Dorian se umjesto na nogomet osvrnuo na divljanje navijača na Kantridi te daje perspektivu čovjeka koji i sam često vodi maloljetno dijete na utakmice:

'Ono što se na Kantridi dogodilo nema opravdanja i jednostavno nema tih riječi kojima bi opisao kako sam se osjećao danas od šezdesete minute do kraja utakmice, a osjećaj koji me je pratio za vrijeme utakmice još više se pogoršao kada sam došao doma i zagrlio svoju djecu, od kojih mi sin samo igrom slučaja nije bio danas sa mnom na utakmici. Danas se svaki navijač Hajduka mora crvenjeti od srama!

Nema tu nikakve lažne patetike. Zadnji put ovako nešto doživio sam na svojoj prvoj utakmici dalekih osamedesetih i to, zanimljivo, također od navijača Hajduka.

Naime, E1 tribina namjenjena je za roditelje koji dolaze sa djecom na utakmice. Često su se za tu tribinu radile akcije poput: 'Moja prva utakmica', 'Moj razred na utakmici' ... Općenito uprava se godinama borila da popuni tu prazninu u gledalištu. Sada kada je ove sezone konačno učinjen značajan pomak po tom pitanju, našla se šačica primitivnih idiota koji su se drznuli baciti baklje na najsvetije što postoji na ovome svijetu, na - DJECU.

Inače sam veliki zagovornik teze da na našim stadionima nije sve tako crno kao što političari i dio medija želi prikazati. Nebrojno puta sa isticao kako je mene otac vodio na utakmice i kako ja svoje dijete vodim na utakmice te da mi se nikad ružno ništa nije dogodilo. Ali nažalost demantiran sam.

Naravno, nakon tog abnormalonog čina dio Armade kreće prema Torcidi i u jednom času mi se učinilo da će sukob eskalirati do te mjere da se susret neće moći nastaviti. Policija ne bira sredstva da spriječi daljnje širenje sukoba, upotrebljava sprej te ne bira koga šprica. Djeca, žene, svi koji se nisu uspijeli skloniti na vrijeme nisu pošteđeni. U jednom trenutku prolazi desetak specijalaca ispred F tribine, naravno svi dobacuju pogrdne komentare, a jedan od njih pokazuje navijačima srednji prst. Nova eskalacija započinje.

I onda dvije slike koje vjerovatno neću moći nikada izbrisati iz glave. Roditelji kreću prema izlazu sa svojom djecom. Taj pogled prestrašenog roditelja i uplakanog djeteta kojeg je ovaj vodio za ručicu nikada neću moći zaboraviti. Srce mi se lomi i pomišljam kako ovaj roditelj više nikada neće svoje dijete odvesti na utakmicu. I kada sam mislio da je konačno kraj muci dogodilo se nešto što ni u snu nikada ne bi vjerovao da mi je netko ispričao. Na ispražnjenoj tribini su nekoj ženi ostale stvari. Policajac ju je sa staklenim štitom prati dok je dio Torcide kamenuje.

POGLED U PRAZNO! Toga časa za mene utakmica je završila! Gledam ispred sebe i ne vjerujem što se događa. Pa gledam te roditelje kako napuštaju stadion u šoku i nevjerici. Pa gledam prema Armadi i nadam se da će biti dovoljno pametni da ne bude još većeg nereda. Netko kraj mene urla na Krstanovića kako nije zabio. Ne znam; gledam u teren ali ne vidim ništa. Samo slika baklji koje lete prema djeci.

Ove godine kada je konačno zaživjela liga 10, kada se ljudi vraćaju na stadione, kada se u Rijeci piše prekrasna priča o nogometu. Kada i ljudi koji su zaboravili kako izgleda Kantrida dolaze vidjeti što to ima tamo, o čemu svi u Hrvatskoj pričaju. Neki idioti su se drzuli učiniti glupost koja nema granicu. Bacili su mrlju na prekrasnih dva mjeseca lige koja su vraćala nadu u bolje sutra našeg nogometa. Šteta je pa rekao bih skoro nepopravljiva.

Utakmica? Igra? Da budem iskren sve sam zaboravio i sve je palo u drugi plan. Nema smisla da sad analiziram utakmicu kada zadnju trećinu pamtim samo bijelu vestu čovjeka koji je stajao ispred mene, a koju sam gledao zadnjih pola sata.'

Pročitajte sve o temi jadranskog derbija OVDJE - o lošim potezima organizatora, o pogreškama policije te dodatnim događanjima uz teren -  na portalu Tribina.hr.