Ivan Leko bivši je igrač Hajduka, s kojim je osvojio dva naslova hrvatskog prvaka i kup. Period između dva naslova s 'bilima' Leko je proveo u španjolskoj Malagi, a nakon drugog slavlja sa splitskim klubom karijeru je nastavio u Belgiji, u kojoj je i 'objesio kopačke o klin' 2014. godine. U toj si je zemlji posložio život, jer Antwerpen je njegova adresa prebivališta.

Ona zagrebačka, u ulici Baruna Trenka, stradala je prošle nedjelje, u potresu kakvog Zagreb ne pamti već 140 godina.

'Bio sam u šoku kada sam čuo što se događa. Odmah sam bio na liniji s bratom Antom, koji također živi u Zagrebu, u centru, morao sam znati što je i s njim i s nećakinjom odnosno nećacima, njegovom suprugom. Javili su mi da je moj stan, odnosno cijela zgrada, u dosta lošem stanju. Kod mene je puno toga uništenog, razbijeno. No, najvažnije je da nitko od mojih zagrebačkih susjeda nije stradao. Ono što je uništeno već ćemo nekako popraviti, jer uvijek nakon kiše svane sunce', na početku telefonskog razgovora za tportal rekao je 42-godišnji Leko, javivši se iz svog doma gdje živi sa suprugom Tinom te blizankama Norom i Dorom.

Nažalost, potres nije (bio) jedina nevolja. I kao što je Hrvatska u karanteni zbog koronavirusa, tako je i Belgija povukla prije desetak dana slične mjere, odnosno zatvorila kafiće, restorane, trgovine, a ulice su sablasno prazne. Stoga nije ni čudo da se ovih dana ne govori ni o čemu drugom osim o pokušaju da se zaustavi širenje koronavirusa te smanje štete nastale ovim globalnim problemom.

O odgodi Eura kao jedinoj normalnoj odluci

A da je zabrinutost s pravom podignuta na najvišu razinu, potvrđuje odluka Uefe koja je odgodila Euro 2020. te ga prolongirala za ljeto 2021. godine.

'Nažalost, ili možda bolje reći na svu sreću, do sada nitko nije bio u situaciji odgađati ovakva natjecanja. Ljudi su radili planove i programe kako organizirati Euro, a sada se sve to mijenja. Međutim sada će do izražaja doći adaptacija, kreacija ljudi koji će morati ispočetka raditi planove. U svakom slučaju, mislim da je ovo jedina normalna odluka. Jer ovo što se sada događa puno je veće od nogometa. Posebno sada, jer se ne zna hoće li se i kada uopće moći igrati nogomet. Cijeli nogomet je pod utjecajem ovog virusa'.

Znamo da vam nije drago što ste bez posla. Sigurno trenerima danas nije jednostavno živjeti u ovoj neizvjesnosti, jer ne zna se što će se dogoditi danas, a kamoli sutra, prekosutra…

Slažem se, jer ovo je zbilja stresno vrijeme. Svi volimo raditi na način da točno znamo što će se događati sljedećih dana i tjedana. Ali došla je takva situacija da jednostavno niti treneri, niti direktori klubova, niti sami igrači, pa niti navijači, nitko ne zna što će se dogoditi sutra. Situacija se mijenja iz sata u sat, a ne iz dana u dan. Svi se nadamo da će se ona popraviti što prije, a onda treba biti brz u razmišljanju i donositi prave odluke.

Iza sebe imate i prekrasnu igračku karijeru, što klupsku, što reprezentativnu, pa možete i iz tog kuta komentirati ovu situaciju. Jer igrači su tempirali formu za travanj i svibanj, a sada je nastala ova 'rupa', u kojoj se trenira individualno, bez pravog natjecateljskog naboja.

Mislim da je svaki igrač pod dojmom ove bolesti, tako da valjda ni ne razmišljaju previše o nogometu. Ali svaki će sa svoje strane htjeti ostati u nekom tonusu, raditi nešto, jer oni žive od svog tijela i moraju ga održavati spremnim. No sada to što su tempirali formu polako pada u vodu. Siguran sam da će većina igrača u svojim domovima, jer gotovo svatko od njih ima nekakav svoj 'trim' ili teretanu, držati taj tonus, ali nitko ne zna koliko će tjedana biti bez nogometnih treninga. I pitanje je koliko će treneri imati vremena vratiti ih u optimalno stanje.

O Daliću, Modriću i Hrvatskoj na Euru 2021. godine

S obzirom na vaše igračko, ali i trenersko iskustvo, što mislite, kako će se pomicanje Eura za jednu godinu odraziti i na izbornika Dalića, ali i igrače, ponajprije ove u godinama, poput Luke Modrića.

