Gostujući u emisiji Veto Sanjina Španovića na N1 televiziji, proslavljeni hrvatski skijaš Ivica Kostelić rekao je, odgovarajući na pitanje o kraju karijere, kako je moguće da je odvozio svoju posljednju utrku.

'Ne znam hoćete li me više ikada vidjeti u startnoj kućici u Svjetskom kupu. Da, može biti i to da mi je plan da nikada ne kažem zbogom ili da mi je neka utrka bila posljednja, a da se ona dogodila. Najljepše je nestati odjednom, bez puno pompe', rekao je Kostelić te dodao da ipak nagodinu neće na Zimske olimpijske igre.

'Sigurno je da su Olimpijske igre motiv za svakog sportaša, a ja sam bio na nekoliko njih, imao sam uspjeha i eventualno bih otišao na OI radi borbe za odličja. Ali mislim da to nije realno zbog stanja u kakvom se nalazim i teško da ću otići na Olimpijske igre', rekao je Kostelić, uz dodatak 'nikad ne reci nikad'.

Upitan žali li što ipak nije ispunio svoj san, osvajanje olimpijskog zlata, kazao je kako mu je isprva bilo žao, ali danas više nije.

'Kad uđeš u cilj, u prvom trenutku nisi zadovoljan nakon što vidiš da nisi ostvario najveći cilj. Ali to traje samo sekundu i onda nestane. Svakom svojom medaljom sam presretan. Što se tiče zlata, jedan fan na Facebooku mi je napisao da ako nisam sretan bez zlata, ne bih bio sretan ni sa zlatom', rekao je Kostelić.

Kaže da mu o svemu tome oko kraja karijere nije teško govoriti, no ipak mu je teško oprostiti se od nečega što je njemu bilo lijepo.

'Nisam radio ništa drugo u životu osim skijanja, a bio je to dugačak put, na čijem sam sada kraju. Nije lako, to je kao da se opraštate od dugogodišnjeg prijatelja. U određenom smislu skijanje sam ja, mi smo toliko isprepleteni i uvijek je to u meni bilo duboko usađeno. Na neki način je to prekid dugačkog putovanja s kojim sam se stopio', kazao je Ivica, dodavši kako bi opet sve prošao jer 'svaki čovjek treba pratiti svoj put, a neki putevi imaju srca, dok neki nemaju'.

Ivica priznaje da konačno zbogom nikada nije javno izrekao i zbog mogućeg straha od nečeg novog što ga čeka u životu nakon 30 godina karijere.

'Ima nešto u tome da me je i pomalo strah tog nečeg novog za mene, premda se ne bojim novih iskustava. To je izlazak iz dugogodišnje rutine i nadam se da ću tu rutinu prenijeti na neko drugo polje aktivnosti na kojem se vidim u budućnosti. Posvetit ću se svojoj obitelji, od nečeg se mora i živjeti i moram imati neki posao, a nadam se da ću savjetničkom ulogom u Savezu moći pomoći novim generacijama', rekao je Ivica Kostelić.

Govoreći o obitelji, kazao je kako je sretan zato što, kada bi se njegovi sinovi poželjeli baviti skijanjem, ne bi morali proći kroz sve ono što su Janica i on prošli, već bi imali puno bolje uvjete.

'Na neki način to je ostavština obitelji Kostelić. Što god oni odabrali, pa bilo to i skijanje, neka bude što manje ozljeda. Podupro bih svakoga tko želi ići tim putem kojim sam ja išao', kaže Kostelić.

Upitan misli li da je zapravo osoba s izgubljenim djetinjstvom zbog režima treninga kakve je imao kazao je kako on smatra da je možda to bio pomalo neortodoksan način odrastanja iz svakodnevne perspektive, ali da ga ne bi mijenjao za svakodnevni put.

'Imao sam prekrasno djetinjstvo. Gledajući oko sebe, bio sam u privilegiranom položaju jer sam bio stalno u prirodi, otkrivao samog sebe, pomicao svoje granice dok mnogi vršnjaci nisu to mogli. Kad prolazite kroz tu skijašku pripremu, vi ste daleko od kuće i na mjestima koja nisu bogata ikakvim društvenim životom. Jednom sam bio na ledenjaku 46 dana bez spuštanja u dolinu i to bez televizora. Kratio sam vrijeme na druge načine, crtao stripove, čitao knjige i istraživao okolo ledenjak kada bi se žičare zatvorile. U takvom okruženju ste izolirani u svijetu i lako možete postati asocijalna osoba. Zato smo Janica i ja toliko vezani jer smo provodili puno vremena zajedno', rekao je Ivica Kostelić te tvrdi da se ne smatra intelektualcem s obzirom na svoje obrazovanje i visoku opću kulturu.

'Intelekt nije konačna kategorija. Imam puno interesa, ali moj ideal je neki renesansni čovjek koji se može istodobno baviti sportom i umjetnošću. Imao sam sreće da sam mogao odrasti u takvom okruženju. Čovjek uči cijeli život i umre kao bedak', rekao je Kostelić.

Kako kaže, najdraža pobjeda mu je i dalje ona iz Aspena na početku karijere.

Bol je nezaobilazan osjećaj u životu Ivice Kostelića. Iza sebe ima 14 ozljeda koje su mu, uz četiri srebrne olimpijske medalje te naslov svjetskog prvaka i osvajača Svjetskog kupa, obilježile karijeru. U emisiji na N1 televiziji kazao je kako je prije starta utrke 2006. u Torinu, kada je osvojio prvu olimpijsku medalju, slušao pjesmu 'Mojoj majci' Prljavog kazališta i to zbog stiha 'sve sam suze isplak'o'.

'Plakao sam tu i tamo, kada stvari ne idu onako kako ste željeli ili kada nešto jako boli. Zaplakao sam u karijeri i zbog veselja, jer jedino što zaslužuje suze su ozljede i pobjede', kazao je Kostelić, tvrdeći da mu je najemotivniji trenutak u karijeri bio onaj kada je nakon te spomenute utrke zagrlio sestru Janicu u cilju.