kao klinac išao s njim na treninge u Beču. Da sam se ondje zaljubio u nogometnu loptu. I onda su mu u Rapidu, kad sam imao šest godina, rekli: 'Nemoj da tu udara loptu sa strane, nego neka dođe na trening.' I priključio sam se dečkima koji su imali osam, devet godina. Tako sam i počeo s treniranjem. Ali oduvijek je postojala ljubav prema nogometu.'

Uspješno ste gurali i školu, jer svi znamo koliko je XV. gimnazija na Jordanovcu (MIOC, op.a.) zahtjevna i teška.

'Ha, ha.. Gurao sam dobro i u školi. Do neke faze, odnosno do fakulteta. Tako sam bio odgojen. I mama i tata su postavljali ciljeve. Uvijek su mi govorili: 'Koliko god voliš nogomet i koliko god voliš trenirati, škola mora biti na prvom mjestu.'

Jeste li imali kakvih drugih afiniteta, osim prema nogometu?

'Kao i svaki klinac, u ono vrijeme igrao sam sve sportove kojima smo se mogli baviti na školskom igralištu. Ali osim toga, ništa više. Naravno, sada kroz maminu priču s galerijom ulazim i u svijet umjetnosti, baš kao i preko Zrinke (Cvitešić, glumice i dugogodišnje Nikine ljubavi, op.a.). Naravno, volio sam filmove i prije, vodili su nas roditelji često i u kazalište i na koncerte. Tako sam odgajan od najmanjih nogu.'

Nakon prvih koraka u Rapidu nogometno ste odrastali u Dinamu, a već sa 16 i pol godina stigli i do prve momčadi. Nešto kasnije, s 18 godina, postali ste i najmlađi kapetan Dinama.

'Eto, tako se dogodilo. Ali postoji ovdje jako važan faktor, a on se zove sreća. Dogodilo se to da, kad sam ušao u prvu momčad sa 16 i pol godina, klub nije imao financijskih sredstava i dobar dio momčadi bio je rasprodan. Normalno, tada su se okrenuli mlađim igračima i meni se pružila prilika da u tim godinama igram seniorski nogomet i tražim svoj put dalje. Prve godine ekipa je dosta mješovita, tek nekolicina iskusnih uz nas mlađe koji smo dobili priliku. A onda je došao Ćiro. No i tada sam se mučio - hoću li ili neću biti u sastavu. Dao mi je priliku protiv, ako se dobro sjećam, Zadra krajem ljeta. Imao sam sreću pa zabio gol i namjestio jedan, tako je nekako krenuo moj razvoj pod Ćirinom palicom.'

Na veliku žalost brojnih Dinamovih navijača, od kojih se čak i skrivala prava istina, 2005. godine preselili ste se u redove najvećeg suparnika, u splitski Hajduk. Iako znam da iz Splita nosite najljepše uspomene, odlazak iz Dinama sigurno vam je bio strašno težak.

'Da, svakako. Ali da se razumijemo, prošlo je jako puno vremena, pa se više ni ne mogu prisjetiti egzaktnih osjećaja koje sam tada imao. Znam da mi je to sigurno bila najteža odluka u nogometnom životu i nisam mogao vjerovati da mi se to događa. S druge strane nisam ni imao nekih drugih ponuda i vjerojatno je u meni podsvjesno proradio veliki inat. I u tom trenutku izuzetno mi je pomogao onaj osjećaj prihvaćanja u Splitu. Zato stalno ponavljam - izuzetno sam im zahvalan na tome. Prihvatili su me kao dinamovca. Prihvatili su me i kao onoga koji se nikad nije htio, niti će se odreći toga da je dinamovac. Jednostavno, to mi je u krvi. Svi nogometni navijači svjesni su da ne biraš za koga navijaš i kome pripadaš, a ja još manje, jer sam odrastao uz tatu. U Dinamo i na Maksimir išao sam i kad smo živjeli u Beču, jer tata je dolazio pozdravljati prijatelje, došao bi na kavu. Kad je postao trener, na stadionu sam bio od 0 do 24, a i navijao sam najviše na svijetu za Dinamo kada ga je on vodio. Prema tome, mogu biti samo zahvalan ljudima u Splitu što su me prihvatili takvog. Na to se više ne mogu vraćati, jer to je dio mog života, moje karijere, koja je na kraju dobro ispala. To neću nikad zaboraviti. Baš kao što će zauvijek ostati i taj ožiljak. Ali opet, imam predivna iskustva i prijateljstva iz Splita.'

