Ponekad slavljeni kao najveći heroji, ponekad osramoćeni kao izdajice i 'rupe'; nerijetko je samo jedan potez dovoljan da prijeđu iz jedne u drugu krajnost. Golmani zaista jesu posebna sorta.

Tom se idejom vodio Jonathan Wilson kad je odlučio napisati knjigu o njima. 'The Outsider: A History of the Goalkeeper' najnoviji je dodatak opusu najvažnijeg nogometnog autora današnjice, koji već uključuje kultne naslove 'Behind the Curtain: Travels in Eastern European Football' i 'Inverting the Pyramid: The History of Football Tactics'.

Wilsonova knjiga, objavljena pred Božić, nije nikakva enciklopedija ili izbor najboljih svih vremena – to je štivo koje se trudi zaći u vratarsku psihu, način na koji se manifestira na terenu i izvan njega, kao i prikazati kako se naša percepcija ljudi između vratnica mijenjala tijekom vremena. Najvećim je dijelom o onima koji su tu percepciju ponajviše mijenjali.

Kad malo dublje promislite o tome, vratari doista jesu osuđeni na to da budu neka vrsta nogometnih izopćenika, autsajdera. Za njih vrijede posve druga pravila nego za ostale igrače na terenu; obično su najviše primjećeni kad njihova momčad igra loše, a gotovo neprimjetni kad briljira. Cilj nogometne igre je postizanje pogodaka, a posao golmana da to spriječe.

Želimo li povući paralelu s drevnim ritualima iz kojih je nogomet nastao, okrugli su predmeti nošeni, gurani i šutirani prema cilju kao žrtva bogovima za dobru žetvu. U tom smislu je simbolička uloga golmana prilično mračna: oni su demoni koji žele osujetiti posvećenje, oni koji uništavaju usjeve i donose glad... Antropolozi će reći da takve iskonske stvari svi nosimo u podsvijesti i to je jedno od objašnjenja zašto su vratari toliko specifični i zašto na njih toliko često gledamo s nepovjerenjem ili strahom.

No to je također i jedan od mogućih razloga zašto su i oni sami vrlo često osobenjaci – od introvertiranih vjerskih fanatika do ludo samouvjerenih tipova i intelektualaca u kopačkama. Vjerojatno nije slučajno ni to da galerija povijesnih ličnosti koji su bili vratari uključuje Papu Ivana Pavla Drugog, Alberta Camusa, Vladimira Nabokova, Che Guevaru... I David Icke je svojevremeno branio u Coventryju.

Wilson piše o nekoliko golmana s područja Hrvatske i bivše Jugoslavije – o Franji Glaseru, Milutinu Šoškiću, Ivanu Kataliniću, Stevanu Stojanoviću... Svaki od njih bio je na neki način 'drugačiji' i utjecao na promjenu načina na koji gledamo vratare. No posebno zapaženo mjesto u knjizi dobio je veliki Vladimir Beara, opisan kao '...jedan od najboljih europskih vratara svih vremena, gotovo sigurno najveći jugoslavenski golman ikada. Kad je Lav Jašin 1963. primao nagradu za najboljeg europskog igrača, insistirao je na tome da najbolji vratar na svijetu nije on, nego Beara. Njegova reputacija nikad nije bila na razini Jašinove, ali čak je i u Engleskoj stekao kultni status poslije reprezentativne utakmice na Highburyju 1950., kad se iskazao nizom nevjerojatnih obrana u susretu koji je završio 2-2. No nije impresionirao samo atletskim sposobnostima i refleksima; u njegovom branjenju bilo je gracioznosti i veličanstvenosti.'

Kao izvrstan poznavatelj nogometa u bivšoj Jugoslaviji, Wilson je ispričao priču o velikanu koji slavu stekao u dresovima Hajduka, Crvene Zvezde i reprezentacije. Spominje se kako je Bearu trenirao Barba Luka Kaliterna, koristeći bejzbolske loptice i kako su mu (jer je neko vrijeme učio balet) prišili nadimak 'Baletan s čeličnim rukama'. 'Uvijek je odavao dojam opuštenosti na gol liniji, vjerujući više svojim sposobnostima nego ikakvoj mehanički naučenoj tehnici. Čak je izbjegavao postavljenje živog zida kod slobodnih udaraca', piše Wilson i citirao Bearinu izjavu: 'Nekako mi se uvijek činilo lakše kad mogu gledati igrača u oči'.

'Veliki Vladimir' sigurno bi imao štošta za dodati na tezu da su golmani u osnovi izopćenici i autsajderi kojima se rijetko vjeruje. 'Što sam bolje igrao, to je veća hajka bila', izjavio je 2011. u intervjuu za hrvatsko izdanje magazina FourFourTwo. 'Čak su i dica ganjajući krpenjaču vikala 'pošto kila bearetine?!'. Igrači su izmišljali viceve o meni i uvrede još u juniorima.' Iz uprave su ga optuživali da je 'prodavao' utakmice, nekoliko ga puta kažnjavali (tijekom suspenzija je i počeo vježbati balet, pa je tako i nastupio u izvedbi 'Ere s onoga svijeta' u splitskom HNK...)... A kad se pobunio, rekli su mu: 'Ne tribaš nam ti, imamo mi Beara koliko hoćeš', ispričao je. Naposljetku je pokupio stvari i otišao u Beograd.

Postoji epizoda u Bearinoj karijeri o kojoj većina ljudi kod nas zna malo ili ništa, a to je njegov trenerski rad s kamerunskom reprezentacijom sedamdesetih godina prošlog stoljeća. O njoj Wilson naširoko piše u svojoj knjizi. Naime, Beara je imao presudan utjecaj u ustoličenju nove generacije igrača koji su se kasnije (najprije na SP-u 1982.) impresivno predstavili na velikoj sceni. Jedno od njegovih otkrića bio je i legendarni Roger Milla, ali najznačaniji je njegov rad s kamerunskim golmanima Thomasom N'Konom i Josephom-Antoineom Bellom, koji su u osamdesetima postali klase u Europi. I naravno ih je Beara još kao mladiće nudio Hajduku, ali samo su se nasmijali na te prijedloge...

'Moje je vrijeme bilo vrijeme romantičnog nogometa', citira Wilson Bearu. 'Taktika još nije bila pojela nogomet. Tek je stil igre prikazan na SP-ima 1962. i 1966. započeo novu nogometnu eru u kojoj lopta više nije bila najvažnija stvar u igri. No neke stvari nisu se promijenile. Dobar golman još uvijek mora biti dosta sličan onome iz mojeg doba, mora imati hrabrost i samopouzdanje.'

I tijekom igračke karijere Beara je bio više cijenjen vani nego kod kuće – dok su mu u Splitu govorili da ga ne trebaju, on je igrao za reprezentaciju svijeta... Danas ljudi poput Jonathana Wilsona pišu hvalospjeve o njemu, a kod nas ga se malo tko sjeti, iako je živ, zdrav i vrlo vitalan u Splitu – gradu koji ga je prezreo, te bi sigurno imao puno toga za reći. Bi li bilo drugačije da nije golman?