Utakmicu između Hrvatske i Češke, koja se igra u petak od 18 sati, do detalja je za community portal Tribina.hr analizirao bivši nogometaš Joško Jeličić koji za vrijeme Eura radi kao stručni komentator HRT-a
U svojoj detaljnoj analizi za Tribinu.hr, u kojoj treba posebno obratiti pozornost na grafove u prilogu, Jeličić je naglasak stavio na ulogu našeg veznjaka Luke Modrića:
Najbolji igrač Hrvatske mora biti Modrić, a ne Perišić
Teško da bi postojao netko tko bi zanijekao da je Ivan Perišić tijekom kvalifikacijskog ciklusa za Euro bio hrvatski najbolji igrač. Nije samo do toga da je sa šest postignutih golova bio najbolji strijelac, već se činilo kako je baš on igrač kojeg ekipa najviše traži na terenu i onaj koji može napraviti najveću razliku. Nema nikakve dvojbe da je riječ o visokokvalitetnom igraču koji je dosad igrao za vrlo dobre europske klubove kakvi su Wolfsburg i Inter, gdje je igrao i igra bitne uloge.
Međutim, a pokazala je to i utakmica protiv Turske, Hrvatska je najjača kada je Luka Modrić napravi svojom ekipom. Svaka ekipa, pogotovo nacionalna selekcija (a vidjeli smo kako sve imaju mana) gravitira prema malom broju nositelja igre, a često i jednom igraču, te se nada u određenu dijelu terena ili segmentu igre ostvariti prednost. Vrlo su rijetke momčadi koje imaju superioran sustav i dovoljan fond igrača kako tome ne bi bilo tako (možda su izuzetak samo Njemačka i Španjolska). Stoga, bitno je da taj igrač svojim stavom i ponašanjem utječe na psihologiju ekipe tako da se njegov učinak optimizira. Time on naravno onda i igru čini najboljom mogućom.
Baš kod tog mentaliteta Luka Modrić, hrvatski najbolji igrač, često padne u drugi plan. Igrajući za Real Madrid, njegova se igra pretvorila u igru malog rizika, gdje je njegov primarni zadatak osiguravati tečnost i dobar protok lopte, što se ne može igrač koji često griješi. Međutim, kada se traži igrač koji će napraviti razliku i preuzimati rizik, onda je i ekipa spremna na njegove pogreške i tako se postavlja na terenu. Prije Turske, činilo se kako niti sam Modrić nije spreman na svoje pogreške, a netko poput Perišića jest.
Međutim, jednako se tako vidjelo kako može igrati Modrić kada je na vrhuncu i kada preuzme kontrolu. Svojom igrom ne samo da je podizao igru svih ostalih, činio je svrsishodnom u svim linijama, nego je preuzeo i lidersku ulogu, tako da su ga svi drugi slijedili na terenu. Vidjelo se to u fazi napada, još i više u fazi obrane. Time je zapravo učinio momčad svojom.
Zašto baš sada i protiv Turske?
Veliku je ulogu u tome imao i Milan Badelj. Kako i graf dobro pokazuje (ogromne su razlike u igri Hrvatske tijekom kvalifikacija i protiv Turske), Modrić je uz sebe dobio igrača koji svojevrstan osigurač te netko tko spriječava da igra alibi-igru. U kvalifikacijama smo znali gledati Modrića koji igra sponu između obrane i drugog dijela veznog reda s nadom da je donošenjem lopte prema naprijed obavio svoju funkciju. Ovoga puta ne.
I zato, bez obzira što je Badelj nesigurno ušao u utakmicu, napravio i nekoliko pogrešaka te na momente djelovao sramežljivo, svoju je primarnu ulogu odradio. Već samom pozicijskom igrom, Badelj je omogućio Modriću otvaranje koridora igre i preuzimanje više rizika, jer je tako Luka uvijek znao da postoji još jedan igrač koji može ispraviti stvari u slučaju pogreške. Modrićevo preuzimanje većeg tereta iznimno je pozitivno djelovalo na momčad pa je Hrvatska najveće tursko oružje - njihov visoki pritisak - pretvorila u svoju najveću prednost. Gol koji je postigao samo je kruna ionako odlične igre.
U nekom trenutku, kada se vidjelo da je Hrvatska jednostavno bolja momčad na terenu, linije su se pomaknule prema naprijed i Hrvatska je postala ta koja osvaja lopte na turskom dijelu terena. Baš takve promjene u utakmici jasno pokazuju u kakvom se psihološkom stanju nalazi momčad te da li vjeruje da nešto može napraviti ili ne vjeruje. Hrvatska je zato i odigrala svoju najbolju utakmicu, jer što je dvoboj išao dalje šanse za hrvatski gol su rasle, a za turski padale. Samo su nesreća i nespretnost u realizaciji spriječili turski potop.
Kako onda igrati protiv Čeha?
Jasno je da su Česi potpuno drugačija momčad od Turske, s drugačijom kulturom, tradicijom i stilom igre. Jednako je tako jasno da se njihova utakmica protiv Španjolske neće ponoviti, u kojoj Česi stoje duboko na svojoj polovici te čekaju rijetke prilike iz kontranapada. No, iako ne igraju kao Turci te ne dolaze na protivničku polovicu s po šest ili sedam igrača u jakom jurišu, Česi također moraju riskirati u ovoj utakmici. Poraz u prvom susretu sada sili njihovog izbornika Vrbu da riskira možda i više nego bi to napravio da su protiv Hrvatske igrali prvu utakmicu. Jasno mu je da ne može postaviti defanzivno orijentiranu taktiku jer tako si zapravo smanjuje šanse za prolaskom grupe.
U igri gdje se i od Čeha može očekivati više rizika, Modrić ponovo mora biti tamo gdje će se utakmica odlučivati i vući ključne poteze. Česi možda prema njemu neće ići agresivno kao Turci, protiv kojih je do izražaja došao njegov prvi dodir s loptom, ali prilike će se nuditi. Češka tranzicija napad-obrana doista nije sjajna, a vidjelo se to vrlo dobro i tijekom prijateljskih utakmica. Česi također loše reagiraju na visoki pritisak na svoju zadnju liniju.
Stoga, hrvatski ključni igrač mora biti vođa dva elementa igre gdje se protivnicima može nanijeti najviše štete. On mora biti taj koji će predvoditi brzu tranziciju i koji će je garantirati svojom prodornošću, ali i jednako tako onaj koji će goniti hrvatske linije prema naprijed kako bi se češki stoperi osjećali nesigurno. U tome će mu naravno sekundirati i Perišić, koji je majstor igre jedan na jedan, i Brozović, koji ima najveća pluća od svih igrača, i Mandžukić, koji je dovoljno mobilan da remeti igru stopera. Međutim, taj impuls mora doći od najboljeg igrača. Ako on ponovo Modrić bude taj koji će nositi breme rizika, Česi bi mogli za hrvatsku biti i relativno lagan zadatak!