'Nisam vjerovao da mi se to događa...'

Iako ste rekli da postoji ožiljak, tu ste priču odavno arhivirali, odnosno nemate potrebu nikome se opravdavati, još manje prebacivati odgovornost na druge.

'Otišao sam u Hajduk iz jednostavnog razloga - jer sam odabrao tako. Ne želim objašnjavati zašto sam otišao, odnosno zašto sam morao otići. Jednostavno, tako je to bilo, preživio sam. Sada sam tu, sretan. S time da ja tada nisam imao pet, šest, sedam ponuda, kako se govorilo. Imao sam samo ponudu, iako nju nisam ni vidio, moskovskog CSKA. Ali u tim godinama (tada je napunio 21 godinu, op.a.) nisam želio otići u Rusiju, nisam se vidio ondje. Imao sam jako lošu jesen i nisam se smatrao dovoljno spremnim za odlazak u sredinu u kojoj se kao stranac odmah moraš dokazati. Vjerovao sam da je za moj nogometni razvoj bilo najbolje ostati u Hrvatskoj. Sigurno je veliki faktor odigrao i inat koji se stvorio u meni zbog svega što se događalo te jeseni. Stao sam iza te odluke. Napravio sam ono što sam napravio i danas stojim iza te odluke. Puno se toga događalo zadnjih dva, tri dana tog transfera. Dogodio se taj okidač, s obzirom na to da me Dinamo nije morao prodati u hrvatski klub, jer meni je u klauzuli izričito pisalo da mogu otići samo u inozemstvo. I oni su, da su htjeli, mogli to i stopirati. Iz nekog razloga, i njima je to bilo u interesu. Čak su napravili pritisak taj zadnji dan. No ostavio sam to iza sebe.'

Nekako se u to vrijeme poklopilo i da je vaš tata preuzeo kormilo reprezentacije.

'Zbog toga su, po mom mišljenju, i najviše krenuli problemi. On je od ljeta (Otto Barić smijenjen je nakon Eura 2004. u Portugalu, a Zlatko Kranjčar imenovan je izbornikom, op.a.) preuzeo reprezentaciju. Naravno, onda su krenule prozivke da igram zbog tate. I nisam bio sretan. No imao sam super suigrače, ni na jedan način nisu pokazivali animozitet u toj situaciji. Imao sam sreće da smo s reprezentacijom imali jako dobre rezultate u tom periodu. Baš kao što sam imao i nesreću da u Dinamu te jeseni nismo imali dobre rezultate.'

Vaš je tata znao reći kako bi želio da se jednog dana zajedno vratite u Dinamo. Jeste li ikad razgovarali ili barem razmišljali o tome?

'Ne, ni govora. Zaključio sam tu priču nakon odlaska iz Hajduka. Jednostavno, donio sam takvu odluku da se nemam potrebu vraćati u HNL. Ne iz nepoštovanja prema HNL-u, već zato što sam osjećao da sam dao sve HNL-u. Mislio sam da je to puno važnija platforma za mlađe igrače koji će naći svoj put u nogometnim vodama i na kraju dana osigurati si egzistenciju igrajući nogomet. Nisam planirao ni razmišljao o okončanju karijere u Hrvatskoj možda i zato što mi se dogodilo ono što smo već spominjali.'

U ljeto 2006. godine preselili ste se u engleski Portsmouth, što je u jednu ruku bio i spas, s obzirom na repove koji su ostali nakon transfera u Hajduk.

