Žali se nedavno u privatnom razgovoru urednik jednog eminentnog svjetskog nogometnog magazina: 'Messi je katastrofa. Ponekad mi se čini da ne zanima više nikoga osim djece i zakletih Barceloninih navijača. Ne mogu ga više staviti ni na naslovnicu – kad smo to zadnji put učinili, imali smo pad prodaje i prilično slabe reakcije. Jednostavno, Messi je toliko nadrealno dobar da se to ljudima već smučilo – postoji on i postoje svi drugi nogometaši...'

I nastavlja: 'Nema više ničega što o njemu nije izrečeno ili napisano, a on sam nikad u životu nije rekao nešto iole zanimljivo u intervjuu: stopostotni je profesionalac, fokusiran samo na nogomet i obaranje kojekakvih rekorda oko kojih mediji stvaraju histeriju, a većini običnih fanova sve to već ide na živce...'

Možda se i nećete sasvim složiti, ali ima nečega u ovim razmišljanjima. Vjerojatno ste se već i sami u razgovorima uživo ili na društvenim mrežama susretali s ljudima koji ne mogu smisliti Messija, a možda ste i sami među takvima. Ali nisu samo 'obični fanovi' oni kojima se Messijeva dominacija već popela na glavu – takvi su i mnogi nogometni novinari. Razloga je nekoliko, ali najvažniji je vjerojatno onaj da više nitko ne zna što bi uopće pisao ili govorio o njemu: 'Što reći?', 'Riječi su suvišne', 'Ponestaje superlativa' i slično najčešći su citati iz opisa njegovih partija.

Pa onda to što je tako prokleto savršen i nezaustavljiv. Ne samo kao individualac – Messi je idealni timski igrač koji se sa svima dobro slaže i sve oko sebe čini boljima. Postiže toliko puno golova i jednostavno znate da će oboriti ovaj ili onaj rekord, ali ipak jako, jako rijetko ispada sebičan. Gotovo nikad ne reagira ni na prekršaje: dojam je da bi se netko mogao u njega zaletjeti i bagerom, a on bi se samo bacio u stranu, ustao, popravio čarape i izveo slobodni udarac. Neki kažu da često simulira, ali barem jednako toliko puta (a vjerojatno i češće) smo ga vidjeli kako nastavlja grabiti prema golu bez obzira što mu suparnički braniči radili.

Na terenu se ne ističe ničime osim nezemaljskom vještinom, a izvan njega je sasvim normalan – pretjerano normalan za nekoga tko je bog nogometa... Živi sportski, ponekad i popije, ali samo kad se nešto slavi i tada je samo nasmiješen i sretan, ne pravi nikakve probleme. Jedna od najvećih kontroverzi u njegovoj karijeri je pojavljivanje na dodjeli Zlatne lopte u sakou na točkice.

A i ta Barcelona, kojoj je toliko privržen da nikad ne želi ni pomisliti o odlasku... Prošle sezone je još i znala gubiti, a ove se doima još bolje i nadasve konkretnije. Da, u jednoj utakmici je još možete nekako iznenaditi ako se nekom ludom srećom sve poklopi (kao, primjerice, Celticu), ali nitko zapravo nema lijek za taj njen nogomet – stvaran desetljećima i od najnižih razina naviše. Oni vam jednostavno ne daju loptu, ne daju da se igrate s njima.

Senzacionalan je statistički podatak koji govori o trenutačnom postotku realizacije klubova u najboljih pet europskih liga, odnosno o tome iz kojeg postotka prilika će neka momčad zabiti gol. Od drugog do petog mjesta na vrhu te (prilično iznenađujuće) liste smjestili su se Hannover, Borussia Mönchengladbach, Manchester United i Betis, svi smješteni između 15,7 i 14,8 posto. Barcelona ima 24 posto... Naravno, to je zato što svakom udarcu na gol prethodi 687 sitnih dodavanja koja dezorijentiraju suparnika, a onda netko (najčešće Messi) pospremi loptu u mrežu kao da golmana niti nema. (Ovaj 687 nije stvarni statistički podatak, izmišljen je u svrhu stilskog pretjerivanja, OK?)

Oni koji nisu oduševljeni takvim nogometom, ili favoriziraju suparničku momčad, reći će da se radi o najdosadnijem stilu igre u povijesti. No i sve veći broj obožavatelja tiki-take govori da su podaci o postotku posjeda lopte i broju dodavanja čista perverzija: Barcelona igra toliko drugačije (i, statistika dokazuje, učinkovitije) od ostalih da se ponekad čini kako na terenu prakticira neki sasvim drugi sport od suparnika.

Povrh svega, Messi je još počeo pružati sjajne igre i u dresu argentinske reprezentacije i tako ugrozio posljednje uporište kontroverze u svojoj nogometnoj karijeri. Osvajanje naslova svjetskog prvaka – taj ultimativni test koji će po mnogima presuditi je li najbolji nogometaš u povijesti ili ne – sada izgleda sasvim realno.

'Ako se to dogodi', kaže sugovornik s početka priče, 'svi će se nekoliko dana klanjati Messiju, a novinari će izvlačiti posljednje preostale grame mašte da bi nešto o njemu rekli... Jedino što nas može spasiti je da se u međuvremenu potvrdi ono na što već dulje vrijeme sumnjamo, ali nemamo dokaza: da Leo nije čovjek, nego božanstvo ili alien! Jer ako nije tako, što nam preostaje? Neki tip koji zabija kad god mu se sprdne, osvaja sve što se može osvojiti i nitko mu ništa ne može? Booo-riiing!'

Lionel Messi četvrti je put zaredom osvojio Ballon d'Or. Naravno. Neki su glasači išli za time da valoriziraju objektivna postignuća u protekloj godini, a ne subjektivni dojam, pa su najboljime proglasili nekoga drugoga. Bilo koga drugoga. I to je OK. Ali ako netko zaista misli da postoji ijedan veći fenomen i bolji igrač od njega u današnjem nogometu, s tom osobom nešto ozbiljno nije u redu.

Netko će za Messija, isto kao i za tiki-taku, reći da je najdosadniji ikada. Potpisnik ovih redaka nimalo se ne slaže s time, ali razumije one koji tako misle. Je li Messi najbolji nogometaš na svijetu? Naravno da jest. Je li ikada, ali stvarno iskreno, napravio nešto čime bi zaslužio da ga bilo tko ne voli ili ne podnosi? Naravno da nije. Ali u tome je i cijela poanta.