Velika trenerska imena – koja dolaze s ovih prostora, kao što su Željko Obradović, Jasmin Repeša, Neven Spahija, Duško Vujošević i drugi – često su znali reći kako je raditi u klubu potpuno drukčije nego voditi reprezentaciju. Zapravo, većina trenera koji su okusili oba posla slažu se kako je razlika takva kao da radite dva potpuno drugačija posla.

Zagrepčanin Ivan Rudež, koji se trenerski afirmirao u Slovačkoj i Švicarskoj, zadnje dvije sezone okušao se kao izbornik slovačke seniorske reprezentacije. Na pitanje kako gleda na vrijeme provedeno na izborničkoj klupi i što nosi budućnost mirno je rekao:

'Pokušali smo od momčadi koju smo imali, uz dodatak Amerikanca slovačkog podrijetla Kylea Kurica, izvući maksimum u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo, a plan je da nastavimo s edukacijom trenera te postavljanjem metodike. To je ono što nedostaje u Slovačkoj. Na tome sam puno radio sa suradnicima, a moram reći kao smo edukaciju s trenerima obavili po regijama. Kad vodiš reprezentaciju, lakše je i putovati i imao sam nekoliko korisnih odlazaka u SAD, gdje sam bio gost NBA momčadi Dallas Mavericks i Utah Jazz, prošle godine i Atlanta Hawksa. Tamo sam iz prve ruke imao prilike vidjeti kako rade NBA kolege', kazao je na početku razgovora 39-godišnji Rudež.

Kako ocjenjujete nastup sa slovačkom reprezentacijom u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo?

'Od mene se tražilo postavljanje sistema i postavljanje kulta reprezentacije te uvođenje novog radnog programa. Slovačka više nema šanse za plasman na Svjetsko prvenstvo, ali realno, to je bio teško očekivati u konkurenciji s reprezentacijama Crne Gore i Gruzije. Ipak je slovačka reprezentacija bez igrača visokog rejtinga i većina igrača dolazi iz domaće lige.'

Na pitanje što ima u planu ovog ljeta, kada nema obveza u reprezentaciji, Rudež kaže:

'Veselim se odlasku u Las Vegas na Ljetnu NBA ligu, gdje ću kao slovački izbornik biti jedan od govornika u svjetski poznatoj elitnoj školi Pro scout school za edukaciju skauta, trenera i glavnih menadžera, koju podupire NBA liga. Nakon toga se intenzivno okrećem potrazi za radom u klubu jer sam se zaželio posla u svakodnevnom ritmu. Godina koja je iza mene je bila odlično novo iskustvo, ali ipak mi je sada želja vratiti se u klupsku košarku. Hrvatska? Mislim da ovdje nema kvalitetnih programa, a onaj jedan koji to jest trenutačno je zauzet', iskren je bio Rudež te je naravno mislio na Cedevitu, u kojoj je jedno vrijeme radio kao pomoćnik Aci Petroviću.

U Cedeviti su se okrenuli stranim rješenjima pa je tako nakon Slovenca Jure Zdovca na klupu stigao Španjolac Sito Alonso. No što god neki govorili, rejting hrvatskih trenera u Europi je na vrlo visokoj razini.

'To je pošteno tržište, ako mi svi možemo raditi vani, zašto ne bi stranac radio kod nas? Mislim da hrvatski treneri jako dobro kotiraju, ali kada je hrvatska klupska košarka u pitanju, mogu slobodno reći kako trenutačno nema kluba koji može ponuditi razvojni program. Ukratko, mislim da je u Hrvatskoj košarka, nažalost, postala drugorazredni sport. Zašto tako mislim? Sistem financiranja klubova je u očajnom stanju i osim Cedevite, u koju je ipak uložen privatni kapital, klubovi nisu faktor u europskoj konkurenciji. To je i tužno i tragično! Bez Cedevite, koja ipak ima kontinuitet Eurokupa i igrala je u Euroligi, bojim se da bi hrvatska košarka potpuno nestala s mape.'

Kada ste već tako kritični, možete li reći što vam konkretno najviše smeta u hrvatskoj košarci?

'Prije svega podjele u zagrebačkoj košarci koje su tragične i to što vidim i čujem se zaista ne bi smjelo događati! Budimo iskreni, Cibona je taj posrnuli gigant od kojeg svi očekuju uzlet, ali do toga neće sigurno doći dok god je sistem financiranja loš i dok god funkcionira po principu kompromisa i nestabilne stručne politike. Dok god naši treneri juniora i kadeta ne budu zarađivali minimalno dvije tisuće eura, neće biti napretka.'

Ovog ljeta bili smo svjedoci četiri smjene trenera u naša četiri vodeća kluba; Cedeviti, Ciboni, Zadru i Splitu. Ima li to smisla?

'U Hrvatskoj je struka devastirana i to nije nešto novo. To se konstantno događa u zadnjih 15 -20 godina. U našem poslu je to tako, a u Hrvatskoj su ljudi na to navikli. Razlozi za to su prije svega besparica klubova, zatim prestanak razvoja igrača te sitno mešetarenje sitnih interesnih skupina. No najveći udarac je prerani odlazak mladih igrača u strane klubove, a tu mislim na dečke od 16, 17 godina.'