'Prva sezona bila mi je dosta teška. Shvatio sam da sam došao kao nada u razvoju. Od prvog dana imao sam sreće učiti od velikana engleskog nogometa, od golmana Davida Jamesa, Sola Campbella, Nwankwa Kanua, Andyja Colea, koji su bio dio te ekipe iz moje prve sezone. Imao sam aklimatizacijski period od skoro godinu dana. Ali opet, u pravom trenutku odigrao sam pravu utakmicu. Na početku druge sezone krenulo je dobro i po mene i po klub, a sve je kulminiralo osvajanjem FA Cupa.'

Bili ste prvi Hrvat s tim trofejom?

'Da, da. Imali smo stvarno odličnu ekipu. Uz Campbella i Kanua, bili su tu Glen Johnson, Sylvain Distin, Lassana Diarra, Pedro Mendes. Došli su nam i Jermain Defoe i Peter Crouch. Imali smo super ekipu, punu iskusnih igrača, ali i nas mladih. Stvorili smo super rezultat, ali nažalost, klub to više nije mogao pratiti, malo su se preračunali. Ili što se već dogodilo. I došlo je do osipanja momčadi.'

Klub je trenutno u trećoj ligi. Imate li kakvih kontakata s njima, pratite li ih?

'Ponekad pogledam pokoju utakmicu, ali nemam kontakata. Znam da su gotovo svake sezone na ulasku u Championship, ali nikako da se to i ostvari. No kako su ga navijači spasili od propasti, to je nešto predivno. Njihove navijače smatraju jednima od najboljih u Engleskoj i zato se nadam da će se jednog dana vratiti u drugu ligu, dok je za Premier ligu to zbilja teško očekivati.'

Igrama u Portsmouthu, ali i s Bilićem na izborničkoj klupi, uspjeli ste opet pridobiti naklonost zagrebačke publike te vam je skandirala zbog poteza u utakmici protiv Norveške.

'Ha, ha.. Dogodilo se. Da, u utakmici prije te zabio sam dva gola Izraelu. Bilo je to lijepo i velika satisfakcija, postao sam rasterećeniji. Tada sam se povukao iz javnosti, postavio sam gard, nisam želio komunicirati s hrvatskim novinarima. Shvatio sam da je takva komunikacija normalna u inozemstvu. I osigurao sam si mir, za kojim sam žudio nakon tih turbulentnih godina pojavljivanja u hrvatskom nogometu. Jednostavno sam odlučio uživati u nogometu i razvijati se na najbolji mogući način.'

Uslijedila je selidba u Tottenham s Modrićem, Ćorlukom i Pletikosom. Postali ste Crottenham.

'To je bilo super, pogotovo ta prva sezona, u kojoj smo osigurali prvi izlazak u Ligu prvaka. Tamo sam bio i dosta standardan. Sve te tri sezone imali smo vrhunske suigrače i atmosferu u momčadi. Tako da je to bio odličan period.'

Kako je bilo igrati s Lukom? Istina, bili ste suigrači u reprezentaciji, ali sigurno je posve drugačiji doživljaj trenirati s njime iz dana u dan te igrati iz vikenda u vikend, nego kada ste u reprezentaciji, pa ste na okupu svega nekoliko dana.

'Užitak. Iste smo neke nogometne filozofije, pa smo se i nekako nadopunjavali, kako u reprezentaciji, tako i u Tottenhamu. Nogometni užitak, nemam druge riječi.'

Iznenađuje li vas to što je i s 36 godina na tom nivou?

'Iskreno, ne. Jer znam koliko truda i profesionalnosti ulaže u to da bude na ovom nivou. Ne sumnjam u to da će ga održavati još godinu, dvije, tri.'

'Realu kao da je suđeno da osvoji Ligu prvaka'

Znači, može biti i prevaga u finalu Lige prvaka između Reala i Liverpoola?

'Ma, može. Naravno. Jer zbog svega što su napravili u ovoj nokaut-fazi imam osjećaj da je Realu suđeno osvojiti pehar. Ne mogu si drugačije objasniti i opisati rezultate koje su postizali i način na koji su prolazili. Jer bilo je utakmica kada si pomislio da nema više šanse da se vrate. Od Chelseaja do utakmice protiv Cityja. Ali svojim iskustvom i – naglašavam – kvalitetom, o kojoj se premalo govori, preokretali su rezultate u svoju korist.'