Cjelokupno pomicanje Eura neće utjecati samo na Hrvatsku. Komentira se to i ovdje, u Belgiji, zatim u Engleskoj, Italiji… Pokušava se predvidjeti kome će što odgovarati ili kakvu štetu nanijeti. I nitko to neće znati, jer nogomet je toliko dinamičan i nepredvidljiv, a kamoli da se može znati što će biti za godinu dana. U svakom slučaju, dobra je odluka da se prvenstvo odgodilo jer za nogomet je najvažnije da svi budu spremni i da svi mogu imati fokus samo na njemu. Tek onda ćemo imati i pravi spektakl. A poznajući naše igrače i njihov karakter, uključivši Luku Modrića, siguran sam da ćemo odigrati još jedan veliki turnir.

Ivan Leko pravo je Hajdukovo dijete, jer cijeli svoj nogometni put do profesionalne karijere gradio je u 'bilom' dresu. Od najmanjih nogu, pa sve do 2001. godine, kada je otišao u Španjolsku, točnije u Malagu. No uslijedio je još jedan povratak u Hajduk, u zimi 2005. godine, kada je nekoliko mjeseci kasnije osvojen i posljednji Hajdukov naslov prvaka. Po čemu pamtite prvi, odnosno drugi period igranja na Poljudu?

U svom prvom dijelu boravka u Hajduku proveo sam u njemu ukupno 13 godina, od desete sve do 23. godine života. I Hajduk je jako bitan dio mog života. Oblikovao me kao čovjeka i kao sportaša. Strast i ljubav prema klubu svih nas bila je enormna. Meni, vjerujem i još mnogima, bila je sreća i čast da mogu uopće istrčati u dresu Hajduka i igrati za njega. Bilo nam je to sve. Nitko nije govorio o novcu, postocima od transfera. Bilo je – 'daj mi da samo jednom zaigram za Hajduk'. Naravno, svjestan sam da se sada način života mijenja, da ljudi više cirkuliraju. A ono po čemu se taj moj prvi period u Hajduku razlikuje od drugog jest da se tada Hajduk borio za naslov prvaka. I bio u konkurenciji do zadnjeg kola. Nije bila tolika razlika između Dinama i Hajduka. Posebno u sjećanju ostala mi je titula iz 2001., odnosno pobjeda u zadnjem kolu u Varaždinu i jedna od najboljih mojih utakmica u karijeri. U drugom periodu, početkom 2005., poklopilo se to s dolaskom Nike Kranjčara, kada je euforija zavladala Splitom i kada smo gotovo na svakoj utakmici imali po 25.000 navijača. Osvojili smo i tada naslov, a ja sam potom nastavio svojim putem. Ali imao sam tu sreću da sam igrao u Hajduku koji se borio za naslove prvaka i što sam u osvajanju te dvije titule bio član ekipe.

Uspjeh Dinama ga ne čudi, a vjeruje u nove ljude koji vode Hajduk

Bio je to zadnji Hajdukov naslov, a Dinamo je zagospodario ligom. Što se promijenilo u vođenju Dinama, odnosno Hajduka, jer i vi ste jednom rekli kako je Dinamo postao Real za sve ostale klubove u Hrvatski Telekom Prvoj ligi?

Ne mogu i ne želim govoriti o nečemu što baš i nije moje područje. Mogu govoriti samo kao nogometaš i trener. A moj je dojam da je Dinamo u svim segmentima, organizacijski, strukturno, kvalitativno, otišao jako daleko. Ima sjajan omladinski pogon, A momčad, cijeli stručni stožer… sve je na europskom nivou. Svi ostali, počevši od Hajduka i Rijeke, trebali bi se dodatno organizirati da bi dostigli Dinamo. I zato me svi ovi Dinamovi rezultati u HT Prvoj ligi i Europi uopće ne čude. Jer kada netko ulaže, kada netko zna, onda rezultat jednostavno mora doći.

Može li se i hoće li se promijeniti nešto u Hajduku dolaskom Marija Stanića, Ivana Kepčije i Igora Tudora te možemo li očekivati kakav rezultatski iskorak u skorijoj budućnosti? Iako je Hajduk trenutno na četvrtom mjestu, i ostane li na njemu, ostao bi bez mjesta koje vodi u kvalifikacije za Ligu prvaka.

Što se tiče borbe za drugo mjesto, sve se to preokrene u jednoj utakmici. Ali čim mi govorimo o tome da Hajduk mora biti sretan što je drugi, meni kao navijaču to je jako tužno. S druge strane, ovi ljudi koji su došli znaju posao, neopterećeni su, imaju ljubav prema klubu i vjeruju da će Hajduk biti bolji. Ali da bi se dostiglo Dinamo, nisu dovoljni samo Stanić, Kepčija i Tudor, već treba puno više.

