Protiv Urugvaja, ulog je bio najveći mogući – nakon neuvjerljive partije protiv Kostarike i fine , taktički izvojevane pobjede nad Englezima, Talijani su tražili jedan impuls, remi i nulu koji bi ih gurnuo u završnu fazu Svjetskog prvenstva. Naravno, veliki dio priče otpada na Marchisiov glupi i nespretni crveni karton, kojim je ostavio suigrače na cjedilu – Urugvajci su tek nakon toga malo prodisali. Dio leži i u lošoj zonskoj obrani kornera, gdje je samo jedan čovjek branio najosjetljiviju zonu po sredini peterca, koju je napalo čak troje Urugvajaca. Na kraju krajeva, Urugvaj nije bio ni bolji ni lošiji od Italije – jedan crveni, jedan izolirani incident u vidu prekida, i bilo je dosta. Ukratko rečeno, Talijani su natalijančeni.

Dugo vremena vrijedila je nogometna formula i paradigma koju su prisvajali isključivo stanovnici najpoznatije europske čizme. Ona je glasila – prouči suparnika, uoči mu vrline, zatvori ih, čekaj ga, i pusti da se uvali u pogrešku koju ćeš onda iskoristiti. Pa koliko god trebalo. Prandelli je sinoć zaboravio svaku taktičku i stratešku viziju koja ga je proslavila u Azzurrima, i odlučio je biti – Talijan. Tako se nastavila tradicija koju su utabali Zaccheroni i Capello- talijanski treneri su učinili dosadnom i poroznom već treću ekipu na turniru.

Problem je bio u tome što ga je s druge strane čekao još veći Talijan. Možda ne u putovnici ili obiteljskom stablu, ali u svom nogometnom srcu – definitivno. Oscar Tabarez je postavio svoj standardni kadar – 8 vrhunskih i organiziranih defenzivaca i dvije svjetske klase naprijed. Ukoliko ovih 8 bude radilo što treba, ova dva će nešto već učačkat.

Ne bi bilo fer reći kako je Tabarez porazio Prandellija, nije. Samo je imao ekipu s više fokusa i stpljenja, pa je prije dočekao i grešku. Ali u svakom slučaju valja spomenuti kako je talijanski izbornik postao nedosljedan. Imao je u ekipi Pirla, čije su se lopte uglavnom pod pritiskom napadača vraćale unazad ili u širinu, ali nikad preko bekova koji su bili zabetonirani an svojim pozicijama. Verattijeva kreacija nije mogla doći do izražaja – kome će predati loptu kad samo prednja dvojica traže igru, a među 5 braniča se moraju kretati? Balotelli sasvim sigurno nije psihički najstabilniji igrač na svijetu, ali samo ovakva ziheraška igra u kojoj on ne može ništa pokazat ga može naljutit do te mjere da ga moraš zamijeniti iz straha da ne napravi glupost.

Prandelli nije lud čovjek, znao je da samo „slučajno“ može zabiti gol Urugvaju ako njihovu obranu od 10 članova napada s 4 igrača. Ali je odlučio talijanizirati, i baš kad se pomislilo kako je doveo utakmicu u mirne vode, Marchisio je pocrvenio. Odjednom, Talijani su shvatili da su potratili 60 minuta u kojima su mogli tražiti gol – na kraju krajeva, Urugvaj nije naročita kontraška momčad – njihov forte su mini ciklusi u kojima pritišću i osvajaju duge lopte blizu suparničkog šesnaesterca – zašto se onda nije napalo i vjerovalo svom kadru? Nije morao Marchisio dobiti crveni, ali je Urugvaj iz nekog ranijeg prekida mogao postići slučajan gol. Mogao ga je postići i u 95.-oj minuti, u igri 11 na 11. I što onda? Ekipa s Pirlom, Balotellijem, Marchisijom, Verattijem i Immobileom mora svesti utakmicu na to da se nadaju da ta greška i pad koncentracije neće doći? Jer ako dođe, ne zna se kako odgovoriti. Ili se nema vremena, kao što je ovdje bio slučaj.

Prandelli, Tabarez te natalijančio. Poetska je i nogometna pravda da jedan trener mora priznati poraz, makar ovaj drugi nije ništa mnogo hrabrije ni inteligentnije napravio. Kada ga već izbjegavaš u igri, baš to je rizik koji sa sobom nosi talijanština.