Nije li vam engleski nogomet draži? Pa i filozofija Jürgena Kloppa?

'Nije mi draži. Istina, imam poveznicu s engleskim nogometom, ali najdraži mi je lijep nogomet.'

Pa Kloppov nogomet je atraktivan.

'Da. I ako se mogu osvrnuti na neku utakmicu, onu koja me oduševila ove godine, to je ona između Manchester Cityja i Liverpoola, koja je završila 2:2. To je nogomet kakav bih želio uvijek gledati, a taj nivo City i Liverpool drže već zadnjih pet sezona pod Guardiolom i Kloppom, i sumnjam da ćemo ga opet vidjeti. Naravno, u ovoj finalnoj utakmici ne postoji favorit, ali sigurno se ne bih nikad kladio protiv Reala.'

Može li se u engleskom prvenstvu dogoditi čudo, pa da City propusti priliku i prepusti naslov Liverpoolu?

'Ne vidim to da će City propustiti priliku protiv Aston Ville. Čudesni su jedni i drugi. Tko god da osvoji. Koliko su bodova osvojili, kakvu dominaciju imaju... Mislim da su jedni druge tjerali da budu bolji.'

Ušli ste u trenerske vode. Gledate li na nogomet sada drugačije nego prije?

'Ne, ni govora. Nogomet je najnepredvidljivija igra u kojoj svatko ima šanse dobiti i jačeg protivnika na papiru. Jednostavno, kad se dogode trenuci u kojima momčad funkcionira, a individualci se nametnu svojom kvalitetom i sve se sklopi u jedan kolektiv, ne postoji zanimljiviji sport.'

Vjerujem da ste ipak osjetili to da nogomet nije samo igra na terenu. Jer, evo, i izbornika U-19 reprezentacije Joea Šimunića, a dio ste njegova stožera, proziva se zašto igra ovaj, a ne onaj. Postoje i drugačiji interesi osim samog rezultata.

'Meni je tako bilo i dok sam igrao. Tako da s te strane imam iskustva, a rastao sam i uz tatu, koji se bavio trenerskim poslom dok sam stasao. Tako da su svi ti uspjesi i neuspjesi dio mog odrastanja, a gledao sam i njega kako proživljava takve stvari. Te su kritike sastavni dio sporta koji volim i kojim se bavim, tako da sam dosta imun na to. Bilo bi čudno da nisam.'

'Nisam želio zbog ozljede prekinuti karijeru. Na kraju je ipak tako bilo....'

Kraj karijere dočekali ste na Otoku 2018. godine, u Glasgow Rangersu, u godinama u kojima neki još uvijek igraju.

'Još od odlaska u Dinamo Kijev, taj moj zadnji dio karijere najjednostavnije je opisati kao velike uspone, ali i još veće padove. Zahvaljujući ozljedama. Često sam bio ozlijeđen u najgorim trenucima; kada sam dostizao vrhunac svoje forme, došla bi neka ozljeda koja bi me izbacivala iz momčadi i forme po mjesec dana. Borio sam se na raznorazne načine i trudio se priuštiti si lijep završetak karijere. Imao sam sreće da su me htjeli u Rangersu u trenutku u kojem su iz druge ušli u prvu ligu. Bio sam presretan što mogu još jednom uživati u nogometu na takvoj pozornici. No nisam imao laku prilagodbu, jer dok sam bio u SAD-u, u zadnjoj utakmici potrgao sam kvadriceps, nekih šest, sedam centimetara, što me bacilo barem mjesec i pol unazad. Pa sam došao nespreman na pripreme. I onda sam morao loviti suigrače. Naravno, prvih četiri, pet kola nisam igrao na nivou na kojem sam to očekivao.

