Tako barem misli Mac316, član community portala Tribina.hr, koji je svojom analizom objasnio zašto je Jelavić u potpunosti donio ispravnu odluku kada se odlučio prijeći u Hull City, iako je sam klub Liliputanac čak i u nacionalnim okvirima:

'Istina, nitko ne zna gdje je onaj Braveheart koji je postao ikona Glasgow Rangersa u kratkom roku i koji je nakon transfera u Premiership isto ponovio na početku avanture u ponajboljoj svjetskoj ligi. Tog igrača više nema i s obzirom na godine, put karijere i perspektivu, vrlo je vjerojatno da ga više nikad neće ni biti. No Nikica Jelavić uz sve mane koje mu se mogu naći, ima jednu prednost koja mu je puno pomogla u karijeri, a pomagat će mu i dalje - čovjek je 'fajter'.

Mogao je ostati u Evertonu, uglednom klubu koji ga je želio zadržati kao rezervnu opciju, jer i trener i suigrači i navijači imaju povjerenje i ljubav za njega. Mogao je loviti prilike, strpati pokoji gol u kupu, dolaziti na česte praznike doma i biti na papiru igrač velikog kluba. Ako pitate Maria Stanića ili Darija Šimića, to je put kojim se isplati ići. Ali Jelavić nije taj tip.

Od trena kad je Everton preuzeo Roberto Martinez, bilo je jasno da Nikica nije baš napadač koji je njemu nužan za stil igre koji želi. Vrlo brzo su promovirani Lukaku i Mirallas, kao i igra s više veznjaka i više dodira. To nije igra za Jelavića i Jelavić to zna. Ali umjesto da plače engleskim i hrvatskim novinama, umjesto da daje prazna obećanja da bi i on zabijao kad bi više igrao, Jelavić je vidno ušutio i brzo isplanirao daljnje poteze u karijeri. Svoje je obavljao profesionalno, ali želja za igranjem na SP je prejaka da bi ju ugrozio sjedenjem na klupi cijelo proljeće. Jelavićev problem je da zna da ga se iz reprezentacije lako riješiti jer nema izgrađenu zaštitničku kampanju niti od medija niti od relevantnih osoba iz nogometa. Ako neće igrati, Jelavić neće ostati reprezentativac i neće vidjeti SP, to mu je dosta jasno poručeno.

I Jelavić je reagirao i dao petama vjetra. Makar je i njemu jasno da ide s konja na magarca, izabrao je Hull jednostavno zato jer to ima najviše smisla. Radi se o solidno posloženom, ali skromnom klubu, koji ima prazninu u napadu i ne bi išli u investiciju najskupljeg pojačanja u povijesti kluba da mu ne misle dati prostora da igra, a Steve Bruce ne bi odobrio transfer da ne misli da baš Jelavić ima kvalitete za nogomet koji on želi igrati. I Jelavić je potpuno u pravu.

Ne mijenja puno; liga ostaje ista, protivnici isti, jezik isti, njegova reputacija ista, radi se samo o promjeni rejtinga kluba koja se njega ne treba previše ticati. Umjesto kvalifikacija za Europu sada mu je zadatak izboriti miran ostanak, a u oba slučaja od njega se ne očekuje ništa puno više od zabijanja golova. U Evertonu za to nije imao prostora, u Hullu će imati sigurno. Zabijati golove dokazano zna kad mu igra odgovara, u smislu – kad nije previše komplicirana – s puno dodavanja i tehnike, a vrlo je vjerojatno Hullova neće biti takva.

Nema garancija da će Jelavić u Hullu vratiti golgetersku formu za stalno mjesto reprezentativca, ali izabrao je najsigurniju okladu da to postigne. U Evertonu ne bi sigurno, a preseljenje u neku drugu ligu i podneblje bi nosilo više problema nego samo silazak stepenicu niže u istoj ligi. Na kraju krajeva, i mnogi drugi napadači engleske lige nisu uspijevali u većim klubovima, ali su izgradili sasvim pristojne karijere u tzv. patuljcima. Tim bi putem mogao i sam Jelavić.'

Uključite se i vi u raspravu – registrirajte se na Tribina.hr, informirajte se o vlastitoj reputaciji i sudjelujte u stvaranju sadržaja nogometnog communityja!