Netko će reći da je najlakše kritizirati domaću košarku trenerima koji rade u inozemstvu. No sudeći po vašim riječima, stanje se još neko vrijeme neće popraviti?

'Pratim sve što se događa i upućen sam u stanje u hrvatskoj košarci iako od posljednjih deset godina čak osam radim u inozemstvu. No ponavljam kako je naša košarka devastirana ili, ako želite preciznije, u strašnom je stanju! Sve se svodi na dva zagrebačka kluba, Cedevitu i Cibonu, uz dodatak kako mogu reći da sam iskreno tužan kad vidim u kakvom se stanju nalazi Cibona, klub koji je 80-ih dva puta bio prvak Europe. Tu prije svega mislim na odlazak igrača iz omladinskog pogona, zatim trošenje trenera iz godine u godinu te nedostatak sportske politike. Što se tiče Cedevite, nije tajna kako su jako razočarani što nisu uspjeli osvojiti regionalnu ABA ligu. Za tako ambiciozan klub to je neuspjeh, ali u to ne bih ulazio. U Dalmaciji se dogodio neki pozitivan val, ali se taj isti val brzo razbije zbog nestabilnog financiranja.'

Mnogi Cedeviti zamjeraju što iz njihovog omladinskog pogona, koji je najmasivniji u Hrvatskoj, igrači imaju nikakav ili bolje rečeno vrlo mali doprinos u prvoj momčadi?

'Iz trenerskog kuta to izgleda ovako: kada se napadaju trofeji, kao što je recimo ABA liga, ili kada se lovi Euroliga, zaista je teško razvijati mlade igrače. No moje je mišljenje kako se sigurno može svake dvije godine za prvu momčad razviti po jedan bek, krilo ili centar. '

Kao Zagrepčanin ste posebno emotivno vezani za Cibonu, klub koji je dao velik broj vrhunskih igrača. No taj klub je već godinama u velikim financijskim problemima, a spomenuli ste i nedostatak sportske politike. Kako se Cibona uopće može vratiti u vrh?

'Jedini način da se Cibona spasi i vrati na staze stare slave je prodaja u privatne ruke. Dok se taj klub ne privatizira i ne dođe neka čvrsta ruka, baš ništa se neće promijeniti. Ono što me posebno boli jest činjenica kako i dalje velik broj mojih Zagrepčana iz inata više ne dolazi na utakmice. Dok se nešto ne promijeni, i dalje će na finale dolaziti svega tisuću-dvije ljudi, a to je tužno.'

Kako komentirate mali eksperiment s imenovanjem izbornika seniorske reprezentacije koja je bila u velikim problemima u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo zbog nekoliko poraza koje nitko nije očekivao?

'Iskreno, nisam bio previše upoznat na koji se način i po kojem mehanizmu birao Ivica Skelin za izbornika. Je li to bilo po lokalno-patriotskom ili nekom drugom ključu, zaista ne znam. Iskreno, drago mi je da je Dražen Anzulović dobio priliku da vodi ovu reprezentaciju, ali ta je prilika trebala doći puno prije. Kako je moguće da je prije njega reprezentaciju u ruke nakon Eurobasketa 2009. dobio Joke Vranković? To su propusti koji se skupo plaćaju. Mislim da je Anzulović svojim radom apsolutno zaslužio da vodi našu najbolju selekciju i ovim putem mu čestitam na dvije glatke pobjede.'

Bivši izbornik Ivica Skelin zbog kalendara Fibe nije mogao računati na gotovo sve glavne igrače. Mnogi će reći kako je to bio glavni razlog šokantnih poraza.

'Slažem se, a tu dolazimo do ključnog problema hrvatske košarke; ne proizvodimo igrače srednje klase, nemamo takvih igrača u Eurokupu ili Euroligi. Imamo igrače visoke klase koje pratimo u NBA ligi i to je to! No dok ne počnemo proizvoditi igrače srednje klase, plašit ćemo se jedne Nizozemske bez obzira tko bio izbornik. Raditi trenerski posao u Hrvatskoj je jako težak posao; treneri za rad s mladim igračima su premalo ili uopće nisu plaćeni. Tada se događa da ne rade kako treba i u seniore dolazi igrač koji nije spreman. Takvih primjera u Europi ima koliko želite. Podatak kako je Mađarska po tom pitanju svjetlosnim miljama ispred nas dovoljno govori. Ispred nas su po tome Finska i Švedska. Zapravo, svi koji su godinama bili daleko iza nas su nas pretekli, ali to je ipak bolest tranzicijske zemlje.'

Za kraj nas zanima što ste rekli bratu Damjanu, nekadašnjem NBA igraču, kada se odlučio pred kraj karijere posvetiti edukaciji za trenera. Očito je već odlučio što će raditi kada završi igračku karijeru?

'Rekao sam mu da igra dok može. Činjenica jest kako je u trenerskom poslu lakše doći do posla bivšim igračima koji su igrali košarku na vrhunskoj razini. Damjan je u karijeri imao priliku raditi s velikim brojem trenera i sigurno je mogao razlučiti koji je dobar, a koji nije. Prošao je sve, od tzv. ex-YU metode pa do NBA lige. Sve je to osjetio na svojoj koži, ali isto tako je svjestan kako to nije dovoljno da budeš dobar trener. Treba ići korak po korak.'