A što je to – puno više? Novac, investitor?

Mislim da se u svim segmentima, organizacijskim, financijskim, strukturalnima, mora napraviti puno više. Ali nemojmo zaboraviti da Dinamo radi tako već 15 godina. Još od 2005., kada su završili u onoj tzv. ligi za bedaka, počeli su ozbiljno raditi. Možda se može i Dinamu dogoditi jedna slabija sezona, pa da netko drugi dođe do naslova, ali u nogometu se stvari rade dugoročno i ne događaju se preko noći, a za to imamo sto primjera u Europi - da i klubovi i treneri trebaju vrijeme. Najbolji primjer toga je Liverpool, u kojem je Klopp tek u četvrtoj sezoni uzeo nešto. Ne postoji čarobni štapić, već se samo radom, disciplinom, zajedničkim radom i strpljenjem došlo do pomaka.

Kad ste već naveli primjer Jürgena Kloppa, mislite li da bi Igor Tudor, s kojim ste veliki prijatelj, pa ga vjerojatno i poznate u dušu, želio i mogao ostati toliko dugo na klupi Hajduka?

Igor Tudor došao je u Hajduk otvorenog srca, jer njemu ovaj klub nije kao ostali. Ogromna je to ljubav, ogroman respekt. On je došao s jednim jedinim ciljem - napraviti dobar Hajduk. E sad, hoće li on ostati dvije ili deset godina, tko to zna? Znam da on svaki dan daje cijelog sebe, želi biti što bolji. A onda, ako uspije stvoriti atmosferu i zajedništvo, pa i rezultat, nitko sretniji od njega. Međutim morate znati da tako dugoročne planove nitko ne može imati kada je u pitanju Split, ali i klubovi na jugu Europe, u Grčkoj, Italiji, Španjolskoj, s obzirom na temperament navijača.

Još jedan bivši nogometaš iz vašeg okruženja, a riječ je o Ivanu Juriću, radi sjajan trenerski posao na klupi Verone u jakoj Serie A.

Ivan i ja dugo se znamo, puno razgovaramo o nogometu, godinama se družimo i ne čudi me što on radi i ove godine. Jer ne zaboravimo da je s Genovom prije nekoliko sezona napravio velik rezultat. Doduše, u prvih šest mjeseci, pa su mu onda rasprodali momčad. Prije je i s Crotoneom napravio velik posao, pa je ovo već treći klub u kojem radi jako dobro. On je čovjek koji puno zna, puno radi na sebi i zato sam jako ponosan na svog prijatelja.

O izletu u Emirate, planovima i najvećoj trenerskoj želji

U trenerski posao ušli ste u belgijskom Leuvenu. Potom ste bili pomoćnik Tudoru u PAOK-u, a onda ste se vratili u Belgiju. Prvo u St. Truiden, da biste se već nakon jedne sezone preselili u Club Brugge, kojem ste donijeli i naslov prvaka. U sljedećoj sezoni zbog nekih malverzacija, ali u koje niste bili uključeni, bili ste na noćnim ispitivanjima u policiji, da biste na kraju te sezone i napustili Club Brugge.

Nikad nisam imao veze s time i bila je to noćna mora za mene. Jednostavno, moraš dalje ići kroz život, to je ostalo iza mene. Meni je fokus na nogometu, samo o njemu razmišljam i nikad nisam ni pomislio baviti se nečim nečasnim. Jedino što mi je krivo jest to da ako netko ide tražiti moje ime na internetu, prvo mu se pojavi to da sam bio u nekakvom skandalu, a ne da sam osvojio naslov prvaka s Club Bruggeom.

Uslijedila je šestomjesečna avantura u UAE-u, to jest klubu Al Ainu. Europa ili Azija?

Otišao sam probati, vidjeti gdje, što, kako… Ali trenutno se više ne vidim ondje. Možda tek za 20-ak godina, kada i ako mi budu odgovarali poluodmor, poluprofesionalizam. Sada, za mlade trenere, ako želiš puno raditi, učiti i napredovati, a ja sam odlučio ići u tom smjeru, moj je savjet i preporuka ostati u Europi. Tako da ostajem ovdje negdje.

Jednog dana i na trenerskoj klupi Hajduka?

Moja je želja, a u to i vjerujem, da ću jednog dana biti trener Hajduka. Meni je Hajduk dao sve, vraćao sam mu se i kao igrač, pa se nadam da ću se vratiti i kao trener.