Posao Pepa Guardiole drugačiji je od posla svakog drugog nogometnog trenera na svijetu. I ranije s Barcelonom, i sada s Bayernom, on vodi momčad koja će uvijek dominirati u posjedu lopte i napadima na suparnički gol, bez obzira na suparnika. Momčad koja je naprosto jača i bolja od svih, premda joj se tu i tamo može dogoditi poneki poraz ili ispadanje.

Momčadi koje igraju protiv Guardiole ne mogu se protiv njega boriti njegovim oružjem i 'nad-tiki-takati' ga. Moraju naći neki drugačiji protuotrov – a ono što ih ogromna većina radi, i što je sinoć napravio Moyesov United, naprosto je zabiti se u krilo obrani, braniti svim silama i vrebati protunapade. Pogotovo ako su u pitanju utakmice na ispadanje, kad se ništa ne smije prepustiti slučaju. United je sinoć sve do postizanja golova igrao praktično 'rukometnu' obranu.

Guardiola je, naravno, znao da će United tako igrati – bolje reći, bio je potpuno uvjeren u to u pripremi utakmice. Zato se odlučio za taktiku koja je bila sve, samo ne ortodoksna. Ali ne baš i inovativna.

U situaciji kad u sastavu nema ni Schweinsteigera ni Javija Martineza, za očekivati je bilo da će Philipp Lahm igrati u veznom redu – kao što je i dosad ove sezone bilo uobičajeno. Međutim, nije bilo tako: Lahm je nominalno pokrivao svoju 'staru' ulogu desnog braniča, ali je svaki put kad bi Bayern imao loptu (a to je bilo veliku većinu vremena) prelazio u vezni red. Isto je radio i nominalno lijevi branič David Alaba

Iako je ideja s bekovima koji postaju defenzivni veznjaci više puta predstavljena ove sezone u Bundesligi, ovo je bio još korak dalje – odnosno, obrnuta situacija. Lahm i Alaba zauzimali su bekovske pozicije samo u slučajevima kad je prijetio Unitedov protunapad, a to baš i nije bilo toliko često. 70 posto vremena na terenu djelovali su kao ono što se nekoć zvalo desni i lijevi 'half'.

Ono što se naizgled čini kao novi korak u evoluciji nogometne taktike zapravo je povratak korijenima. Bayern je većinu utakmice (do postizanja golova) igrao u formaciji koja je okrenula kotač evolucije unatrag – gotovo na sam početak.

Ako ste se ikad pitali kako su nastali brojevi na dresovima – zašto centarfor tradicionalno nosi 'devetku', desno krilo 'sedmicu', a bekovi 'dvojku' i 'trojku', objašnjenje trebate potražiti u prvoj doista organiziranoj nogometnoj formaciji nastaloj još duboko u 19. stoljeću u viktorijanskoj Britaniji. Kad su uvedeni brojevi, uvriježena formacija je bila 2-3-5: 2 i 3 bili su bekovi (full-backs), 4, 5 i 6 halfovi (half-backs), a od 7 do 11 prostirala se 'navala' od desna na lijevo.

Ta se izvorna formacija zvala 'piramida', a danas bismo je opisali kao 2-3-5. Kasnije su 'osmica' i 'desetka' povučene u vezu, pa je tako napad ostao na 7 (desno krilo), 9 (centarfor) i 11 (lijevo krilo) i nastala je formacija 2-3-2-3, poznata i kao 'metodo', kojom je talijanski izbornik Vittorio Pozzo osvojio Svjetska prvenstva 1934. i 1938. Kasnije je najprije 'petica' povučena u obranu, čime je nastao W-M (oblik slova opisuje raspored igrača na terenu), odnosno 3-2-3-3, još kasnije još jedan 'half' i tako dalje, sve dok nismo došli do moderne taktike s bezbroj različitih kombinacija i varijacija na temu.

No ono čemu se Guardiola na neki način vratio je upravo 'metodo': sustav 2-3-2-3, u kojem postoje dva obrambena igrača (Dante i Boateng), trojica halfova – odnosno 'pomagača', kako se to još sve do 1980-ih nazivalo u domaćem tisku (Lahm, Kroos i Alaba), dvojica 'spojki' (Müller i Götze), desno krilo (Robben), lijevo krilo (Ribery) i centarfor (Mandžukić).

Taktičke formacije u nogometu obično se gledaju po tome kako se momčad postavlja u fazi obrane, ali Guardiola i njegove momčadi i u tu su donekle specifičan slučaj – budući da veliku većinu vremena provode s loptom u posjedu, odnosno u fazi napada, te da se napadanjem-presingom na loptu i brane. Bolje rečeno, budući da većinu utakmice igraju na suparničkoj polovici terena.

Već i ranije, u Barceloni, Pep je eksperimentirao sa sličnim zamislima, što je neke nagnalo na analize kako on zapravo vraća taktiku gotovo na početak kako bi pronašao način za razbijanje zgusnutih obrana. Ideja je jasna: kad se suparnik zabije u svoj šesnaesterac i igra 'rukometnu' obranu, nema puno svrhe u dupliranju bokova. Sve se odvija u prilično skučenom i 'plitkom' prostoru.

Time se dobiva dva dodatna igrača za kombiniranje i kreativne akcije kroz sredinu kojima se može pritisnuti i probiti obrambeni blok. No, ako se momčad dobro brani – kao United sinoć – onda sve to postaje jalovo. Krila ostaju izolirana, baš kao u rukometu, te mogu slobodno 'čačkati uši' i mahati rukama da im se doda – a kad im se doda, preblizu su golu da bi ostvarili ubrzanje i stvorili prednost u prostoru, ili da bi se ubacili u sredinu gdje je sinoć ionako bilo po 7-8 Moyesovih igrača.

Centarforu je još gore – Mario Mandžukić sinoć je po mnogočemu podsjetio na Igora Vorija, iako se neprestano pokušavao izvlačiti iz zagrljaja gostujuće obrane. Na kraju je i zabio gol u Vorijevom stilu, iz mjesta se bacivši na loptu i iskoristivši to što je njegov čuvar zakasnio u reakciji.

Nakon tog pogotka, Guardiola je odmah ubacio Rafinhu na beka i izvadio Götzea, prešavši na konvencionalni 4-2-3-1/4-1-4-1. United se više nije mogao samo braniti i krenuo je u otvorenu igru, koju je Bayern rutinski dobio – toliko rutinski da druga dva gola nisu bila ni najmanje iznenađenje igračima, trenerima ili navijačima. Tako je gotovo uvijek kad se momčadi pokušavaju ravnopravno nadigravati s Guardiolinim momcima.

No da se Mandžukićev pogodak nije dogodio tako brzo nakon gostujućeg vodstva, United bi ostao pri istoj 'rukometnoj' obrani utakmica bi možda sasvim drugačije završila – iako je svima jasno da je Bayern neusporedivo bolja momčad. Bi li to bilo pravedno?

Jedni će reći da je Guardiolin nogomet dosadan, drugi će primijetiti koliko je neumoljivo kreativan i luđački ofenzivan, kako poseže za najneobičnijim metodama u pokušajima da probije ekipe koje 'parkiraju autobus'. Nije mu lako – pogotovo ne uz 'sveznajuće' kritičare koji ga preko medija podučavaju.