Nakon toga uslijedio je odličan period, tri puta zaredom bio sam biran za igrača utakmice. Tada sam bio možda i najspremniji u karijeri, ali onda mi se na treningu dogodilo da sam slomio prednji križni ligament te sam već bio vrlo blizu odluke da raskinem ugovor i vratim se doma. I povratak je bio mukotrpan, zainatio sam se, misleći da neću prekinuti karijeru zbog ozljede, nego kad ja tako odlučim. Relativno sam se uspješno vratio, ali onda smo ispali od ekipe iz Luksemburga. To me također dotuklo. Nakon te ozljede, u ostatku sezone svako malo nešto se boljelo, zatezalo, i jednostavno sam shvatio da ću teško igrati nogomet kakav želim. Došlo je i do zasićenja, pomirio sam se s time da možda postoji drugačiji, pa i ljepši život nakon nogometa. I moram priznati da mi uopće nije teško pao period prilagodbe na život poslije nogometa.'

Svi govore o derbiju Old Firm kao o prazniku nogometa. Je li uistinu tako specifičan?

'Velik je, ali ima još takvih derbija: Inter – Milan, Roma – Lazio, Dinamo – Hajduk. Prvo što sam si priuštio, kao veliki navijač Rome, bio je odlazak na rimski derbi. Ali ludi su i turski derbiji, luđi nego u Škotskoj. Naravno, u Škotskoj je to praznik nogometa. Puno ljudi iz istog grada, a koji su prijatelji, tog tjedna ne razgovaraju. Doduše, ja ga nisam doživio kao nekakav opasni derbi. I mogu samo reći da sam doživio Rangers kao iznimno velik klub s predivnim navijačima koji žive za njega. I općenito Škote kao narod, u koje sam se zaljubio prvog dana. Toliko su otvoreni, toliko neopterećeni. Samo lijepa sjećanja vežu me uz Glasgow, bez obzira na patnje koje sam proživljavao zbog ozljeda.'

U godini u kojoj ste okončali karijeru Modrić i ekipa priuštili su nam svjetsko srebro. Imamo li se čemu nadati u Kataru ove godine?

'Naravno. Osvrćući se na 2018., vidimo da je kostur reprezentacije još uvijek ovdje. Ovi mladi koji su se dokazali i koji su ušli u reprezentaciju donose veliku energiju i kvalitetu. Grupa je prolazna na prvi pogled. Neprolazna je ako se ne shvati ozbiljno. Ali poznajući ovu generaciju i sve što smo vidjeli od nje, ona sigurno neće nikoga podcijeniti. I svakog će protivnika dočekati s respektom. A definitivno će kvalitetu koju ima pokazati na terenu. Nakon toga, u nokaut-fazi, nikad se ne bih kladio protiv Hrvatske. Dapače, mislim da sa svakim možemo igrati al pari. Zato imam velika očekivanja. I na kraju dana, oni svojim igrama, što u klupskom, što u reprezentativnom dresu, zaslužuju podršku svakog ljubitelja hrvatskog nogometa.

Dio ste stožera U-19 reprezentacije. Imate li kakvu viziju o tome što dalje?

'Nemam. Nisam si postavio nikakav cilj. Idem kako me put bude vodio. Moram priznati da me ovo sa Šimunićem, rad u U-19 reprezentaciji, jako ispunjava. Divno mi je da mogu svoja iskustva i znanja prenositi na buduće, nadam se, i A reprezentativce. Ali isto tako otvoriti im oči za ono što je potrebno za uspjeh u vrhunskom nogometu. Ali i pomoći ako ne uspiju u vrhunskom nogometu, jer život nije samo nogomet, nego puno više od toga. I ono što je meni najvažnije - prenositi čast, obavezu i odgovornost koju nosi igranje za hrvatsku reprezentaciju. Mislim da je na kraju dana to najvažnije. Nama, poslijeratnim generacijama, bilo je puno lakše identificirati se i s velikom strašću igrati za reprezentaciju. A sada je na nama da to prenesemo na nove generacije. To je ono što ljudi prepoznaju i dive se naboju s kojim se igra u hrvatskom dresu. Sretan sam zbog onog što radim(o). A što će biti sutra, hoću li se zasititi toga, to stvarno ne znam. I zato neću reći 'da, hoću' ili 'ne, nikad neću'.